Z. Meter: Stoltenberg: Rusija ne može imati sferu utjecaja, to je neprihvatljivo

Zoran Meter

Rusija ne može imati svoju sferu utjecaja, sama ideja o tome je neprihvatljiva, izjavio je jučer glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg na medijskoj konferenciji nakon sastanka ministara vanjskih poslova tog vojno-političkog saveza u Rigi.

“Sama formulacija pitanja odražava tezu koja bi trebala izazvati našu sumnju i koja je neprihvatljiva. To je teza da Rusija ima sferu interesa. To znači de facto priznanje da Rusija može kontrolirati ono što rade njeni susjedi, koji su suverene države”, rekao je Stoltenberg, odgovarajući na pitanje o „geopolitičkoj invaziji NATO-a na rusku povijesnu sferu utjecaja“.

Istodobno, prema Stoltenbergovim riječima, ako Rusija u Ukrajini primijeni silu, NATO može upotrijebiti “financijske i gospodarske sankcije i političke zabrane” protiv Rusije.

“NATO zemlje imaju širok raspon mogućnosti, uključujući ekonomske i financijske sankcije i političke zabrane”, kazao je. Međutim, izravna vojna pomoć Saveza još uvijek nije dostupna Ukrajini, budući da se “načelo zajedničke sigurnosti odnosi samo na zemlje članice NATO-a”.




Inače, jučer je, prije toga, Jens Stoltenberg izjavio i kako će NATO aktivno pridonijeti stvaranju vojnih sposobnosti Ukrajine i Gruzije, “kako bi se mogle braniti”.

Ovdje bih kazao slijedeće: iako su navedene riječi Jensa Stoltenberga o neprihvatljivosti postojanja sfera utjecaja moćnih zemalja uhu definitivno ugodne, stvari – poglavito u sadašnjem složenom i opasnom trenutku globalnih napetosti ipak treba sagledavati u kontekstu realnog a ne željenog, ili, još preciznije, izvan dominacije propagande nad zdravim razumom. Svima je, naime, koji se (geo)politikom bave čak i na amaterskoj razini, itekako jasno kako sfere utjecaja moćnih država postoje (i na globalnoj i na regionalnoj razini), da su one uvijek postojale i da će tako biti i u budućnosti. Jer da to nije tako, i da smo svi jednaki tj. da se svakoj zemlji i narodu omogućuje budućnost i razvoj na način na koji oni smatraju po sebe najpovoljnijim, bez vanjskih miješanja i pritisaka (dakle, iz sfera utjecaja) – svijet bi bio jedno puno bolje i ljepše mjesto. Zato, čemu zavaravati i sebe i druge?





Ovdje treba podsjetili i na prekjučerašnje riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina na 13. Investicijskom forumu Russia Calling, kada je, odgovarajući na pitanje izvjesnog zapadnog biznismena kazao kako je, ako se istinski želi nešto učiniti i spriječiti kaos u svijetu, potrebno o svemu govoriti otvoreno a ne se praviti gluh i slijep kada su realne prijetnje Rusiji od strane NATO saveza i vojnih aktivnosti SAD-a u pitanju, a pri tom optuživati Rusiju za sve negativno što se u svijetu događa.

Ako se već iz nekog načelnog razloga Putinu na Zapadu a priori ne vjeruje, onda bismo po pitanju postojanja sfera utjecaja valjda trebali vjerovati visokom predstavniku EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepu Borrellu. On je, naime, nedavno izjavio kako Rusiji jasno treba reći da nema što tražiti u Africi koja predstavlja tradicionalnu europsku zonu utjecaja. Ta je izjava bila vezana uz pojavu informacija kako u afričku državu Mali (inače tradicionalna zona utjecaja Francuske, koja tamo, kao i u pojedinim Maliju susjednim zemljama ima i svoj vojni kontingent za borbu protiv terorizma) na poziv tamošnje vlade stižu paravojne postrojbe ruske privatne tvrtke Wagner, zbog čega je i francusko Ministarstvo vanjskih poslova Moskvi uručilo upozorenje o neprihvatljivosti tog čina. Moskva, naravno, tvrdi kako o tome ne zna ništa i da s radom privatnih tvrtki toga tipa nije upoznata, niti na njihove aktivnosti bilo kako može utjecati. Naravno da niti to nije istina, jer se na sve može utjecati kada su u pitanju svjetske sile, pa tako i na njihove privatne tvrtke – ako za to ima potrebe.

Zato bi bilo dobro da se prije javnih istupa Stoltenberg i Borrell ipak najprije dogovore o tome što će tko reći.

Zaključak:




„Igranje gluhog telefona“ u odnosima između nuklearnih velesila s oružanim paritetom, ako se „igra“ dugotrajno, postaje preteško breme jer se iz toga teško izvući bez „zaprljanog obraza“ pred domaćom i svjetskom javnošću, ali – ne manje važno – i pred vlastitim egom.

Međutim izvući se prije ili kasnije mora, jer sve suprotno vodi svijet u prah i pepeo – u doslovnom a ne prenesenom smislu. Drugim riječima, sfere utjecaja itekako će biti podijeljene (makar se to učinilo daleko iza kulisa pozornice), i to brže nego se očekuje. Sadašnji, nazovimo to – vrhunac napetosti u odnosima SAD-Rusija (EU i Veliku Britaniju u tom kontekstu namjerno ne spominjem jer su one isključivo vazali Washingtona koji samostalno ne mogu učiniti baš ništa, i  koji imaju zadane sporedne uloge) koji će kulminirati predstojećim virtualnim summitom demokracija u režiji predsjednika SAD-a Joe Bidena, dovest će do onog glavnog i dugo iščekivanog summita – Biden-Putin, na kojem će se, ovoga puta,  za razliku od lipanjskog summita u Ženevi (koji je bio svojevrsno ispitivanje snaga i upoznavanje sa stavovima druge strane)  igrati potpuno otvorenih karata. U toj igri najvećih, pobjednika neće biti kao niti poraženih. Poražen može biti samo ostatak svijeta, s isključenjem Kine.

 

Komentari

komentar

You may also like