M. Šerić: Sokratova politička filozofija. Težio dijalogu s ljudima

Matija Šerić

Sokrat je jedan od od najvažnijih antičkih grčkih filozofa koji je ostavio golem utjecaj na svjetsku filozofiju, etiku, politologiju i druge humanističke i društvene znanosti. Živio je između 470. i 399. godine pr. Kr. Tijekom vremena postao je jedna od najvažnijih povijesnih osoba. Danas ga javnost i struka smatraju jednim od osnivača Zapadne filozofije, etičkih i moralnih normi Zapada. Još od antičkih pa sve do modernih vremena Sokratova gledišta bila su kontinuirano aktualna i predstavljala su predmet interesa i proučavanja. Sokrat je, osim što je iznimno utjecajna, istovremeno i zagonetna osoba zato što nije ostavio svoje pisane radove. Živio je život bez zapisa jer je smatrao kako svoju filozofiju treba razvijati kroz praksu, tj. kroz razgovore i dijaloge s ljudima.

Sokrat je rođen i stasao u klasičnoj običnoj grčkoj obitelji. Otac mu je bio kipar, a majka primalja. Sudjelovao je u Peloponeskom ratu gdje se isticao svojom hrabrošću i požrtvovnošću Filozofska aktivnost Sokrata najviše se odvijala na terenu u dijalozima s građanima Atene. Zbog svojeg marljivog rada na području filozofije oko sebe je okupio mlade atenske intelektualce i postao je ideolog svojevrsne „duhovne aristokracije“ da bi upravo zbog toga došao u konflikt s tadašnjim demokratskim vlastima. Godine 399. pr. Kr. vlasti su ga osudile na smrt radi „bezbožništva i kvarenja mladeži“. Usprkos osudi, nije odustao od svojih uzvišenih stavova i pogleda. Štoviše, smrt je za Sokrata postala idealna prilika da za sva vremena ovjekovječi njegove stavove i životnu filozofiju. Njegovi učenici kasnije su svjedočili kako je Sokrat shvatio svoju smrt kao pobjedu vlastite dosljednosti i etičnosti. Iako su mu njegovi prijatelji i poklonici omogućili bijeg iz zatvora, zbog svoje privrženosti legalizmu odbio je pobjeći te je ispio smrtonosni otrov.

Budući da Sokrat nije kreirao vlastite pisane radove, njegova filozofija, uvjerenja i stavovi ostali su poznati kroz djela drugih antičkih filozofa, ponajviše Aristotela, Ksenofonta i Platona. Ksenofont je napisao „Uspomene o Sokratu“, dok Aristotel o Sokratu piše u mnogim svojim zapisima. Ipak, najveću vrijednost u interpretaciji lika, djela i filozofije Sokrata upravo su radovi njegova vrijednog učenika i također vrsnog filozofa Platona. Platon je pažljivo i precizno prikazao Sokratov život u svome djelu „Obrana Sokratova“. Da je Sokrat poživio nešto dulje vjerojatno bi danas njegov značaj bio još i veći. Ne bi ga se smatralo samo osnivačem etike i filozofije Zapada nego i osnivačem sudske prakse.

Sokrat je iznad svega ostaloga uživao voditi dijaloge s ljudima na ulicama i trgovima Atene. Kroz razgovor s „običnim“ ljudima Sokrat je uspio razviti praktičnu filozofiju koja poriče intelektualizam kao čimbenik koji je iznad ljudi i kreira apsolutno novi stil i način razmišljanja. Drugim riječima, Sokrat je postao jedan od najvećih mislioca i filozofa Zapadne civilizacije u velikoj mjeri zahvaljujući svojoj „Sokratovoj metodi“. Uobičajene teme Sokratovih dijaloga s drugim ljudima bile se prvenstveno etičke i moralne prirode. Mnoge od tih tema bave se vječnim etičkim pitanjima koja se javljaju od samog početka čovječanstva.





Sokratova metoda podrazumijeva postavljanje pitanja i potpitanja sve dok se od ispitanika ne dobije dovoljno jasan i obrazložen odgovor i dok se ne dobije potpuni uvid u odgovore. U konačnici, ispitivanje ispitanika traje sve do trenutka kada ga se uspije uvjeriti da su određeni njegovi stavovi i znanja manjkavi. Upravo zbog takvog nesvakidašnjeg stila Sokratove metode, ljudima je često znalo bilo neugodno prilikom dijaloga i debata s njim. Naime, premda je Sokrat često javno priznao kako ima malo ili nimalo znanja o temi rasprave, njegova sposobnost unakrsnog ispitivanja značajno bi poljuljala i dovela u pitanje stavove ljudi, čak i onih koji su tvrdili da znaju o nekoj temi više od njega.

