Shvaća li to Stoltenberg (čitaj: glavne zemlje Zapada) da je „rat na dvije fronte“ – s Rusijom i Kinom – ipak preveliki zalogaj nije poznato, ali na to ukazuje zdrava logika. A ovo nije prvi put da Stoltenberg apostrofira kinesku „opasnost“ po NATO savez. On je i 7. kolovoza ove godine, također za televiziju CNBC davao slične izjave, ali je ovo bio prvi put da glavni tajnik NATO saveza najavljuje kako će se „kinesko pitanje“ službeno razmatrati tijekom sumita te vojno-političke organizacije. A upravo se to i dogodilo.
Glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izjavio je u intervjuu televiziji CNBC kako „NATO ne želi da Kina postane novi neprijatelj saveza“, ali da će pritom Savez „morati odgovarati“ na jačanje položaja Kine u svijetu.
Stoltenberg je uoči summita NATO saveza u Londonu izjavio, kako će rast vojne i gospodarske moći Kine „promijeniti globalnu ravnotežu snaga“ i dovesti do „ozbiljnih izazova“ po NATO savez.
„NATO neće sudjelovati u bilo kakvim akcijama u Južnokineskom moru. Ali mi ćemo trebati usvajati mjere protuodgovora, računajući da se Kina nama sve više približava, investirajući u (vojnu) infrastrukturu. Mi ih (Kineze) vidimo u Africi, vidimo ih na Arktiku, vidimo ih u cyber-svijetu. Kina trenutačno ima drugi po veličini vojni proračun u svijetu. To vodi prema određenim posljedicama za NATO“, kazao je u intervjuu glavni tajnik te vojno-političke organizacije.
Stoltenberg je izjavio kako je Kina nedavno prodemonstrirala „puno novih suvremenih vojnih mogućnosti, uključno i interkontinentalne rakete koje mogu dosegnuti Europu i Sjevernu Ameriku“. Članice NATO-a na summitu u Londonu „razmatrat će, kako odgovoriti na rast Kine“, dodao je glavni tajnik.
Podsjećam kako je u svom nedavnom intervju za njemačku televiziju ARD, glavni tajnik NATO saveza pozvao na nužan dijalog s Rusijom jer je ona „veliki susjed i takav će uvijek ostati“. „Mi moramo razgovarati s Rusijom kako bismo poboljšali naše odnose. Ali čak bez poboljšanja odnosa mi se moramo nositi s teškoćama. Mi smo za pregovore o kontroli naoružanja s Rusijom“, izjavio je Stoltenberg (vidi poveznicu ispod teksta).
Shvaća li to Stoltenberg (čitaj: glavne zemlje Zapada) da je „rat na dvije fronte“ – s Rusijom i Kinom – ipak preveliki zalogaj nije poznato, ali na to ukazuje zdrava logika. A ovo nije prvi put da Stoltenberg apostrofira kinesku „opasnost“ po NATO savez. On je i 7. kolovoza ove godine, također za televiziju CNBC davao slične izjave, ali je ovo bio prvi put da glavni tajnik NATO saveza najavljuje kako će se „kinesko pitanje“ službeno razmatrati tijekom sumita te vojno-političke organizacije. A upravo se to i dogodilo.
Ovo nisu samo puke Stoltenbergove fraze. Radi se o otvorenoj najavi početka razrade zajedničke strategije NATO-ovog suprostavljanja Kini. Koliko će ona biti uspješna drugo je pitanje, što se vidi ne samo po Stoltenbergovoj izjavi da NATO neće sudjelovati u bilo kakvim aktivnostima u „kineskom dvorištu“ (što je za Kinu i najvažnije), već, možda još puno više, i u činjenici da Rusija čak niti u slučaju eventualnog poboljšanja svojih odnosa s NATO savezom zbog toga neće prekidati svoje upravo uspostavljeno strateško savezništvo s velikom Kinom. Kina joj nudi ogromne mogućnosti kroz svoje golemo tržište. Kina bez problema može „progutati“ onoliko ruskih energenata koliko joj je ova spremna isporučivati. Kina pruža velike mogućnosti i za ostale segmente ruskoga izvoza, koji, i prije Zapadnih sankcija nisu uspjevali pronaći put do zapadnog tržišta. A upravo o startu „nove razine rusko-kineskih odnosa“ prije nekoliko danas su govorili ruski i kineski predsjednici Vladimir Putin i Xi Jinping na svečanoj ceremoniji otvaranja najvećeg plinovoda na svijetu i, zapravo, prvog ruskog plinovoda uopće koji vodi u Kinu – „Sila Sibira“.
Ako je Zapad, sada, konačno i shvatio svoje zablude o brzom slamanju Rusije i njezinom uključivanju u svoju interesnu sferu i pod svoja pravila, onda je to definitivno učinio prekasno. Moskva će Stoltenbergovu „ruku pomirnicu“ (ako se ona uopće takvom može i nazivati) sasvim sigurno prihvatiti ali ne na uštrb rusko-kineskih odnosa. Osim toga, Rusija, gore spomenute Stoltenbergove izjave kako se Kina sve više „približava“ NATO-u ne shavća ozbiljno jer se NATO isto tako sve više približavao Rusiji usprkos njezinom oštrom protivljenju i ukazivanju na dana obećanja nakon raspada Varšavskog ugovora da se to neće dogoditi, a da bi se NATO sada već i de facto nalazio na njezinim zapadnim granicama.
Svaki, imalo ozbiljniji svjetski analitičar i poznavatelj ruskih prilika zna kako Rusija Zapadu više ne vjeruje, kao što je to bilo početkom 90.-ih godina prošloga stoljeća nakon raspada SSSR-a (kao što je to oduvjek bilo i sa suprotne strane tj. Zapad nikada nije vjerovao Rusiji), i da će trebati proći još jako puno vremena kako bi se vratio barem onaj stupanj međusobnog povjerenja koji je postojao prije izbijanja revolucija „arapskoga proljeća“ i ukrajinske krize, u kojima se Moskva osjećala izigrana od strane prije svega Washingtona tj. smatra kako je on „zlouporabio rusko povjerenje“.
Naravno, samo će vrijeme pokazati u kojem će se smijeru procesi između Zapada, Rusije i Kine dalje razvijati i što preostali svijet od toga može očekivati.
