U listopadu ove godine od posljedica zaraze koronavirusom i raka krvi preminuo je Colin Luther Powell – slavna figura američke politike koja malo koga ostavlja ravnodušnim. Jedni ga slave kao heroja koji je koji je usprkos svojom afroameričkom podrijetlu dogurao do vrhove američke vojne i političke administracije, a drugi ga smatraju osobom odgovornom za američke ratne avanture na Bliskom istoku. Ipak, neovisno o njegovim pozitivnim i negativnim odlukama, Colin Powell je bio prije svega iznimno značajan političar i državnik kojeg je nemoguće zaobići prilikom razmatranja suvremene američke (vanjske) politike i međunarodnih odnosa.
Powellov životni put je znamenit i neće ga proći niti jedan budući Amerikanac budući da je bio prvi crnac na funkcijama savjetnika nacionalne sigurnosti, načelnika Združenog stožera američke vojske i državnog tajnika. Zapravo, Powellov život je potvrda američkog sna. Sin je imigranata s Jamajke, rođen je u Harlemu 1937. Odrastao je u Južnom Bronxu i diplomirao na Sveučilištu New York 1958. Potom se pridružio vojsci kroz sveučilišni program ROTC. Počevši kao mladi potporučnik koji je stupio na dužnost u vremenima kada je ukinuta segregacija u vojsci, Powell je služio u dvije borbene kampanje u Vijetnamu. Prvi put je stigao u Saigon na Božić 1962. u jednogodišnju kampanju kao savjetnik bojne južnovijetnamske vojske od 400 ljudi u džungli. Završio je kampanju kao „istinski vjernik“ američkih ratnih napora iako je pokazivao prve sumnje prema ratu. U Vijetnam je drugi put stigao u srpnju 1968. služeći kao izvršni časnik pješačke bojne, a zatim operativni divizijski časnik. Prilikom pada helikoptera izvukao je i spasio svog zapovjednika, generala bojnika Charlesa M. Gettysa, zadobivši slomljen gležanj.
Powell je rapidno napredovao u vojnoj hijerarhiji, uključujući dobivanje zapovjedništva bojne u Južnoj Koreji 1973. i zapovjedništvo brigade u elitnoj 101. zračno-desantnoj diviziji 1976. Njegovi vršnjaci u oružanim snagama smatrali su ga „šetačem po vodi“, što je izraz koji označava najtalentiranije časnike. Godine 1979. Powell, tada 42-godišnjak, unaprijeđen je u generala s jednom zvjezdicom, postavši najmlađi časnik-general u vojsci SAD-a. Nakon što je služio kao viši vojni pomoćnik ministra obrane Caspara Weinbergera, Powell je u proljeće 1986. postavljen je za zapovjednika V. korpusa američke vojske u Zapadnoj Njemačkoj. Pod svojim zapovjedništvom je imao 75.000 vojnika na prvoj crti Hladnog rata koji je bio u svojoj završnoj fazi. Zanimljivo je da je Powell postavljen za zapovjednika korpusa bez da je vodio diviziju što je samo pokazatelj njegovog vojnog talenta. Sljedeće 1987. godine predsjednik Ronald Reagan ga je pozvao natrag u Washington da bude savjetnik u Vijeću za nacionalnu sigurnost. Upravo je na toj važnoj funkciji od 1987. do 1989.imao ključnu ulogu u otvaranju nove ere suradnje i smirivanja tenzije s Gorbačovljevim Sovjetskim Savezom.
U travnju 1989. Powell je unaprijeđen u generala s četiri zvjezdice pod predsjednikom Georgeom H. W. Bushom. Nakratko je služio kao glavni zapovjednik FORSCOM-a. Nagledao je cjelokupne oružane snage SAD-a, Rezervnu vojsku i Nacionalnu gardu u kontinentalnom dijelu SAD-a, Havajima i Portoriku. U listopadu iste godine predsjednik Bush stariji imenovao ga je glavnim načelnikom Združenog stožera američke vojske. Na toj funkciji ostat će do rujna 1993. Za vrijeme svoje službe postat će poznat po kreativnoj vojnoj doktrini koja će po njemu biti nazvana Powellova doktrina.
