Sporazum Kurda i Damaska: sirijska vojska ulazi u kurdske gradove

Glasnogovornik administracije sirijskih Kurda na sjevero-istoku te zemlje Badran Jina Kurd izjavio je kako su Kurdi postigli pretsporazum o vojnoj suradnji s vladom u Damasku (info: Ruters, 14. listopada).

Ovdje je bitno naglasiti kako se već prijašnjih dana često spominjala mogućnost za kurdsko obraćanje za pomoć vladi u Damasku s obzirom da su Kurdi američko povlačenje svojih vojnika iz zone ratnih djelovanja uoči turske vojne intervencije na sjevero-istoku Sirije nazvali „zabijanjem noža u leđa“ sirijskim Kurdima, ali i zbog činjenice da je Damask, očekivano, oštro osudio tursku intervenciju i prozvao je agresijom na suverenu zemlju. Na taj način sirijski Kurdi po tko zna koji put „mijenjaju strane“ i sklapaju neprincipijelna „situacijska savezništva“, već kako to kome odgovara u datom trenutku i na danom prostoru. Politički vrh sirijskih Kurda navodi kako se navedeni sporazum odnosi jedino na razmještaj sirijske vojske u pogranične regije s Turskom i ne uključuje reguliranje političkih pitanja (čitaj budućeg administrativnog statusa sirijskih Kurda). Međutim, teško je vjerovati kako će sirijska vojska ratovati protiv turskih snaga za „mutne“ kurdske političke igre i interese. Štoviše, sirijska vojska sigurno neće pokretati vojne operacije protiv turskih vojnika koji provode operaciju „Izvor mira“, kao što to nije činila niti prilikom dviju prethodnih turskih sličnih vojnih operacija zapadno od rijeke Eufrat: „Štit Eufrata“ u ljeto 2016. godine i „Maslinova grana“ u veljači 2018. godine, također u pograničnim zonama Sirije s Turskom u kojima prebiva većinsko kurdsko stanovništvo, i kada je Damask samo omogućio transport oružja i kurdskih boraca preko svojeg teritorija u zone ratnih sukoba Kurda s turskim snagama, bez bilo kakvog sudjelovanja svojih vojnika u tim borbama. Navedeni najnoviji sporazum s Kurdima Damask koristi isključivo u svrhu dokazivanja svoje odlučnosti da brani i oslobodi čitav sirijski državni teritorij od bilo čijih vanjskih i terorističkih snaga (što se poklapa s oštrom protuturskom retorikom sirijskog državnog vrha), dajući ujedno signal sirijskim Kurdima da su oni sastavni dio sirijske društvene zajednice i da, osim razgovora o pitanju rješavanja njihovog političkog statusa unutar sirijske države Damask više od toga ništa ne interesira. Dakle – po pitanju kurdskog separatizma Damask i Ankara zapravo imaju jedinstven stav, kao što ga imaju još i Bagdad i Teheran s obzirom na velike kurdske etničke prostore u njihovim zemljama.

Prokurdske „Sirijske demokratske snage“ – SDF (koje Ankara smatra terorističkima jer njihovu okosnicu čine kurdske snage YPG koje usko surađuju sa zabranjenom Kurdskom radničkom strankom) i dalje podupire Washington, neovisno o nedvojbeno međusobno pogoršanim odnosima nakon Trumpovog de facto davanja „zelenog svjetla“ Ankari za početak turske vojne operacije). Osim toga SDF se na ovaj potez i postizanje sporazuma s Damaskom odlučio ne zato što je iznenada počeo simpatizirati predsjednika Bashara Assada (sirijske Kurde je Assad proteklih godina često pozivao na zajedničku borbu za oslobođenje Sirije, a što su oni odbijali), već isključivo zato što su kurdske snage proteklih dana pretrpjele velike poraze na sjevero-istočnoj pograničnoj bojišnici – turska je vojska sa svojim sirijskim saveznicima osvojila dva ključna pogranična grada koja je i planirala kao jedne od važnijih zadaća svoje operacije: Tel Abyad i Ras el-Ain, kao i 20-ak naselja u njihovim zonama.

