Saudijska veleposlanica u SAD-u podupire rezoluciju o turskom genocidu nad Armencima

Foto: AFP 2019/Fayez Nureldine

Odnosi između SAD-a i Turske proživljavaju duboku krizu, što je već dobro poznato, kao što su poznati i glavni razlozi koji su do nje doveli. Međutim, ono na što portal Geopolitika News već duže vremena ukazuje, a što je puno manje ponato široj javnosti je suparništvo između Turske i Saudijske Arabije na prostoru Bliskog istoka ali i islamskog svijeta uopće, gdje se obje strane nastoje prometnuti u njihovg glavnog vođu i zaštitnika. Zbog svega navedenog ne treba previše čuditi niti slijedeća vijest:

Adam Schiff, predsjednik odbora američkog Kongresa za obavještajne poslove i član Republikanske stranke, u petak, 26. travnja susreo se sa saudijskom veleposlanicom u SAD-u, princezom Reemom bint Bandar Al Saud, u zgradi saudijskog veleposlanstva u Washingtonu, o čemu je izvijestio i na osobnoj web stranici.

Prigodom tog susreta, na kojem se, uglavnom, razgovaralo o saudijskim investicijama u Kaliforniji (Schiff je zastupnik Kalifornije u Predstavničkom domu Kongresa), razmatrao se i Schiffov prijedlog rezolucije o službenom priznanju i osudi genocida nad Armencima u Osmanlijskom carstvu u vremenu od 1915.-1923.g. Navodi se kako se saudijska veleposlanica i princeza suglasila dati potporu promicanju te rezolucije u Kongresu, kazavši, kako se i „Saudijska Arabija također nalazila pod snažnim ugnjetavanjem u vrijeme Osmanlijskog carstva“ i kako „nema nikakvih ugodnih uspomena u našoj povijesti iz razdoblja osmanlijske vladavine“. Iako u tome vjerojatno ima dosta istine, ipak pomalo nestvarno zvuči nastavak izjave saudijske veleposlanice: „Naša se država uvijek zauzimala za zaštitu ljudskih prava. Istraživanje povijesnih događaja – to je pravo svakog naroda i nitko se ne smije zabrinjavati kada se objasni istina. Turska je glavni osumnjičenik za geniocid nad Armencima i ne može iskazivati brigu o zaštiti ljudskih prava prije pojašnjenja istine.“

Naime, upravo je Saudijska Arabija oličenje despotizma s priznacima čistog srednjovjekovlja u smislu obračuna s političkim i drugim neistomišljenicima u svom društu. Osim čestih odrubljivanja glava osuđenicima na smrtnu kaznu, dovoljno se prisjetiti i zločina iz listopada prošle godine, kada je u saudijskom konzulatu u Istanbulu zvjerski ubijen saudijski novinar i disident Jamal Khashgoggi. A upravo na potpunom rasvjetljavanju njegovog ubojstva, počinjenog na turskom teritioriju, postojano inzistira službena Ankara, ukazujući pritom na svoju zakonsku obvezu završetka istrage upravo zbog spomenutog načela teritorijalnosti. Naravno, Ankara se pri tome, kao, uostalom, i sve velike zemlje i one druge koje drže do sebe primarno rukovodi vlastitim nacionalnim interesima i ovakve stvari za to su joj idealna platforma, upravo u kontekstu spomenutog tursko-saudijskog regionalnog suparništva.

A o kakvom se suparništvu radi, najbolje svjedoči i nastavak riječi saudijske veleposlanice u SAD-u izrečene istom prigodom: „Turska politika posljednjih godina bila je razlog zabrinutosti Rijada, i mi smatramo kako panosmanizam (turskog predsjednika) Erdogana  i Stranke pravde i razvoja (koja vlada Turskom i na čijem je čelu predsjednik Erdogan, op. a.) proturječi interesima islamskih zemalja, poglavito arapskih.“ Na kraju svoga govora istaknula je kako je američka odluka za zaustavljanje provedbe ugovora s Turskom o zrakoplovima 5. generacije F-35 „veliki korak“, koji će dovesti do deeskalacije u bliskoistočnoj regiji.

