M. Šerić: Aristotelova politička filozofija: Simbioza etike i politike

Matija Šerić

Aristotel je slavni grčki filozof iz vremena Antike. Smatra ga se jednim od najutjecajnijih svjetskih filozofa svih vremena. Istovremeno je bio Platonov učenik i učitelj velikog osvajača Aleksandra Makedonskog. Živio je između 384. i 322. godine pr. Kr. Potječe iz visokoobrazovane obitelji liječnika na poluotoku Halkidiki u Traciji u sjevernoj Grčkoj. Sa 17 godina rođaci su ga poslali na školovanje u Atenu budući da su mu roditelji ranije preminuli. Pohađao je dvije vrhunske škole: Izokratovu školu retorike (govorništva) i Platonovu akademiju. U Platonovoj akademiji, osim toga što je bio učenik, kasnije je postao i učitelj. Nakon Platonove smrti 347. pr. Kr. Aristotel odlazi u Aternej gdje s prijateljem Ksenokratom osniva akademsku zajednicu. Potom odlazi na otok Lezbos gdje se bavio proučavanjem prirode.

Godine 343. pr. Kr. Aristotel na poziv Aleksandra Makedonskog odlazi na Aleksandrov dvor. Došao na je poziv Aleksandra kako bi pomogao školovati njegovog sina ali osim lekcija sinu, Aristotel je davao iznimno korisne i promišljene savjete slavnom vladaru. Aristotel je u to doba imenovan za poglavara kraljevske akademije u Makedoniji. Za vrijeme Aristotela na makedonskom dvoru držao je lekcije ne samo Aleksandru, već i dvojici budućih kraljeva: Ptolomeju i Kasanderu. Aristotel je poticao Aleksandra prema istočnom osvajanju, a Aristotelov vlastiti stav prema Perziji bio je neskriveno etnocentričan. U jednom poznatom primjeru on Aleksandru savjetuje da bude “vođa Grcima i despot barbarima, da čuva prve kao prijatelje i rođake, a s drugima se bavi kao sa zvijerima ili biljkama”.

Premda je Aleksandar stvarao veliki imperij i želio je vladati velikim teritorijem, Aristotel je bio zagovornik grč. „polisa„ iliti gradova država jer ih je smatrao najefikasnijim sustavom vladavine. Godine 335. Aristotel je vratio u Atenu kao etablirani filozof. U Ateni otvara vlastitu filozofsku školu Likej koja dobiva naziva peripatetička škola zato što se nastava odvijala u šetnji (grč. „peripatos“ = šetalište), dok su njeni diplomanti nazivani peripateticima. U sljedećih 12 godina Aristotel je stvarao svoja vrhunska filozofska djela a istovremeno je održavao nastavu u školi. Napisao je mnogo dijaloga od kojih je samo dio sačuvan. Preživjela djela najčešće su u obliku su rasprave i uglavnom nisu bila namijenjena širokom objavljivanju te se općenito smatra da su služila za održavanje predavanja učenicima. Pred kraj Aleksandrova života, Aleksandar i Aristotel otuđili su se jedan od drugog zbog Aleksandrovog okrutnog odnosa prema Perziji i Perzijancima.

Godine 323. dolazi do smrti Aleksandra Makedonskog. Kod Grka se ponovo budi antimakedonsko raspoloženje i grčki gradovi dižu pobunu protiv osvajača. Postojale su raširene sumnje i pretpostavke čak da je Aristotel igrao ulogu u Aleksandrovoj smrti, ali jedini dokaz za to je malo vjerojatna tvrdnja izrečena šest godina nakon smrti. Nakon svrgavanja makedonske vlasti, Aristotel se našao u rizičnom položaju zbog veza s bivšim vladarom i biva optužen za bezbožništvo. Kako bi izbjegao tragičnu sudbinu 322. g. pr. Kr. bježi na grčki otok Eubeju na obiteljsko imanje svoje majke u Halkidi. Rečeno je da je tom prilikom izjavio: “Neću dopustiti da Atenjani dva puta griješe protiv filozofije.“ To je bila referenca na suđenje i osudu Sokrata. Kasnije iste godine umire na prirodan način. Prije smrti je imenovao svoga učenika Antipatera za čuvanje oporuke prema kojoj je napisano da mu je posljednja želja da bude pokopan pokraj svoje supruge.




