Tko radi biznis s Iranom, ne radi biznis sa Sjedinjenim Državama“, najnoviji je tvit američkog čelnika Donalda Trumpa. On je samo jedan u nizu ubitačno jasnih i nedvosmislenih poruka američkog vođe koje na taj način priopćava domaćoj i svjetskoj javnosti. I koliko se god vladajuće strukture Europske unije trudile i prijetile svojim protumjerama, blokirajućim statutima sa zakonskom snagom, i na riječima štitile europski biznis, od svega toga nema puno učinka – velike europske tvrtke svejedno će ponajprije slušati, što o svemu tome misli američki predsjednik.
I tako, dok se ptice selice pripremaju za let na jug, njemački Daimler jučer je pobjegao s juga, preciznije Irana, prema (uvjetno govoreći s obzirom na trenutačne temperature) hladnom sjeveru, u svoju domicilnu Njemačku. I sigurno neće biti jedini koji će to učiniti.
Ono što je po Bruxelless još neugodnije i poraznije je to, što je Daimler taj potez učinio, a da se još nije ni osušila tinta s potpisa na dokumentu kojim EU namjerava zaštititi svoje tvrtke i njihov biznis u Iranu od posljedica američkih sankcija, koji je na snaga stupio isti dan tj. jučer, kada je donešena i odluka Daimlerove uprave o povlačenju s iranskog tržišta, na kojem je, skupa s iranskim partnerima trebao pokrenuti proizvodnju kamiona Mercedes i osigurati njihovu prodaju.
Naravno, Nijemce je više od iranskog zabrinula mogućnost gubitka američkog tržišta, a tako razmišljaju i velike automobilske i energetske tvrtke i u Francuskoj, Italiji i td. Europska unija jednostavno je preslaba u političkom smislu i kao takve je nemoćna zašttiti svoje poslovne interese kada je američka administracija do krajnosti ozbiljna u svojim namjerama, nešto slično kako je to bilo u slučaju Zapadnih sankcija protiv Rusije nakon izbijanja ukrajinske krize. I u ovom, iranskom slučaju, potvrđuje se gotovo identičan scenarij: Sjedinjene Države s Iranom ne trguj ničim (i obratno) i njezini gubitci mogu biti samo minimalni, za razliku od EU koja ima itekako unosne i perspektivne projekte u investicijama na iranskom tlu, ne samo energetskim. Osim toga EU je velika uvoznica iranske nafte i zato se grčevito zalaže za očuvanje Sporazuma o iranskom nuklearnom programu nakon američkog jednostranog povlačenja u svibnju ove godine i uvođenja protuiranskih sankcija (prva sankcijska faza počela je jučer i njome se iznova aktiviraju američke protuiranske sankcije iz vremena prije potpisivanja tog sporazuma, dok druga, puno važnija faza, koja se odnosi na iranski energetski sektor, strata u studenom o.g.).
Nakon nedavnog sastanka Trump-Juncker u Washingtonu i pojavom mogućnosti za sklapanje prekoatlantskog trgovinskog sporazuma (i to je upitno s obzirom da Trump ima punomoć za uvođenje linijskih carina pod „kapom“ brige za američku nacionalnu sigurnost, ali ne i za sklapanje velikih trgovinskih sporazuma koje mora odobriti Kongres) otklonjena je opasnost od američko-EU „trgovinskog rata“ (ako je uopće ikada i postojala), koja se pojavila nakon američkih carina na uvoz čelika i aluminija i izazvala „lančane reakcije“ koje su prijetile razvojem stanja po američko-kineskom „modelu“. Međutim prijepori Bruxelles-Washington po pitanju iranskog nuklearnog sporazuma još uvijek nisu riješeni. Jer bez obzira na povlačenja velikih europskih tvrtki s iranskog tžišta, ostaje glavno pitanje – veliki europski uvoz iranske nafte, (njegov nastavak je od najvećeg zajedničkog interesa Bruxellesa i Teherana) koji je nemoguće nadomjestiti, barem ne bez financijskih gubitaka po EU. A to je, opet, u potpunoj suprotnosti s interesima američke politike prema Iranu.
Dakle, „igre“ s ogromnim ulozima u pozadini i dalje se nastavljaju.
Komentari
0 komentara