Pri tom je zanimljivo kako Rijadu, primjerice, ne smeta da te iste zrakoplove u regiji ima jedan Izrael, s kojim Rijad niti nema uspostavljene diplomatske odnose zbog nerješenog palestinskog pitanja, ali zato na sigurnosno-obavještajnoj ali sve više i na gospodarskoj razini posljednjih godina s njim sve bolje surađuje, poglavito na zajedničkoj protuiranskoj platformi.

Podsjećamo: 24. travnja obilježena je 104. godišnjica armenske tragedije u Osmanlijskom carstvu, u kojoj je poginulo oko 1,5 milijuna Armnenaca, što se smatra prvim genocidom u XX. stoljeću. Spomenuti datum početka tragedije smatra se njezinim početkom jer je toga dana 2015.g. u Istanbulu uhićeno, a kao posljedica toga i likvidirano oko tisuću pripadnika armenske inteligencije – znanstvenika, književnika, umjetnika, učitelja, doktora, svećenika i javnih djelatnika. Druga faza „konačnog riješenja“ armenskog pitanja bila je regrutacija 300 tisuća Armenaca u turske vojne postrojbe, u kojima su oni kasnije bili razoružani i likvidirani od strane tih istih turskih vojnika – svojih dotadašnjih kolega u rovovima bitaka Prvog svjetskog rata. I treća, završna faza genocida, označena je kao „klaonica“ – deportacija i „marševi smrti“ žena, djece i staraca u sirijsku pustinju, tijekom koje su ubijene stotine tisuća ljudi od strane turskih vojnika, ali i kurdskih bandi. Puno je ljudi umrlo od gladi i epidemija bolesti, a deseci tisuća bili su nasilno preobraćeni na islam. Prije početka 1. svjetskog rata u Osmanlijskom je carstvu živjelo oko 2 milijuna Armenaca. Nakon genocida ostatak toga stanovništa raseljen je po čitavom svijetu, a njihovi su potomci danas poznati pod nazivom – velika armenska dijsapora. Primjerice, trenutačno na prostoru suvremene Republike Armenije živi manje od 30% ukupnih etničkih Armenaca svijeta.

Suvremena Republika Turska oštro odbija događaje iz toga vremena nazivati genocidom. Pri tom se često služi i snažnim diplomatskim pritiscima prema parlementima ali i čitavim državama, od kojih su jedna i Sjedinjene Države. SAD nisu na federalnoj razini priznale genocid nad Armencima. Pri tom se Washington, kao i uvijek, rukovodi pragmatičnim interesima, pa mu je u konkretnom slučaju puno važnije tursko savezništvo u NATO-u nego osuda spomenutog događaja od prije više od 100 godina, s kojim, ionako, gledajući pravedno, današnja turska politika i ljudi općenito nemaju baš nikakve veze, kao što to nemaju, npr., niti današnji Nijemci u odnosu na Hitlerovu Njemačku, ili Talijani na Musolinijevu Italiju.

U tom kontekstu uopće ne treba imati dvojbe oko toga da je prijedlog rezolucije o genocidu nad Armancima, podnesen od strane kongresmena Adama Schiffa dobrim dijelom motiviran i sadašnjim turskim otklonom od SAD-a, i svakako ga treba smatrati još jednim korakom upozorenja i pritiska na Ankaru. Međutim, teško je vjerovati kako će taj prijedlog biti prihvaćen dok je god Turska članica NATO saveza i Turska to sasvim sigurno zna i zbog toga se previše ne uznemirava. Jer geopolitički i geostrateški rizici nakon eventualnog takvog scenarija, kojeg traži spomenuti prijedlog rezolucije, po SAD su uistinu golemi. Pri tom je vrlo zanimljiv podatak da je čak 49 od ukupno 50 američkih saveznih država (osim Mississipija) priznalo turski genocid nad Armencima, pa se čini kako Washington, kao i uvijek, vrlo jednostavno iznalazi riješenja suprotno onoj narodnoj: „ne možeš biti j… i biti pošten“. Jer  na ovaj način Washington svijetu „uspješno“ odašilje poruku kako gotovo svi Amerikanci osuđuju turski genocid nad Armencima (Amerikanci „moraju“ uvjek biti na strani pravde i žrtava!), a Ankari istovremeno jasno daje do znanja da ga to uopće ne smeta dok je god Turska sa SAD-om u istom vojnom savezu. Veliki, očito, mogu sve.

 

0 komentara

You may also like