Aristotelovi radovi pokrivaju mnoga područja poput filozofije, filozofije prirode, politologije, ekonomije, fizike, biologije, logike, etike, estetike, poezije, glazbe, poljoprivrede i dr. Aristotel je poznat po činjenici što je iznimno kvalitetno sintetizirao različite filozofije. Filozofiju je odredio kao znanost o biću i stvorio ju je kao suvremenu znanost. Logički spisi koje je kreirao smatraju se temeljem formalnog logičkog mišljenja. Iz Aristotelovih istraživanja Zapadna civilizacija je naslijedila brojna intelektualna znanja kao i probleme i metode ispitivanja. Posljedično, Aristotelova filozofija je izvršila jedinstveni utjecaj na skoro svaki oblik znanja na Zapadu. U najvažnija Aristotelova djela, odnosno logičke spise ubrajaju se: „Politika“, „Poetika“, „Retorika“, „Organon“, „Fizika“, „Metafizika“, „Nikomahova etika“. Aristotelov lik i djelo su i dalje predmet suvremenih filozofskih rasprava.

Aristotel je postao toliko utjecajan i značajan za svjetsku filozofiju da ga neki stručnjaci danas skraćeno nazivaju „Filozof“ i pritom se zna na koga se odnosi taj nadimak. U pogledu političke filozofije i politike Aristotel je dao veliki doprinos shvaćanju politike kao znanosti i njezine biti. Najkraće kazano, Aristotel je objedinio etiku i politiku i kao takve postavio ih kao ideal kojem Zapadna civilizacija treba težiti. Aristotelova politička teorija predstavlja dopunu i nadgradnju njegove teorije o etici koji je iznio u svome najpoznatijem djelu „Nikomahova etika“. Razmatranju same politike Aristotel je dao najviše prostora u djelu „Politika“. Riječ je o spisu u kojem se nalazi većina njegovih političkih teorija poput mišljenja o državi, državljanstvu, vrstama vlade, vlasništvu, jednakosti, obrazovanju i pravdi.





Aristotel je snažno zagovarao stav kako su politika i etika nerazdvojive. U središtu njegove teorije etike jest mišljenje kako sve na svijetu ima svoj grč. „telos“ što se može prevesti kao svrha ili kraj. Upravo je svrha (grč. „telos“) razlog postojanja stvari. Na isti način kako je stolica napravljena za sjedenje tako je i čovjek napravljen da ostvario grč. „eudiamoniju“, tj. sreću. Sreća se manifestira kroz blagostanje i dobar život ljudi. Prema Aristotelu, cilj „eudiamonije“ iliti sreće grada-države (civilizirane zajednice) je dozvola da se ostvari sreća.

Aristotel je grad-državu (grč. „polis“) smatrao prirodnom zajednicom. Štoviše, smatrao je da je grad važniji od obitelji koja je pak ispred pojedinca, „jer cjelina mora biti prije dijela.“ Poznato je izjavio da je „čovjek po svojoj prirodi politička životinja“i ustvrdio je da je za čovječanstvo odlučujući faktor njegova racionalnost. Aristotel je politiku shvaćao kao organizam, a ne kao stroj, i kao skup dijelova od kojih nijedna ne može postojati bez ostalih. Aristotelova koncepcija grada je organska i on se smatra jednim od prvih koji su na takav originalan način definirali grad.

Uobičajeno moderno shvaćanje političke zajednice kao moderne države sasvim se razlikuje od Aristotelovog shvaćanja. Premda je bio svjestan postojanja i potencijala većih carstava, prirodna zajednica prema Aristotelu bio je grad (polis) koji funkcionira kao politička „zajednica“ ili „partnerstvo“ (grč. „koinonia“). Cilj grada nije samo izbjeći nepravdu ili ekonomsku stabilnost, već u prvom redu omogućiti barem nekim građanima dobar život i izvođenje lijepih djela: „Stoga se na političko partnerstvo mora gledati kao čimbenik u službi plemenitih djela, a ne zbog zajedničkog života.“ To se razlikuje od modernih pristupa, počevši od teorije društvenih ugovora, prema kojoj pojedinci napuštaju prirodno stanje zbog „straha od nasilne smrti“ ili njegovih „neugodnosti“.

