Američki predsjednik Donald Trump ponovo je zaprijetio Kini još većim povećanjem carina ako vlada u Pekingu ne prihvati trgovinski sporazum „koji će se njemu svidjeti“.
Odgovarajući na upit novinara tijekom sjednice američke administracije, Trump je opet pod sumnju stavio potpisivanje trgovinskog sporazuma s Kinom. Kazao je kako je „sretan“ zbog sadašnjega stanja jer američka vlada prikuplja milijarde i milijarde dolara od uvoznih carina, nametnutih Kini. Konkretno, američki je čelnik kazao slijedeće: „Kina će morati sklopiti sporazum koji se meni sviđa. Ako to ne učine, na tome će se sve i završiti. Ja sam vrlo sretan zbog stanja s Kinom – mi prikupljamo milijarde i milijarde s carina, a ranije nismo dobivali niti centa. Pratit ćemo kako će se razvijati stanje. Ako ne postignemo sporazum s Kinom, ja ću jednostavno još više povećati carine.“
I ova, tko zna koja po redu Trumpova izjava o ovoj temi, svjedoči o promjenama raspoloženja vezanim uz sudbinu američko-kineskog trgovinskog sporazumg: u vrlo kratkim vremenskim razmacima raspoloženje se mijenja od krajnje optimističkog do krajnje pesimističkog, a oba „stanja svijesti“ najčešće medijski prezentira upravo predsjednik Trump. A samo dan ranije postalo je jasno kako je opet prevladao „pesimizam“, ovoga puta s kineske strane. Tako je televizija CNBC objavila kako kineska vlada namjerava nastaviti pregovore sa SAD-om, ali pritom imajući u vidu i pokrenuti proces opoziva (impeachmenta) američkog čelnika Trumpa, kao i predstojeće predsjedničke izbore u SAD-u.
Ne jednom smo i na našem portalu ukazivali kako Kina ne žuri s postizanjem trgovinskog sporazuma u kojem bi, kako smatra, za postizanje kompromisa američkoj strani morala dati prevelike ustupke. Peking pozorno prati i vrlo dobro razumije složene unutarnje američke prilike i političke borbe, i igra na čimbenik vremena – nadajući se kako će u čelnu fotelju Bijele kuće sjesti netko od demokratskih kandidata s kojim će sporazum biti puno lakše postići na po Kinu bezbolniji način. Ukoliko se to i ne dogodi, s Trumpom će i nakon toga uvijek moći postići sporazum. Ta godina dana čekanja za Peking ne predstavlja prevelik izazov, jer on, iako trpi velike financijske posljedice zbog uvedenih carina na svoje izvozne proizvode u SAD (koje su kinesko najveće tržište), ima dovoljno „pričuvne snage“ za očuvanje nužne unutarnje gospodarske i socijalne stabilnosti.
Osim toga, gore u tekstu iskazana Trumpova „sreća“ ovakvim stanjem u međusobnim pregovorima samo je fikcija, odnosno klasični PR – jer da se radi o stvarnoj sreći i benefitima koje Sjedinjene Države ubiru zbog otezanja postizanja dogovora s Kinom, prema toj bi logici onda po SAD bilo bolje da se sporazum nikada i ne postigne, a što nikako nije točno. I Amerika – njezin poslovni sektor i sami potrošači – trpi posljedice trgovinskog rata, vjerojatno u ovom trenutku u financijskom smislu ne tolike kao Kina, ali dugoročno svakako. Uz to je i sam rezultat ovog pokrenutog trgovinskog rata potpuno nepredvidljiv s obzirom da do sada u povijesti nikada nije bilo ovakve situacije, u kojoj se međusobno tuku dva ravnopravna gospodarska diva, od čijih se udaraca trese čitavi svijet, pa su predviđanja konačnih posljedica i rizika vrlo nezahvalna te ih nitko ozbiljno i ne pokušava davati upravo iz razloga nepostojanja presedana.
Ali ovdje je važno naglasiti i slijedeće: Trumpu nikako nije svejedno hoće li ili ne postići sporazum s Pekingom s obzirom na predstojeće izbore. Novi sporazum, povoljniji po SAD, dao bi mu, vjerojatno, dodatni, presudni „vjetar u leđa“ za reizbor na položaj prvog čovjeka SAD-a, naravno, uz uvijet da prije toga preživi sve pokrenute napade od strane Kongresa i demokrata koji su vrlo ozbiljni.
Međutim postoji i jedan paradoks! Peking može olakšati Trumpov položaj u samom SAD-u i gotovo ga ostaviti na predsjedničkoj dužnosti, isto kao što ga može i dodatno usložniti „beskonačnim“ blokiranjem samoga pregovaračkog procesa i popratnom optužujućom retorikom. Pritom, ukoliko bi se radilo o prvoj varijanti, a koja uključuje sklapanje sveobuhvatnog trgovinskog sporazuma, Peking to sigurno ne bi učinio besplatno. Drugim riječima, Trump bi u tom slučaju trebao učiniti veće ustupke, makar i za prvo vrijeme skrivene od očiju javnosti ukoliko je to uopće moguće. Ali to sve već spada u sferu kalkulacija a ne ozbiljne analitike jer je „insajderskih“ informacija ipak premalo. Sve će na kraju ipak pokazati vrijeme – i to relativno brzo.
Pritom nije na odmet podsjetiti kako neko, eventualno, kinesko spašavanje SAD-a (u ovom slučaju samoga Trumpa) ne bi bilo i prvo: još u jeku velike financijske krize, koja je 2008. godine zahvatila najprije Sjedinjene Države a potom i čitavi svijet, upravo je Kina spasila američko gospodarstvo od još puno težih posljedica snažnom kupnjom američkih državnih obveznica. A možda, dijelom, baš i u tome leže brojni benefiti koje je kineski izvoz do sada ostvarivao na američkom tržištu i koje Trump tako često naglašava kao „nepoštene“? Jer ništa u svijetu nije besplatno! A Trump, kao vrhunski biznismen, to sigurno najbolje zna.
