Jedan od najpoznatijih geopolitičkih analitičara na svijetu Robert Kaplan argumentira da je glavna boljka SAD-a, u novom hladnom ratu (sada s Kinom) velika polariziranost američkog društva, koja se dodatno pojačava na društvenim mrežama.
“Hladni rat nije završio na bojištu, već unutar Sovjetskog Saveza. Nije bilo tenkovskih manevara u njemačkom Fulda Gapu (prostor uz granicu istočne i zapadne Njemačke koji je figurirao kao potencijalna točka stvarnog sukoba u Hladnom ratu, op.a), a nije bilo ni nuklearnog armagedona. Umjesto toga, jedna od dvije sile suočila se s internom krizom koja je razrušila njeno društva i njeno europsko carstvo. Hladni rat bio je globalna borba, ali njegov završetak bio je pitanje unutarnje politike”, piše Kaplan u eseju za konzervativni američki tjednik National Review.
Kaplan tvrdi da bi i novi hladni rat (između Kine i SAD-a) mogao završiti unutarnjom implozijom jednog od aktera. Međutim, Kaplan argumentira da bi se možda SAD, a ne Kina, kako predviđa većina zapadnih analitičara, mogao suočiti s unutarnjom implozijom.
“Sa spojem komunizma i kapitalizma, Kina možda neće više biti uistinu marksistička, ali postaje sve više i više lenjinistička, dok diktatura sužava javnu sferu, ostavljajući samo osobnu sferu za osobno izražavanje. Režimi poput takvih ne završavaju dobro, kao što znamo iz primjera Sovjetskog Saveza i istočnog bloka. Međutim, što ako smo u krivu? Što ako je društvo, koje će prvo potkopati sebe bude naše društvo? Kako bi se to moglo dogoditi?”, postavlja pitanje Kaplan, autor nekoliko globalno uspješnih knjiga, poput Nadolazeće anarhije (The Coming of Anarchy) koju se smatra, uz Sukob civilizacija Samuela Huntingtona i Kraj povijesti Francisa Fukuyame jednom od najznačajnijih knjiga, u 90-ima, o globalnom poretku nakon završetka Hladnog rata. Kaplan je također autor utjecajne knjige Osveta geografije.
Kaplan tvrdi da društvene mreže potiču radikalnu polarizaciju društva, koja utječe negativno na status amerike kao najveće svjetske sile. Suprotno od toga, tradicionalni su mediji uspješno odstranjivali političke ekstreme te su formirali funkcionalan nacionalni narativ:
Među velikim medijima, objektivnost i neutralna politika bili su uzimani zdravo za gotovo, kao i javno obrazovanje i vojni rok, provođen zbog zajedničke sudbine koja je pomicala ljude prema političkom centru, daleko od ekstrema. Taj je centrizam bio viđen i u ranijoj eri televiziji, a tri glavne televizije razlikovale su se više u stilu, nego u politici. (…) Usprkos svim problemima, nedostacima i nekonzistentnostima, bili smo nacija. To je također uvelike bilo povezano s partikularnom razinom tehnološkog razvoja koji je iznjedrio snažan sustav srednje klase (…). Ta je nacija vodila Hladni rat, i nije toliko porazila Sovjetski Savez, koliko ga je nadživjela i nadmašila. Ta nacija postoji sve manje i manje, prvenstveno zato što tehnološki kontekst nije isti.
Bez društvenih medija ne bi bili mogući ni mandati Donalda Trumpa, napad na Kapitol, kultura otkazivanja, zahtjevi za “rigidnom ideološkom” čistoćom na ekstremnoj ljevici i ekstremnoj desnici, navodi Kaplan.
Kaplan detektira kao problem za SAD smanjenje važnosti humanističkih znanosti. On navodi da zbog te činjenice, osobe koje završe američke fakultete imaju “tehničke vještine, ali su ignorantni izvan uskog okvira svoje egzistencije, zbog čega njihovi umovi mogu biti indoktrinirani u lenjinističkoj maniri utopijskim temeljima woke kulture”.
Dok je u 60-ima “pobuna” mladih bila “ograničena” samo na Vijetnamski rat, današnja kretanja (uz pomoć glavnih medija), “smjeraju uništenju glavnog narrativa zapadne civilizacije”, smatra Kaplan.
Društvene mreže balkaniziraju Ameriku
Društvene mreže, argumentira Kaplan, uništavaju naciju, pošto stvaraju mreže istomišljenika “neovisno o nacionalnom identitetu” i zato ga potkopavaju.
“Mreže koje se formiraju mogu podići rasni, rodni, politički i seksualni identitet iznad nacionalne zajednice”, piše Kaplan.
“Društvene mreže stoga balkaniziraju Ameriku, dok omogućavaju moćnim transnacionalnim ekonomskim i političkim interesnim grupacijama da se odmaknu virtualno od Amerike”, navodi Kaplan.
Elite tako više brinu o “mišljenju” svojih transnacionalnih kolega, nego o “siromašnim sunarodnjacima u svojim zemljama”.
S druge strane, društvene mreže u autoritarnoj Kini (Kaplan smatra da je Kina na rubu da postane totalitarna) vlasti koriste kao “sredstvo patriotske indoktrinacije i kontrole ponašanja”.
Ipak, Kina je “također fragilna”, ali se ne smije “podcijeniti efikasnost nacionalizma krvi i tla te represije” koju nova tehnologija čini u Kini samo efikasnijom.
Kaplan naposljetku zaključuje da Kina neće poraziti SAD, već da SAD može samo sam sebe poraziti jer pomak prema “političkim ekstremima, povezan sa šupljim javnim diskursom može biti analogan unutarnjem raspadu sovjetskog komunizma i stoga ključni geopolitički događaj”.