U svom filozofskom djelu Protreptiku koje je služilo da motivira mlade da uče filozofiju, iako su od njega ostali samo fragmenti, Aristotel poručuje: „Jer svi se slažemo da bi trebao vladati najizvrsniji čovjek, tj. Vrhovni po prirodi, i da zakon vlada i da je mjerodavan sam; ali zakon je vrsta inteligencije, tj. diskurs zasnovan na inteligenciji. I opet, kakav standard imamo, koji kriterij dobrih stvari je precizniji od inteligentnog čovjeka? Jer sve što će ovaj čovjek odabrati, ako se izbor temelji na njegovom znanju, dobre su stvari, a njihove suprotnosti loše. A budući da svi biraju najviše od svega što odgovara njihovim vlastitim dispozicijama (pravedan čovjek koji je odlučio živjeti pravedno, čovjek hrabar živjeti hrabro, isto tako samokontroliran čovjek koji će živjeti sa samokontrolom), jasno je da će inteligentan čovjek prvo odabrati da bude inteligentan; jer je to funkcija tog kapaciteta. Stoga je očito da je, prema najmjerodavnijoj prosudbi, inteligencija najvažnija među dobrima.“




Aristotel nastoji decidirano objasniti kako je grad-država idealan oblik političke i društvene organizacije u ostvarenju vrhovnog cilja – sreće. Aristotel pruža kvazi-povijesnu analizu korijena i razvoja grada-države u četiri faze: 1. dva instinkta povezala su ljude da žive u parovima: muškarca i ženu kako bi stvorili potomstvo i gospodara i roba kako bi ostvarili samoodržanje; 2. kućanstvo se stvorilo kako bi se mogle realizirati svakodnevne potrebe; 3. kućanstva su se povezala u cjelinu kako bi zadovoljila sve veće potrebe – stvorena su sela; 4. nekoliko sela spojilo se kako bi stvorilo funkcionalnu zajednicu – nastaju gradovi/države

Aristotel tvrdi kako je grad-država različita od drugih zajednica zato što je „samodostatna i omogućava ljudima dobar život, dok su istovremeno individualne obitelji jedva dostatne da omoguće pojedincu preživljavanje.“ Aristotel veliki prostor daje analizi pojmova gospodara i robova. Tvrdi kako su i gospodar i rob oboje došli na svijet u potrazi za samoodržanjem. Smatra kako su neki prema prirodi stvoreni da vladaju, a drugi kako bi se njima vladalo. Izlaže teoriju prirodnog ropstva prema kojoj ide toliko daleko da tvrdi kako robovi po prirodi ne posjeduju samostalnu racionalnost. Takvo razmišljanje često je predmet oštrih kritika modernih filozofa poput Johna McDowella i Armanda Marije Leroija. McDowell smatra da je to „sramotno svojstvo Aristotelova mišljenja“, dok Leroi tvrdi da Aristotel izjednačava robove sa životinjama.

Na svoju teoriju „gospodara i robova“, Aristotel je dodao i teoriju „pravednog rata“. Aristotelova teorija pravednog rata u suvremeno vrijeme također nije dobro prihvaćena, posebno njegovo stajalište da je ratovanje opravdano da porobi „prirodne robove“. U aristotelovskoj filozofiji ukidanje onoga što on smatra „prirodnim ropstvom“ potkopalo bi građansku slobodu. Težnja za slobodom neodvojiva je od gospodarenja nad „onima koji zaslužuju da budu robovi“. Prema Cambridgeovom priručniku, mete ovog agresivnog rata bili su ne-Grci, napominjući Aristotelovo stajalište da „naši pjesnici kažu da je ispravno da Grci vladaju ne-Grcima“. Aristotel općenito ima pozitivno mišljenje o ratu, veličajući ga kao priliku za „čeličenje“ i stjecanje vrline. Zapisao je da „razonoda koja prati mir“ ljude čini „arogantnima“. Rat za „izbjegavanje robovanja drugima“ opravdan je kao samoobrana. Piše da rat „prisiljava ljude da budu pravedni i umjereni“, međutim, da bi bili pravedni, „rat mora biti izabran radi mira“ (s izuzetkom prethodno navedenih agresorskih ratova).

