SAD i konačno odredile svoju daljnju strategiju oko Sirije, koja se neće svidjeti Turskoj!

Zanimljive stvari događaju se ovih dana vezano uz Siriju. Naime, približava se datum konačnog povlačenja američkih snaga iz te zemlje (s izuzetkom 200 vojnika koji će ostati na sjevero-istoku Sirije, u kurdskim pograničnim zonama s Turskom, zajedno s još 400 vojnika iz Francuske i Velike Britanije), i službeno naznačen za kraj travnja ili početak svibnja.

U tim takvim okolnostima prilično je snažno odjeknula izjava Bretta McGurka, analitičara Foreign Affairs-a i bivšeg posebnog izaslanika američkog predsjednika za suradnju s drugim zemljama u borbi protiv terorističke organizacije „Islamska država“. On je u svojoj kolumni u spomenutom mediju izjavio slijedeće: „SAD moraju priznati kako je Rusija sada najutjecajnija sila u Siriji. Washington nema odnose s Damaskom ili Teheranom, zato će morati surađivati s Moskvom kako bi osigurao bilo kakve ciljeve. SAD i Rusija imaju neke slične interese u Siriji: obje zemlje žele da Sirija očuva svoju teritorijalnu cjelovitost i ne postane utočište ze teroriste iz IS i Al-Qaide. … Sirijska kriza ne može biti riješena  bez neposredne suradnje između Washingtona i Moskve i SAD bi morao razlučiti sirijsku problematiku od drugih aspekata svojih složenih odnosa u suparništvu s Rusijom“. Također je naglasio kako Washington mora priznati pojedine „surove istine“, a jedna od njih je i ta, kako „u ovoj fazi nema nikakve šanse za odlazak Bashara Assada s mjesta predsjednika Sirije“, neovisno o američkim sankcijama.

Naravno, oko ovih riječi bivšeg službenika američke administracije (a mnogi od njih, obično, nakon ostavki na svoje dužnosti vrlo brzo postanu „prosvjetljeni“ i racionalni) može se, pa i mora polemizirati. Npr., nije baš jasno iz kojeg razloga SAD-u ne bi odgovarao raspad Sirije (kao i Venezuele, Libije ili Iraka, a ako hoćete, jednog dana i Ukrajine ili BiH, ukoliko zatreba, pri čemu treba imati u vidu da se stvara “novi svijet”, a poredak, stvoren nakon 2. svjetskog rata, već je definitivno mrtav!). Jer dok god Washington nema nadzor nad središnjim vladama drugih zemalja iz razloga što su se tamo „ukopali“ intersi njemu suparničkih zemalja regionalnog ili globalnog značaja, (ne)stabilnost tih država njemu ne znači ništa, što je do sada bezbroj puta u praksi i potvrđeno.

Osobno sam sklon mišljenju, kako je, barem ona neformalna podjela Sirije po liniji istočno i zapadno od rijeke Eufrata, sada i glavna strateška odrednica redefiniranioh američkih planova o toj zemlji nakon neuspješnog svrgavanja Assada i učvršćenja vojnog i političkog položaja Rusije na zapadu Sirije. SAD, zato, sada više i nemaju potrebe za svojom snažnom vojnom prisutnosti u toj zemlji, svjesni da se ništa kardinalno u dogledno vrijeme ne može niti promijenjiti. Zato se Washington i konačno određuje u svojoj „sirijskoj strategiji“ na način kojeg nikako nije priželjkivala Turska i kojoj se Ankara postojano protivi: sve svoje uloge nakon povlačenja američke vojske Washington i definitivno stavlja na sirijske Kurde, preko koji želi zadržati nadzor nad teritroijem Sirije istočno od Eufrata. O tome svjedoči niz čimbenika, od kojih je, možda, najupečatljiviji slijedeći:

