Zoran Meter: Kina se priprema za otvoreni rat!

A da stanje na Dalekom istoku nije ni malo bezazleno, svjedoči i prošlotjedna sjednica politbiroa CK Komunističke partije Kine, kojoj je predsjedao partijski čelnik i predsjednik države Xi Jinping. Upozorio je kako je stanje po kinesko gospodarstvo opasno, ali, i u razgovoru sa zapovjedništvom Južnog vojnog okruga otvoreno kazao kako se Kina mora pripremati za rat! To je prva takva izjava jednog kineskog čelnika nakon gotovo 40 godina. Iako, možda, zvuči čudno, ona uopće nije neozbiljna ili neutemeljena, štoviše: u Kini se svih pet tamošnjih vojnih okruga pripremaju  za skoro izvođenje velikih vojnih vježbi, istodobno, kada SAD jačaju svoju pomorsku i zračnu flotu u regiji i sve češće patroliraju u spornim zonama Južnokineskog mora koje Peking smatra svojim akvatorijem. Štoviše, Peking sve češće ultimativno zahtjeva povlačenje američkih brodova iz „kineskih“ voda, u koju svrhu podiže i svoje zrakoplove i šalje svoje brodove u zonu tih patroliranja. SAD, s druge strane, najavljuje jačanje svojih starih i otvaranje novih vojnih baza, poput one na japanskom otoku Okinawa, svega 150-ak kilometara udaljene od spornog otočja Senkaku (Diaoyu, kin.)  oko kojeg se desetljećima spore Kina i Japan.

I dok je pozornost međunarodne zajednice usmjerena na jučer pokrenute američke sankcije protiv Irana, prava drama odvija se u jednom drugom dijelu svijeta, kroz sve napetije američko-kineske odnose. Neovisno o činjenici da je Washington sinoć objavio spisak od osam država koje i dalje neometano mogu uvoziti iransku naftu (u manjim količinama i privremeno, na rok od pola godine), među kojima je i velika Kina, s kojom Trumpova administracija upravo vodi svojevrsni trgovinski rat, to nikako ne umanjuje vrlo visoku vjerojatnost ulaska odnosa između dviju mega-država svijeta u dugoročno razdoblje klasičnog hladnog rata, sličnog onom iz doba SSSR-a, i to u svim sferama, od političkih i gospodarskih do vojnih.

Jer spomenuti Trumpov potez „omekšavanja“ sankcijske politike u odnosu na države koje nastave uvoziti iransku naftu, nipošto nije čin dobre volje prema tim zemljama, a najmanje prema Pekingu, već isključivo realnost s kojom se u svijetu američka politika susreće, preciznije, otpor takvoj politici od strane najvećeg broja bitnih svjetskih država, između ostalog i američkih saveznika i partnera. Osim toga, u vrijeme izbora za američki Kongres (počeli su danas) po Trumpa bi bilo krajnje neugodno priznati poraz njegovih, gotovo polugodišnjih diplomatskih nastojanja oko primoravanja svjetskih država na potpuni odustanak od uvoza iranske nafte. Ovako je to ispao prilično elegantan i politički oportun potez Bijele kuće, koji znači odlaganje priznanja svog neuspjeha kroz novu „dobrohotnost“ SAD-a, koji, evo, svojim partnerima ponovo daje mogućnost za predah od američkih pritisaka i nastavak poslovanja s Iranom do konačne realizacije američkih zahtjeva, koji bi trebali biti ispunjeni do kraja ožujka iduće godine, iako se to baš ničim ne jamči.  U istom smislu treba sagledavati i nedavni Trumpov telefonski razgovor s kineskim vođom Xi Jinpingom i njihov naglo porasli optimizam u mogućnost sklapanja novog trgovinskog sporazuma s Kinom na summitu G20, krajem studenog u Argentini.  Jer sličnih priopćenja i velikog optimizma bilo je već i ranije nakon susreta dvojice čelnika, ali gruba geopolitčka realnost vrlo brzo taj optimizam svodi na onu razinu koja puno više zabrinjava nego li daje nadu u bolje sutra, ne samo u odnosima između tih dviju zemalja.

Xi Jinping pozvao Kineze na pripremu za rat!

A da stanje na Dalekom istoku nije ni malo bezazleno, svjedoči i prošlotjedna sjednica politbiroa CK Komunističke partije Kine, kojoj je predsjedao partijski čelnik i predsjednik države Xi Jinping. Upozorio je kako je stanje po kinesko gospodarstvo opasno, ali, i u razgovoru sa zapovjedništvom Južnog vojnog okruga otvoreno kazao kako se Kina mora pripremati za rat! To je prva takva izjava jednog kineskog čelnika nakon gotovo 40 godina. Iako, možda, zvuči čudno, ona uopće nije neozbiljna ili neutemeljena, štoviše: u Kini se svih pet tamošnjih vojnih okruga priprema  za skoro izvođenje velikih vojnih vježbi, istodobno, kada SAD jačaju svoju pomorsku i zračnu flotu u regiji i sve češće patroliraju u spornim zonama Južnokineskog mora koje Peking smatra svojim akvatorijem. Štoviše, Peking sve češće ultimativno zahtjeva povlačenje američkih brodova iz „kineskih“ voda, u koju svrhu podiže i svoje zrakoplove i šalje svoje brodove u zonu tih patroliranja. SAD, s druge strane, najavljuje i jačanje svojih starih i otvaranje novih vojnih baza, poput one na japanskom otoku Okinawa, svega 150-ak kilometara udaljene od spornog otočja Senkaku (Diaoyu, kin.)  oko kojeg se desetljećima spore Kina i Japan.