Sukladno postignutom sporazumu Kurda i Damaska sirijska vojska trebala bi ući u pogranične zone od Manbija (zapadno od Eufrata) do Al-Malikijaha na krajnjem sjevero-istoku Sirije u regiji Hasakah prema tromeđi s Irakom.

Prema jutros prispjelim informacijama pojedine postrojbe sirijske vojske ušle su u grad Tell Tamr na sjevero-istoku Sirije, zapadno od spomenute pogranične regije s Irakom Hasakah (ovdje je važno napomenuti kako je svo vrijeme od početka građanskog rata u regiji Hasakah ostao jedan garnizon službene sirijske vojske sa zračnom lukom, koji je, međutim, bio u potpunosti pasivan zbog punog okruženja i ovisnosti o snagama sirijskih Kurda i kojega Kurdi nisu dirali isključivo zbog njihove želje da se ne prekinu službeni kontakti s vladom u Damasku, koji bi u suprotnom bili u potpunosti pokidani a Kurdi, zapravo, stavljeni u položaj otvorenih neprijatelja Damaska, poput svih drugih pobunjeničkih skupina i organizacija).

Tell Tamr je grad smješten na strateški važnoj prometnici M4 za koju su turske snage izjavile kako su njome ovladale u nedjelju, 13. listopada. On se nalazi 35 kilometara jugo-istočno od gore spomenutog grada Ras el-Aina kojim su u međuvremenu ovladale turske snage. Međutim, s obzirom kako Turska službeno planira uspostavu svoje sigurnosne zone od cca 30-40 kilometara u dubini sirijskog teritorija, posve je jasno kako u tom slučaju opasnosti od neposrednog izbijanja sukoba turskih i sirijskih snaga zapravo i nema. Naravno, ukoliko Ankara u međuvremenu ne bi promijenila svoje strateške planove i vojne zadaće u sklopu ove operacije, što je vrlo malo vjerojatno, kao što je vrlo malo vjerojatno da bi se sirijska vojska i Damask odlučili na pokretanje bilo kakvih operacija protiv službene turske vojske bez „amena“ Moskve, a čega sigurno neće biti. Jer neovisno o Iranu kao svom velikom vojnom i političkom savezniku, Damask u potpunosti ovisi i u političkom i u vojnom smislu isključivo o Rusiji. Svako stvarno (a ne fingirano) protivljenje ili nezadovoljstvo službenog Damaska ruskim odlukama na terenu te zemlje značilo bi ujedno i Assadovo stvarno političko samoubojstvo. I on to jako dobro zna.

Drugim riječima, sirijski Kurdi, ukoliko se žele ozbiljno suprostaviti turskoj vojsci, to će morati činiti oslanjajući se isključivo na svoje snage. Ali dovoljnih potencijala i resursa (i tehničkih i ljudskih) za tako nešto oni jednostavno nemaju. Pritom njihove pokušaje i zaigranost s različitim kombinacijama oko sklapanja „savezništava“ s ovom ili onom stranom više nitko zapravo niti ne uzima ozbiljno, pa vjerojatno niti oni sami. Sve se svodi isključivo na PR i prikaz domaćoj i svjetskoj javnosti da kurdski politički vrh u Siriji nešto konkretno čini. Oni će, kao i kurdski politički status, kao i uvijek do sada u ovom nepravednom svijetu, ovisiti isključivo o dogovoru globalnih i regionalnih moćnika. Prokletstvo povijesti ali i nedostatak nužnih kurdskih intelektualnih i državotvornih potencijala, kao i potrebnog nacionalnog jedinstva u vremenima kada se pitanje njihove državnosti moglo jednostavnije rješavati (iako i tada s neizvjesnim rezultatom).

 

You may also like