Prema jučerašnjim informacijama sirijskog medija Al-Watan, SAD su kroz zapadnu sirijsku granicu s Irakom prebacile velike količine oružja za pretežito kurdske postrojbe „Sirijske demokratske snage“ (SDF), koje Washington već dugo podupire.  Oružje je prebačeno u kurdske vojne baze na krajnjem sjevero-istoku Sirije, regiji Al-Hasakah – uz granicu s Iračkim Kurdistanom, a dio konvoja s oružjem prebačen je i u kurdska skladišta u regiji Rakka, gradu Kobani (regija Aleppo) blizu granice s Turskom, ali i u vojnu bazu pokraj najvećeg sirijskog naftnog nalazišta El-Omar u regiji Deir ez-Zour.

Iako kurdski izvori tvrde kako je to oružje namjenjeno za borbu protiv terorista iz „Islamske države“ (koji, zanimljivo, i nakon brojnih izjava i iz samog američkog državnog i vojnog vrha o njihovom potpunom uništenju u Siriji i Iraku svako toliko redovito „uskrsavaju“ i predstavljaju „ozbiljnu prijetnju“), vrlo je jednostavno zaključiti kako Washington ima namjeru očuvanja svog utjecaja na istoku Sirije posredstvom kurdskih snaga, ali, što je s pozicije geopolitike još važnije, i namjeru sprječavanja turskih planova o uspostavi sigurnosne (tampon) zone uz čitavu svoju granicu sa Sirijom istočno od Eufrata do granice s Irakom, u dubini od 35-45 kilometara unutar sirijskog teritorija.





Ali ono o čemu spomenuti sirijski medij ne piše, a što potvrđuje moju tezu o konačnom određivanju američke „sirijske politike“ koja se neće svidjeti Ankari, jest podatak, da je spomenuto prebacivanje velikih količina oružja sirijskim Kurdima bio rezultat pregovora između generala Abdia, zapovjednika SDF-a, i savjetnika za nacionalnu sigurnost autonomne vlade Iračkog Kurdistana Masrura Barzanija, održanih uz posredništvo Pentagona u administrativnom središtu Iračkog Kurdistana – gradu Erbilu. Tamo se, između ostralog, razgovaralo i o načinima nastavka materjalne i vojne potpore i opskrbe SDF-a kroz Irački Kurdistan nakon što se Amerikanci glavninom svojih snaga povuku iz Sirije.

Dakle, Turska će se, ili morati pomiriti sa kurdskom vojnom nazočnošću na svojim južnim granicama, a time i, prije ili kasnije posljedičnoj uspostavi nekakve njihove teritorijalne autonomne jedinice u sklopu Sirije, slično kao i u Iraku (čemu se Ankara najoštrije protivi i već dugo prijeti pokretanjem vojne intervencije u toj zoni), ili će se morati odlučiti za konkretne političke i vojne mjere i radikalizaciju svojih poteza – tj. konačno prijeći s riječi na djelo, riskirajući i potencijalni sukob s ostacima američkih vojnjh snaga koje će ostati u tom području skupa s gore spomenutim britanskim i francuskim vojnim kontingentom. Trećeg puta definitivno nema, pri čemu je važno naglasiti kako ovakav razvoj događaja nema nikakve veze s turskom kupnjom ruskih protuzračnih sustava S-400 ili bilo čim sličnim, već je isključivo odraz novog američkog strateškog pristupa i Siriji ali i Bliskom istoku u cjelosti. A u taj pristup svakako spadaju i najnovija nastojanja za riješenje afganistanskog sukoba kroz povlačenje polovice američkih vojnika iz te zemlje i pokretanje pregovora s donedavno omraženim teroristima iz talibanskog pokreta, s kojima Washington „nikada neće pregovarati“ i koji „moraju biti uništani“, kako je to, poput „mantre“ bilo ponavljano svih proteklih godina pa i desetljeća. Dakle, sada je na potezu Ankara!

Komentari

komentar





0 komentara

You may also like