Riječ je o doktrini koja će biti čista suprotnost američkoj doktrini koja je upotrijebljena u Vijetnamu. Američko ratovanje u Vijetnamu je obilježilo ograničeno i povremeno korištenje sile, u različitim obimima u različitim fazama. Za razliku od takvog taktiziranja, Powellova doktrina značila je ako se američka vojna sila već koristi, to mora činiti u nadmoćnom odnosu prema neprijatelju i na odlučan način. Primjeri Powellove doktrine bili su invazija na Panamu 1989. i Prvi zaljevski rat protiv Iraka 1991. U prvom slučaju je vojska Sjedinjenih Država u višednevnom napadu odlučno upala u zemlju i zarobila njezina vođu Manuela Noriegu. U ratu s Irakom 1991. američka vojska je uspjela unovačiti pola milijuna vojnika koji su poslani u Kuvajt i brzo su skršili iračku agresiju. Treba reći kako je Powell ispočetka bio protivnik korištenja sile protiv Iraka a umjesto toga je zagovarao sankcije. Promijenio je pristup nakon što sankcije nisu dale rezultata. Također, bio je protivnik okupacije Iraka i zagovornik ostanka Saddama Husseina na vlasti kao sredstva zaštite protiv asertivnog Irana i Sirije.
Powell je nastavio obnašati dužnost i pod vladavinom Billa Clintona iako je administracija bila liberalna a on republikanac. On i drugi članovi Združenog stožera sukobili su se s Clintonom zbog njegovog obećanja da će dopustiti LGBT osobama da otvoreno služe u oružanim snagama. To je bio konflikt koji je doveo do kompromisne politike „Ne pitaj, ne govori“ koja je trajala do 2011., kada je LGBT osobama konačno bilo dopušteno da otvoreno služe u vojsci. Powell se protivio američkoj (NATO) intervenciji u BIH protiv snaga bosansko-hercegovačkih Srba jer je smatrao da nisu ugroženi nacionalni interesi. Potkraj svog mandata dogodio se incident „Blackhawk Down“ u Somaliji u kojem stradalo 18 američkih vojnika kod pada transportnih helikoptera. Umirovljen je u listopadu 1993. Odbio je Clintonov prijedlog da postane državni tajnik. Iako nije više bio na funkciji, predsjednik Clinton poslao je Powella, senatora Sama Nunna i bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera u rujnu 1994. na Haiti kako bi spriječili potencijalno krvavu invaziju. Njih trojica postigli su sporazum u posljednjem trenutku s vladajućom vojnom huntom, dopuštajući mirno iskrcavanje američkih snaga kako bi se pomoglo stabilizaciji zemlje usred nemira.
Nakon odlaska s funkcije načelnika Glavnog stožera vojske SAD-a, Powell je dobio šest milijuna dolara avansa za pisanje svojih memoara “Moje američko putovanje“. Knjigu je napisao s s Josephom E. Persicom. Objavljena je u rujnu 1995. i odmah je postala bestseler. Predstavljanja knjiga bila su izvrsno posjećena i Powell je ozbiljno razmišljao o tome da se kandidira za američkog predsjednika. Tada je bio najpopularnija javna osoba u Americi. Stoga nije čudno što su mnogi analitičari su upravo u njemu vidjeli prvog crnačkog predsjednika SAD-a. To se ipak nije dogodilo jer se nakon oklijevanja odlučio ne upustiti u tu najveću političku avanturu. Međutim, Powell je ušao u aktivnu politiku. Registrirao se kao republikanac (nakon što se prethodno registrirao kao neovisni), govorio je na Republikanskim nacionalnim konvencijama 1996. i 2000. Međutim, umjesto orijentacije na nacionalnu sigurnost ili vojna pitanja, govorio je o širim pitanjima unutarnje politike, uključujući prava manjina i dobrobit djece.