Sokrat je u svojim profesionalnom filozofskom djelovanju uvijek polazio od hipoteze „Znam da ništa ne znam“ i tako pomoću cinizma želio pokazati svojim sugovornicima kako se njihova uvjerenja i pogledi temelje na krhkoj, a ponekad i pogrešnoj osnovi. Slavni grčki filozof je upotrebljavao primaljsku vještinu majeutiku. To je bila Sokratova vještina vođenja i usmjeravanja razgovora s drugom osobom tako što bi se kroz razgovor naposljetku isplivala istina o nekom pitanju. Tj. određeni pojam bi se definirao a potom bi se kroz daljnji razgovor i pitanja iskristalizirala njegova suština i bit. Sokratov citat, „Neistraženi život nije vrijedan življenja“, navodi se u literaturi kao pokazatelj tko je uistinu bio Sokrat. Sokrat podcrtava važnost racionalnog definiranja moralnih i socijalnih načela, koja zauzvrat usmjeravaju ponašanja ljudi u smjeru da se ponašaju na ispravan i pravedan način. Specifično moralno i političko djelovanje treba voditi razumom, a ne strahom ili naklonošću.

Sokrat se najviše bavio etikom i moralom te je zato dobio titulu „oca etike“. Nemoguće je odvojiti etiku od politike u slučaju ovog slavnog filozofa koji je iznad svega inzistirao upravo na etičnosti. Kao što je već navedeno, Sokrat je kroz svoju metodu ispitivanja pristupao svojim sugrađanima Atenjanima gdje bi u filozofskim razgovorima ispitivao ispravnost njihovih etičko-moralnihi političko-društvenih uvjerenja. Npr. na ulici bi pitao nekoga prosječnog Atenjanina što on misli, što je najvažnije u životu. U slučaju kad bi ispitanik odgovorio npr. „slava“ ili „novac“ Sokrat bi došao na svoje i tražio da mu objasni svoje mišljenje. Kad bi osoba dala svoje obrazloženje, Sokrat se ne bi zadovoljio neovisno o tome bilo to obrazloženje kratko ili dugačko nego bi tražio još i još obrazloženja s ciljem „sređivanja“, tj. promjene mišljenja druge osobe. U suštini, dijalog bi se vodio sve do trenutka kada bi ispitanik pokleknuo, odnosno Sokrat ga uspio uvjeriti u ispravnost svojih pogleda. Sokrat je smatrao kako je etika utkana u sve sastavnice i dijelove svakodnevnog života i na tome je inzistirao. S jedne točke gledišta, kad je Sokrat završio sa svojom Sokratovom metodom, činilo se kao da sofisti griješe u svojim uvjerenjima i da je on bio u pravu, ali zapravo on nije imao namjeru stvoriti situaciju u kojoj bi netko na kraju bio u pravu a netko u krivu. Bit dijaloga je trebao biti razgovor prema izoštravanju znanja i reformiranju neznanja.





Kad su sofisti (grčki filozofi i stručnjaci iz V. i IV. stoljeća prije Nove ere)  tvrdili da znaju više od drugih ljudi o određenim intelektualnim pojmovima, stvarima i pojavama poput definicije zakona, pravde, morala ili pobožnosti, Sokrat bi im pristupio i obasuo ih mnogobrojnim pitanjima kako bi saznao je li njihovo znanje vjerodostojno i sveobuhvatno ili je ustvari površno i pogrešno. Sokrat je tvrdio kako tradicionalna definicija pravde treba biti podložna preformuliranju sukladno prolasku vremena i pojavi novih okolnosti.

Sasvim očekivano, Sokratova metoda ispitivanja nije bila sklona onima koji su naginjali konvencionalnim vjerovanjima. Takav način iscrpnog dijaloga je zauzvrat potaknuo njegove neprijatelje da mu se sudi, te je kako je već spomenuto, na kraju je osuđen zbog vjerske hereze i negativnog utjecaja na mladež. Pristalice konvencionalnog moralnog kodeksa smatrali su ovu optužbu prikladnom. Međutim, nisu uspjeli uvidjeti kako Sokratova metoda zapravo pokušava razotkriti neučinkovitost konvencionalnih teorija koje se ne mogu suprotstaviti kritici kao nužnoj početnoj stavki u potrazi za istinskim znanjem.