U spisu 3 „Politike“ Aristotel iznosi promišljanja o prirodi građanina i države. Koristi „princip vladavine prema kojemu u svim složenijim stvarima uvijek postoji vladar i oni nad kojima se vlada.“ Gradovi-države koji nastoje pomoći svojim građanima da ostvare sreću moraju posjedovati element vladara. U ostatku svoga rada Aristotel iznosi poglede o različitim političkim institucijama koje su postojale u njegovo vrijeme u 4. st. pr. Kr. Iznosi teoriju o šest tipova političke vlasti. Tri tipa vlasti su pošteni i prihvatljivi: monarhija, aristokracija i demokracija. Dok su tri neprihvatljiva tipa: tiranija, oligarhija i anarhija. Posebno uočava tadašnji glavni problem grčkog društva: veliku razliku između bogatih i siromašnih. Kako bi se riješio taj problem zagovara uspostavu snažne i uravnotežene srednje klase i ujedno smatra kako vladari čvrste ruke trebaju vladati robovima.

Aristotel tvrdi kako je idealan tip vladavine mješavina između demokracije i oligarhije. Preferira centralizirani elitistički režim koji može upravljati i gospodarima i robovima kako bi obje skupine mogle ostvariti sreću. Glavne zamjerke na ovakve Aristotelove stavove su mišljenje kako je njegovo favoriziranje elitizma bilo rezultat tadašnje političke situacije u Grčkoj. Suvremeni filozof Leo Strauss smatra Aristotelovo gledište kao „antidemokratskom predrasudom“. Do 21. stoljeća došlo je do mnogih promjena pa određeni analitičari smatraju kako procjep između bogatih i siromašnih nije toliko politički važan čimbenik dok se drugi ne slažu i smatraju da je to i dalje važna sastavnica moderne politike.

Aristotel u svome spisu „Retorika“ izlaže osnovne postavke retorike koji bi trebali koristiti govornici uključujući i političare u svojoj svakodnevnoj političkoj komunikaciji s građanima. On predlaže da govornik može upotrijebiti tri osnovne vrste apela kako bi nagovorio svoju publiku: grč. „ethos“ (apel na govornikov karakter), grč. „pathos“ (apel na emocije publike) i grč. „logos“ (apel na logično zaključivanje). U govorima političara i javnih osoba sinteza karaktera, emocija i logike daje ponajbolje rezultate jer široke narodne mase preferiraju takvu retoriku s kojom se mogu poistovjetiti. Sva tri apela političari koriste u svojoj komunikaciji, osobito u vrijeme izborne kampanje. Također, retoriku kategorizira u tri žanra: epideiktičku (ceremonijalni govori koji se bave pohvalama ili krivnjama), forenzičku (sudski govori zbog krivnje ili nevinosti) i promišljenu (govori koji pozivaju publiku da donese odluku o nekom pitanju). Što se tiče političke filozofije, naravno kako je treća vrsta retorike, tj. promišljena retorika najviše uklapa u političku teoriju i praksu.

Važno je spomenuti i Aristotelova gledišta o ženama koja su svakako iznimno važna za njegovu političku filozofiju. Aristotelova analiza prokreacije iliti stvaranja potomstva opisuje aktivan, zaokupljajući muški element koji oživljava inertni, pasivni ženski element. Na ovom su području zagovornici feminističke metafizike optužili Aristotela za mizoginiju i seksizam. Međutim, Aristotel je ženskoj sreći dao jednaku težinu kao i muškoj te je u svojoj „Retorici“ komentirao da stvari koje vode do sreće moraju biti nazočne i kod žena kao i kod muškaraca. Aristotel je žene smatrao vrijednim statusa „građanina“ ali je imao konzervativna stajališta i smatrao da je zadatak žena prvenstveno da se bavi obitelji i odgojem djece.  Može se doći do zaključka kako je Aristotel bio pobornik patrijarhalnosti i muške dominacije ali ne i diskriminacije nad ženama. Dapače, smatrao je da muškarci i žene trebaju biti, svatko na svoj način, ravnopravni dio društvene zajednice. Aristotelovi konzervativni stavovi odraz su vremena u kojem je živio i moraju biti shvaćeni na takav način. Aristotel je snažno vjerovao u jednakost ljudi pred državom i zakonom.

M. Šerić: Sokratova politička filozofija. Težio dijalogu s ljudima

 

 

Komentari

komentar

You may also like