Mihail Gorbačov dao je izjavu uoči 30. godišnjice kolovoškog puča u Moskvi, neuspjelog događaja koji i danas izaziva brojne kontroverze i različite reakcije: od onih koji žale što nije uspio, do onih posve suprotnih stavova. Gorbačova često nazivaju “grobarom SSSR-a”, jednako kao i Stjepana Mesića “grobarom Jugoslavije”.
U to je vrijeme na čelu već grogiranog SSSR-a bio upravo Mihail Gorbačov, već duže vrijeme u Rusiji jedna od najniže rangiranih javnih osoba po popularnosti, kojeg se redovito optužuje za sve nedaće koje su ubrzo zahvatile golemi SSSR i dovele do njegovog raspada, ali isto tako i za velike nedaće koje su posljedično tome trajale cijelo jedno desetljeće u tada već novoj državi – Ruskoj Federaciji. Nestabilnosti pa i kaosa niti danas ne dostaje ni na skoro cijelom prostoru bivšeg SSSR-a ali to je već jedna posve druga tema.
Gorbačov tako danas kaže kako su pučisti iz kolovoza 1991. godine tvrdili da su vođeni brigom za očuvanje zemlje, ali da su posljedice njihove avanture bile katastrofalne.
Evo njegove verzije tih događaja:
“Kad su pučisti, koji su me izolirali u Forosu (gdje je bio na godišnjem odmoru, op.GN.), prekinuvši sve vrste komunikacije, poslali svoje predstavnike k meni, kategorički sam odbio njihov zahtjev da potpišem uredbu o izvanrednom stanju. Opisao sam njihove postupke kao kriminalne, kao avanturu. U mojoj izjavi Kongresu narodnih zastupnika i Vrhovnom Vijeću, rekao sam da su postupci Državnog odbora za hitne slučajeve prijevara naroda i uzurpacija vlasti. Zavjera pučista osuđena je na propast zahvaljujući čvrstom stavu Predsjednika SSSR -a, predsjednika Rusije (Borisa Jeljcina), hrabrost tisuća Moskovljana, mnogih javnih osoba, …”.
Bivši predsjednik SSSR-a optužio je organizatore puča i potpisnike Belovežskih sporazuma za raspad Unije. Prema njegovom mišljenju, državni udar 1991. nije uspio, ali je oslabio položaj predsjednika SSSR -a i stvorio uvjete u kojima je bilo teško nastaviti s naporima za očuvanje Unije.
“Republike su usvojile deklaracije o neovisnosti. No, još uvijek je postojala šansa za očuvanje Unije na obnovljenim osnovama. Međutim, u prosincu je uslijedio drugi udarac: zavjera čelnika Rusije, Ukrajine i Bjelorusije, koji su najavili prestanak postojanje SSSR -a, kazao je Gorbačov.
“Vjerujem da su lekcije iz tih dana danas relevantne. Za obranu načela demokracije i vladavine prava, za isključenje svake mogućnosti uzurpacije moći, avanturističkih postupaka – to bi uvijek trebalo biti briga društava i države. Vjerujem da je demokratski put razvoja Rusije jedini ispravan način da se naša zemlja može razvijati i rješavati sve probleme”, rekao je Mihail Gorbačov.
Već ranije je bjeloruski čelnik Aleksandar Lukašenko imenovao odgovorne osobe za raspad SSSR-a: to su prvi predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin i predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov.
I švedski medij Svenska Dagbladet zahvalio je Gorbačovu za raspad SSSR -a.
Drugim riječima, nećemo pogriješiti ako zaključimo slijedeće:
što god govorio Gorbačov, percepcija glavnine ruske i svjetske javnosti jednostavno je takva – on je glavni krivac (na Zapadu glavni heroj) za raspad komunističkog SSSR-a. U Gorbačovljeve izjave, prema kojima je upravo on takav scenarij pod svaku cijenu nastojao spriječiti, danas malo tko vjeruje pa makar bile i istinite (u što mi ne ulazimo s obzirom kako nismo u posjednu relevantnih povijesnih dokumenata iz ruskih državnih i povijesnih arhiva). Jer činjenica je, iako su uzroci vjerojatno puno dublji, kako je upravo Gorbačov bio posljednji čelnik države koja je u njegovom mandatu prestala postojati.
Međutim, nikada nije sve „crno-bijelo“, a najmanje u visokoj politici.
Tako i Stjepana Mesića još i dan danas mnogi (prije svega u Srbiji) nazivaju „grobarom Jugoslavije“ s obzirom na činjenicu kako je bio posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. Ali to niti izbliza nije tako. Puno dublji procesi tu su tvorevinu zauvijek pokopali, nego što bi to bio u stanju učiniti intelektualni i politički kapacitet samog Mesića. Njegova destrukcija puno je više do izražaja došla u vrijeme predsjedanja Republikom Hrvatskom. U vrijeme njegova dva mandata Hrvatska je i definitivno (a vjerojatno će to ostati još i dugo) postala ideološki vrlo podijeljena zemlja što njeni neprijatelji do dan danas itekako znalački koriste za svoje subverzivne ciljeve. Ali Mesić niti u toj prljavoj raboti sasvim sigurno nije bio usamljen na domaćoj političkoj i društvenoj sceni, jednako kao i Gorbačov na onoj sovjetskoj – prije svega moskovskoj.