U modernom svijetu, primjenjujući Sokratovu metodu, pravnici, odnosno odvjetnici, bit će izvrsni zastupnici koji će izazivati strah kod suprotne strane u sudskom postupku zbog svojih vještina da ispituju svjedoke pomoću unakrsnog načina ispitivanja i sposobnosti uvjeravanja sudova u neutemeljene iskaze. Kroz primjenu Sokratove metode, policijska istraga postat će učinkovit alat za prikupljanje krucijalnih dokaza. Primjenjujući metodu, članovi zakonodavnog tijela poput parlamenta i skupštine postaju vješti u razlučivanju istine od laži, to jest, u stanju su prepoznati neznanje, uključujući i svoje vlastito.

Postavlja se pitanje: je li istina da je Sokrat samo ispitivao, ali istodobno nikada nije imao vlastite ideje? Odgovor na ovo pitanje je neupitno negativan. Istina je kako je Sokrat uz svoju slavnu metodu ispitivanja također slijedio vjerovanja u dobrotu kao nešto što se može poznavati i znati. Također, smatrao je da one osobe koje znaju što je dobro ustvari znači da su dobre kao ljudi. Govorio je tako jer tijekom njegove ere nije postojalo jasno razgraničenje između onoga što je opće dobro i onoga što je dobro za ostvarenje vlastitih interesa. Grci su vjerovali kako je vrlina dobra i za pojedinca i za zajednicu. Ovo uvjerenje zahtjeva analizu jer bi trebala postojati definirana granica između „opće dobrote“ i činjenja „dobrih stvari“ za vlastite interese. Ponekad osoba tvrdi da zna što je dobro, ali u praksi dobrotu povezuje sa svojim postupkom koji je učinjen isključivo radi njezina osobnog interesa. Prema Sokratu, ako se osoba koja tvrdi da je dobra i da posjeduje znanje o dobroti, istovremeno ne ponaša na dobar način, tada ju se može smatrati neukom ili svojevrsnom pogreškom u prirodi dobrote.

Sokrat je najviše od svega vjerovao da je sve što ljudi stvarno trebaju da bi bili sretni jest živjeti moralni neiskvareni život. Iako trpe siromaštvo, nepravdu, bolest ili neku drugu nesreću, moralna vrlina dovoljna je da osigura sreću. Sreća ili dobrobit izravno ovise o dobroti ili zlu nečije duše. Izvorno gledano, nitko ne želi ništa osim istinskog dobra, tj. istinske sreće. Međutim, ljudi taj osjećaj tijekom života gube zbog neznanja o sadržaju dobra i neznanja što je dobro u svojoj biti. Primjerice, imati odgovarajuće bogatstvo ili moć je dobro, ali imati ih više nego što je potrebno naposljetku nije dobro. Drugim riječima, moć i bogatstvo kvari. Ako čovjek ima to znanje o istinskoj dobroti, uvijek će postupiti sukladno načelima dobra, jer učiniti drukčije značilo bi više voljeti poznatu bijedu od poznate sreće. Na primjer, ako bi čovjek doista znao da je počiniti zločin gore nego pretrpjeti gubitak ili bol ili smrt, nikakav poriv ne bi ga naveo na počinjenje zločina u svrhe osvete ili nečeg sličnog.

Zbog svih navedenih spoznaja o dobru i dobroti, Sokrat je redovito naglašavao brigu i njegu za nečiju „dušu“ kako bi „učinio nečiju dušu što boljom“, „čineći je sličnom Bogu“. Uvijek je bio protiv uništavanja života zbog stavljanja brige za materijalne stvari ispred brige za vlastitu dušu. Duša je čovjek, a ako se o duši brine, tada će joj sreća postati društvo. Osim toga, Sokrat je vjerovao da je najveća zaštita ljudi moralnost, tj. moralne vrednote. Iz razloga što je smatrao moralnost zdravljem duše, a porok njenom bolešću. To je poznata ideja koju je Platon kasnije dalje razvijao. Nadalje, svi Sokratovi filozofski stavovi i pogledi na politiku blisko su povezani s njegovim etičkim uvjerenjima. Etička uvjerenja Sokrata odnosila su se na razmišljanja o potrebi pojedinca da čisti vlastitu dušu kako bi dostigao sreću. On je u svoja politička uvjerenja ugradio sva spomenuta uvjerenja iz područja etike i dodatno ih proširio. Politiku je promatrao kao državnikov zadatak da „čuva“ duše svih svojih sugrađana i čini ih „što boljima“ u funkciji težnje prema dobrom. U suštini, za Sokrata je znanje o dobru također osnova svih državničkih odnosa. Sokrat se može smatrati visoko sofisticiranim „liječnikom“ politike i političara jer je promicao poštenje, pravednost, temperamentnost, odnosno politiku kao društvenu djelatnost koja će rezultirati duhovno zdravom i neiskvarenom zajednicom.

