“Sfere utjecaja” – povijesni anakronizam koji se ponovo vraća

Nastavljaju se medijske reakcije na ovotjedne završene pregovore Zapada i Rusije o sigurnosnim jamstvima. S jedne strane većina zapadnih medija krajnje se kritički odnosi na ruske zahtjeve u tim pregovorima, ali postoje i oni drugi, koji trezvenije tj. hladnije glave promatraju na novonastalo stanje i moguće posljedice.

Ovom prigodom osvrnut ćemo se na Bloomberg-ov komentar na istu temu, koji se više svrstava u prvonavedenu kategoriju medijskih reakcija.

Autor teksta polazi od teze da NATO i Sjedinjene Države ne mogu jednostavno uzeti i predati istočnu Europu Putinu kao feud jer nemaju moć da tim prostorom raspolažu. Ali s druge strane navodi kako Amerikanci imaju pravo preuzeti ulogu svjetskog policajca tj. hegemona radi očuvanja postavljanih pravila jer svijet bez hegemona predstavlja “kraj međunarodnih odnosa”.

Podsjeća kako su se predstavnici suprotstavljenih velesila, kao i nebrojeno puta do sada ponovo sastali kako bi odlučili o sudbini svijeta, s tim da se „jedni nadaju da će spriječiti rat, a drugi vjeruju da je rat  ili prijetnja njime fer cijena koju treba platiti da njihova zemlja zadrži svoju “sferu utjecaja”. Prvo je, naravno Zapad, a drugo je Rusija s obzirom da je, kako kaže autor, Putin upravo to zahtijevao u svojim dvama prijedlozima javno objavljenim u prosincu prošle godine.

I u ovom se tekstu težište problema stavlja na NATO odnosno ruski zahtjev za izdavanje jamstava da se ta vojno-politička organizacije neće širiti dalje na istok tj. na granice Ruske Federacije, kao i na problematiku vezanu uz tzv. sfere utjecaja.

Autor kritizira postojanje sfera utjecaja i podsjeća na negativna povijesna iskustva iz kolonijalnog doba kada su europske sile između sebe podijelile Afriku, a SAD se u vanjskoj politici rukovodile Monroevom doktrinom vezeno uz Novi svijet. Dalje podsjeća na podjelu interesnih sfera između SSSR-a i Njemačke na istoku Europe, ali i na prve ugovore u kojima se spominje pojam „sfera utjecaja“, potpisane između Britanije i Njemačke oko podjele Gvinejskog zaljeva 1880-tih godina.




Zbog svega toga danas su mnoge od zemalja na istoku Europe ponovno zabrinute, navodi se u tekstu.

Kao suprotnost takvoj „politici moći“ autor navodi projekt Europske unije, gdje je zamišljen poredak u kojem veliki ne dominiraju malima, „a moć se temelji na pravilima a ne gruboj sili“.





Pri tom podsjeća i na zajedničku izjavu Rusije i NATO-a iz 1997. g. u kojoj se navodi kako dvije strane traže “zajednički prostor sigurnosti i stabilnosti bez linija podjela ili sfera utjecaja koji ograničavaju suverenitet bilo koje države”.

Objašnjavajući isto, navodi kako te riječi kao da potječu iz nekog drugog, naivnog vremena i da je na trenutak u povijesti ostala samo jedna sfera utjecaja – ona američka.

Sada se opet svijet vraća sfernoj diplomaciji i zveckanjem oružjem. Autor navodi kako relativna moć Amerike opada, Kina raste u Aziji, a da su Rusija, Turska i drugi zapali u iredentističko raspoloženje prema susjedstvu. U međuvremenu, EU polako otkriva da su, bez hegemonije SAD-a, njezini uzvišeni ideali daleko od teške sile s kojom treba računati.

Tekst se zaključuje pitanjem je li za Južno kinesko more vrijedno umrijeti ako ga Kina pokuša preuzeti, a isto to i za Ukrajinu, Moldaviju i Estoniju ako ih Putin poželi pokoriti?




 

Komentari

komentar

You may also like