Z. Meter: Kraj agonije? Prigožin rekao da je počela isporuka streljiva za “Wagner”

Koliko je stanje bilo neugodno po imidž Moskve svjedoči i činjenica da je na dan Putinovog govora prije dva dana, na novinarsko traženje komentara sukoba između Prigožina i ministarstva obrane – konkretno ministra Sergeja Šojgua – izvjesni član odbora za obranu ruskog parlamenta izjavio samo to da ne želi ništa komentirati jer se tu radi o privatnoj tvrtki

Proteklih tjedana, na iznenađenje mnogih i u Rusiji i u svijetu, trajala je po Moskvu neugodna prepirka između tamošnjeg ministarstva obrane i čelnika i osnivača privatne vojne organizacije Wagner, Jevgenija Prigožina. Gotovo da se radilo o pravoj agoniji – koja je dodatno, prije svega u propagandnom smislu negativno utjecala na rusku specijalnu vojnu operaciju (SVO) u Ukrajini, kako taj rat službeno naziva Moskva.

Spomenuta privatna vojna organizacija već mjesecima ratuje na ukrajinskim bojišnicama – prije svega i konkretno –  u zoni grada Bahmuta, u Donbasu. Ona, tamo, htio to netko priznati ili ne (uključno i od strane pojedinaca unutar vodećih ruskih vojnih struktura) – postiže zapažene uspjehe vojnog karaktera, poput osvajanja obližnjeg, 15 kilometara sjevernije smještenog i znatno manjeg grada Soledara početkom siječnja ove godine, ali i dijelova samog Bahmuta i stavljanja tog strateški važnog grada (imao je 70 000 stanovnika prije rata i važno je prometno čvorište – željezničko i cestovno) u sve neugodniji položaj poluokruženja.

Sada se taj poluprsten sve više i sve brže primiče konačnom spajanju svojih krajeva pa je pitanje hoće li ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski dati zapovijed o izvlačenju svojih postrojbi iz samog grada kako bi sačuvao njihov potencijal za borbe koje slijede u budućnosti. Naime, osim strateške važnosti, Bahmut ima i veliku simboličku ulogu za Kijev – kao svojevrsni simbol ukrajinskog otpora ruskoj agresiji.

Te uspjehe Wagnera, međutim, zasjenjuju učestale informacije o brojnim zločinima njegovih pripadnika, prije svega u kontekstu da se u postrojbama bori i veliki broj zatvorskih osuđenika – što Kijev i Zapad itekako znalački koriste u propagandne svrhe i što ruskom vojnom stožeru, ministarstvu obrane ali i državnoj vlasti u cjelini sigurno nije ugodno slušati.

No, još im je manje, sigurno, bilo ugodno slušati permanentne optužbe Wagnerovog osnivača i vođe Prigožina protiv ruske vojne administracije i goleme i neučinkovite birokracije zbog koje njegovi borci muku muče s dobivanjem vojne opreme, prije svega streljiva za jurišne postrojbe koje zbog toga itekako osjećaju probleme na samim bojišnicama.

Koliko je stanje bilo neugodno po imidž Moskve svjedoči i činjenica da je na dan Putinovog govora prije dva dana, na novinarsko traženje komentara sukoba između Prigožina i ministarstva obrane – konkretno ministra Sergeja Šojgua – izvjesni član odbora za obranu ruskog parlamenta izjavio samo to da ne želi ništa komentirati jer se tu radi o privatnoj tvrtki.





Stvar je, očito, kompleksna, ne samo s pozicije da su i Prigožin i Šojgu Putinovi „puleni“ i bliski suradnici, već i zbog činjenice da su Wagnerovci postizali zapažene vojne uspjehe u vrijeme dok su se ostale – profesionalne postrojbe ruske vojske mučile kako stabilizirati front nakon neočekivanih teških poraza prije svega u Harkovskoj regiji, u zoni Izjuma – pri čemu su se suočavale s teško objašnjivim propustima, prije svega logističkog karaktera – vezano uz opskrbu vojnom opremom i streljivom. Da i ne govorimo o propustima u zapovjednom lancu i lošim odlukama nižeg časničkog kadra na taktičkoj razini.

Ruski vojni vrh morao je uložiti goleme napore da nauči iz svojih grešaka i da stvari na bojišnicama najprije stabilizira i spriječi daljnje prodore ukrajinskih snaga. To je definitivno uspio i to u neočekivano brzo vrijeme, o čemu svjedoči i preuzimanje vojne inicijative na svim dijelovima bojišnice – što priznaju i zapadni vojni analitičari.

Međutim mrlja sukoba vrha regularne vojske i vođe privatne vojne organizacije ostala je i dalje, i za Moskvu ju je definitivno nužno što brže otkloniti. Jer htio to netko priznati ili ne – ona predstavlja i određeni destabilizirajući čimbenik po njene planove ne samo vezano uz ukrajinski rat.





I čini se kako se u smjeru rješavanja ovog, po Moskvu neugodnog problema, nešto počelo događati. Je li za to bila potrebna osobna Putinova intervencija možemo samo nagađati, ali to u konačnici i nije bitno.

Evo o čemu se zapravo radi.

Kako danas navode ruski mediji, šef Wagnera Jevgenij Prigožin, koji se posljednjih dana žalio da “glazbenici” ne dobivaju 80% tražene količine streljiva od Ministarstva obrane, izjavio je u četvrtak, 23. veljače – da je problem riješen.

“Danas u 6 ujutro javili su da kreće isporuka streljiva. Najvjerojatnije je vlak krenuo. Za sada na papiru, ali, kako nam je rečeno, glavni papiri su već potpisani,” kazao je Prigožin i zahvalio se svima koji su pomogli da se to dogodi.

“Dečkima koji brane svoju domovinu spasili ste stotine, možda i tisuće života, dali im priliku da žive dalje. Njihove majke i njihova djeca neće dobiti ljesove s njihovim tijelima. Veliko hvala onima koji su to radili na razne načine – onim običnim građanima koji su učinili sve što su mogli, i onima koji su, pa i na visokim funkcijama, vršili pritiske i donosili odluke. I, naravno, onima koji su bili kap koja je prelila čašu da nam počnu dijeliti streljivo. Hvala vam. Hvala vam, ljudi.“ – kazao je Prigožin.

Ove riječi samo potvrđuju koliko je zapravo bilo suparništvo (a ono vjerojatno ovim nije i iščezlo) između dviju strana koje rade jedan te isti posao. Osim toga, pokazuju nešto nevjerojatno – što se malo gdje u vojskama država diljem svijeta, barem ne onih ozbiljnih može događati: da vojni vrh, kako onaj politički unutar nadležnog ministarstva tako i profesionalni – unutar glavnog stožera, nije bio u mogućnost pravodobno presjeći ovakve pojavnosti koje su samo potvrdile njegove greške i nesposobnost od strane pojedinaca čija se imena dobro znaju.

Ruske borce na terenu sada može tješiti jedino to da probleme različite pa i slične prirode vezane uz loše procjene imaju i ukrajinski vojnici. Ali Kijev je tu u psihološkoj prednosti u odnosu na Moskvu: on se neprestano poziva na svoju vojnu inferiornost u odnosu na ruski vojni stroj i žali se na nedostatak zapadne vojne pomoći nakon čijeg bi dolaska na istočnim bojišnicama valjda opet trebalo „zasjati sunce“.

Kako god i kada završio ovaj rat, on će se vjerojatno godinama proučavati u svjetskim vojnim akademijama i vojnim institutima. Sigurno će se imati što i čuti i na greškama naučiti. A pametni uče na tuđim greškama.

Komentari

komentar

You may also like