Sokrat je tvrdio kako je jedino on zaslužio naslov državnika jer je shvatio, za razliku od praktičnih političara koji nisu, da je znanje o apsolutnom dobru potreban i dovoljan (pred)uvjet nacionalne dobrobiti i blagostanja. Zaista, Platonova Republika se može doslovno promatrati kao oblik života u društvu kojim vlada ovo sokratsko uvjerenje. Međutim, zanimljivo je primijetiti da je Sokrat smatrao da nije dužan igrati aktivnu ulogu u politici dok istovremeno nije zagovarao takvu aktivnost svojih sljedbenika. Radi se o pokazatelju i dokazu kako Sokrat nije težio vlastitim probicima već mu je na prvom mjestu bilo utemeljiti i razviti filozofska stajališta, pogleda i mišljenja koja bi usmjerila politiku i političare u ispravnom (etičnom) smjeru za dobrobit i na korist svih građana.

Analitičari filozofije i politologije, a osobito oni kritički orijentirani prema Sokratu poput Cicerona, naglašavaju kako je Sokrat bio protivnik i neprijatelj demokracije, barem u određenom stupnju. Biti neprijateljem demokracije je postala velika diskreditacija za svakog pojedinca pa tako i filozofe. Međutim, pomnije analize pokazale su kako to nije točno. Prema svemu sudeći, Sokrat se suprotstavljao samo radikalnoj karakteristici drevne demokracije koja je uključivala davanje društva u ruke osoba koje su bile bez istinskog uvida u situaciju i bez odgovarajućeg stručnog znanja. To je pokazatelj kako Sokrat nije bio neprijatelj nego kritičar demokracije koji ju je htio unaprijediti uvodeći u nju etičke norme. Zapravo, bio je vrlo jasan da je atenska demokracija sustav koji je superioran u odnosu na sve druge. Međutim, njegova glavna kritika demokracije je da, iako ona u nekim sektorima uzima savjete samo kvalificiranih stručnjaka, u pitanjima morala i etike mišljenje svakog građanina tretira kao jednako vrijedno bez obzira na sadržaj tog mišljenja i postavke na kojima je utemeljeno. Sokrat zbog svoje posvećenosti uzvišenim moralnim načelima dobrote i pravde smatra kako to nije dobro i da u moralnim i etičkim pitanjima također glavnu riječi moraju imati stručnjaci. Naravno, stručnjaci koji imaju jasne stavove o etici i moralu i koji znaju odvojiti dobro od lošeg.

Prema Sokratu, u politici, države bi trebale djelovati kao dobročinitelji. Sokrat je tvrdio da je prihvaćajući sve koristi državljanstva u Ateni tijekom duljeg razdoblja prešutno poštivao sve zakone Atene čak i kad su neki od njih bili na njegovu osobnu štetu i stvarali mu probleme. Izražavao je zahvalnost na koristima i različitim blagodatima koje je dobivao od države. Tvrdio je kako država kao zaštitnica od vanjskih neprijatelja, čuvarica unutarnjeg mira i sigurnosti koja osigurava okolinu potrebnu za obiteljski život, obrazovanje, posao, stvaranje građanskih udruga i dr. Međutim, jednom kad ova pozitivna uloga države prestane, dalje postoji samo ono što se naziva diktaturom. Ovo Sokratovo mišljenje relevantno je ne samo u sudskoj praksi nego i u područjima upravnog prava.

Budući da Sokrat daje državi pravo i zadaću da djeluje kao dobrotvor u funkciji dobra, tada glavna njezina briga mora biti apsolutna briga za dobro građana. Nijedna zlouporaba moći nije dozvoljena jer će to prekinuti vezu povjerenja između države i njenih građana. Usprkos kritikama Sokratu je počast odao i njegov spomenuti kritičar Ciceron poznatom izjavom: „Sokrat je donio filozofiju s neba na Zemlju.“ Ovakav kompliment dovoljno govori o značaju i utjecaju Sokrata na svjetsku filozofiju i politiku.

 

Komentari

komentar

You may also like