Teško je vjerovati kako će Peking sve to mirno promatrati i da ništa neće poduzimati. U tim i takvim okolnostima ne bi nas trebalo iznenaditi da se iduće godine jedno jutro probudimo i na Tajvanu vidimo kinesku vojsku. Ne samo zbog gore navedenog, već i zbog sve češćeg „šuma“ u ušima kineskih generala, kojima dolaze informacije o namjerama SAD-a da i u Tajvanu otvore svoju vojnu bazu.





I još je nešto bitno naglasiti: iako je Peking, na početku, američke najave o zaoštravanju trgovinskih odnosa s Kinom smatrao klasičnim politčkim izjavama „za domaću uporabu“ od kojih neće biti ništa konkretno, pa čak i onda kada je na čelo SAD-a došao Donald Trump, sada je shvatio kako je politika Washingtona prema Kini ozbiljna, dugoročna i nije samo Trumpov „hir“, već osmišljena strategija, utemeljena na kompromisu postignutom unutar američkih političkih i drugih elita – jednom rječju establišmenta.  Kina isto tako uočava kako sve više postaje okružena neprijateljima, a ne samo, kao do nedavno, regionalnim supranicima ili neistomišljenicima. U takvim okolnostima kineski vojni vrh shvaća mogućnost američkih i njemu savezničkih snaga da sprječavaju prolaz kineskih tankera kroz Indijski i Tihi ocean i time paraliziraju kinesku industriju, a njezine oružane snage ostave ukopane na mjestu. Peking sada shvaća veliku važnost zemaljskih naftovoda i plinskih cjevovoda po svoju nacionalnu sigurnost i proteklih tjedana ubrzano šalje svoje emisare diljem Srednje Azije, od Turkmenistana do Kazahstana. Naravno, s Rusijom je po tom pitanju stvar više-manje jasna, jer se ruski energenti, ionako, Kini najvećim djelom isporučuju cjevovodima, a krajem iduće godine morao bi startati i najduži svjetski magistralni plinovod „Sila Sibira“, s plinom namjenjenim za kinesko tržište.

Problemi SAD-a:

Međutim, ni po SAD stvari nisu tako jednostavne, kako iz navedenog može izgledati. Američki aktivni generali nedavno su „u tišini“ i daleko od javnosti, upozorili svoj politički vrh o nemogućnosti vođenja rata s Kinom zbog problema s kojima se SAD susreće u Europi i na Bliskom istoku. Naime, američki stratezi nastojali su „slomiti“ Kinu prije 2025. g. i dovršetka realizacije njezinog golemog vojnog plana, koji podrazumjeva izgradnju 4 udarne grupacije brodova na čelu s nosačima zrakoplova (SAD ih ima 11). U tu svrhu Pentagon upozorava na rastući kineski vojni proračun (on ide isključivo za razvoj oružanih snaga, a ne, kao američki, na brojne druge rashode Pentagona, od logističkog opremanja svojih 800-tinjak vojnih baza diljem svijeta, do pomoći svojim saveznicima i partnerima) koji formalno iznosi oko 200 milijardi dolara za prošlu godinu. Međutim, pojedini američki analitičari prošlog tjedna su u programima američkih televizijskih kanala tvrdili kako se radi o politički „kamufliranoj“ brojci od strane Pekinga,  a da je pravi broj možda i dvostruko veći. A to je onda po SAD uistinu veliki problem, jer će Kina takvom dinamikom puno prije očekivanja dostići moć američke vojske.





Ali vratimo se na kraju stavovima američkih generala: oni tvrde kako se za uspješno suprostavljanje Kini najprije moraju riješiti „poslovi“ u Europi, jer za dva velika  fronta SAD namaju snage. Jasno je kako se tu misli na Rusiju, s kojom nije ispalo onako kako je to „trebalo ispasti“. Pojavio se predsjednik koji se „nije trebao pojaviti“, ali tako se to ponekad u povijesti događa i na to se treba računati. Štoviše, osim Europe, taj isti predsjednik „koji se nije smio pojaviti“ sada je totalno poremetio američke interese i na Bliskom istoku i primorao Pentagon na daljnju veliku vojnu nazočnost njegovih snaga u toj regiji, ne samo zbog Sirije, već i zbog Irana, koji nije izgubio potporu ni Moskve ni Pekinga iako se upravo to trebalo dogoditi. A te je snage SAD želio prebaciti “u kinesko dvorište”.

Dakle, možemo sumirati: stanje u odnosima između najvećih svjetskih sila još je daleko od konačnog riješenja, a kakvo će ono biti još nitko sa sigurnošću ne može znati. Ali da rizici od izbijanja obiljnih incidenata pa i sukoba rastu, to se ne može negirati.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like