U vladu se vratio u prosincu 2000. Bio je prva osoba imenovana u kabinet novoizabranog predsjednika Georgea W. Busha na poziciju državnog tajnika. Ovaj puta je prihvatio ponuđeni položaj. Po funkciji državnog tajnika od 2001. do 2005. ostat će najviše zapamćen. Predsjednik je prilikom imenovanja izjavio: „General Powell je američki heroj, američki primjer i velika američka priča…Sjajan je dan kada sin iz Južnog Bronxa nasljeđuje prvi ured kojeg je držao Thomas Jefferson.“ Powell je revitalizirao demoralizirani State Department. Kao fan računala, donio je tehnologiju 21. stoljeća u odjel i njegova udaljena veleposlanstva. Powell je preuzeo funkciju glavnog čovjeka američke vanjske politike iako nije bio detaljno upoznat s Bushevim namjerama. Prema predsjedniku je gajio respekt ponajviše zbog toga što je služio u administraciji njegovoj oca i s Bushom mlađim bio je poznanik. U prvim mjesecima morao je promijeniti američku politiku prema Sjevernoj Koreji iz pristupa zbližavanja prema pristupu konfrontacije. Ulazio je u sukobe s vodećim ljudima Bushove administracije – potpredsjednikom Dickom Cheneyjem, ministrom obrane Donaldom Rumsfeldom i drugim konzervativcima u kabinetu.
Teroristički napad od 11. rujna u New Yorku promijenio je cjelokupnu američku vanjsku politiku koja je do tada koračala putem izolacionizma da bi se preko doći doslovce transformirala u super- intervencionističku. U listopadu je izvršena američka invazija na Afganistan. Srušen je talibanski režim ali uslijedila je globalna borba protiv terorizma. Već sljedeće godine započelo je planiranje invazije na Irak kako bi se konačno svrgnuo brutalni režim Husseina. Powell je nevoljko podržavao napad na Irak, upozoravajući u ljeto 2002. Busha da bi invazija Iraka mogla destabilizirati Bliski istok, poremetiti naftna tržišta i odvratiti političku volju i resurse od nedovršene borbe protiv Al-Kaide. Kao što je to učinio u Prvom zaljevskom ratu, Powell nije dao direktan savjet treba li država krenuti u rat ili ne – vjerovao je da je to samo predsjednika odluka – ali je iznio opcije na stol kao pravi general. Nakon neuspjelog diplomatskog pokušaja da spriječi sukob, predsjednik je zatražio od Powellada skupi obavještajne podatke i u javnosti opravda Drugi zaljevski rat ako Saddam Hussein ne pristane na američke zahtjeve. Powell je to i učinio. Proveo je nekoliko dana u CIA-i tražeći obavještajne podatke od analitičara. Pritom je mnoge odbacio kao nevjerodostojne.
Uslijedio je slavni govor u Ujedinjenim naroda 5. veljače 2003. koji će ostati njegov najupečatljiviji javni nastup. U svom dugom govoru od 76 minuta američki državni tajnik je iznosio argumente za napad na Irak. Temeljna premisa je bila kako iračka vlada posjeduje oružje za masovno uništenje te predstavlja imanentnu prijetnju za svijet. Kao dokaze prezentirao je fotografije, isječke razgovora iračkih vojnih dužnosnika, tvrdnje iračkih disidenata. Bush je očajnički htio povezati Husseinov režim i Al-Kaidu. Premda Powell to nije mogao dokazati, najbolje što je ponudio javnosti bilo je mišljenje kako Hussein oružje za masovno uništenje s kojim se može napasti Europu i SAD u svakom trenutnu može dati Al-Kaidi i drugim islamističkim terorističkim organizacijama. Objavio je podatke o tome kako iračke vlasti rade na mobilnim laboratorijima za biološko oružje. Naveo je kako Irak krije projektile u pustinji i da je odobrena uporaba bojnih otrova u slučaju američke invazije. Zaključak je glasio: „Ostaviti Saddama Husseina u posjedu oružja za masovno uništenje još nekoliko mjeseci ili godina nije opcija, ne u svijetu nakon 11. rujna.“
Govor nije očarao mnoge skeptike u SAD-u a pogotovo u svijetu u opravdanost američke pustolovine u Iraku. Ipak, sljedeći mjesec pokrenuta je invazija i omraženi Husseinov režim je svrgnut. Na nesreću po Powella, nisu pronađeni dokazi o postojanju oružja za masovno uništenje. Pokazalo se kako su obavještajni podaci bili lažni. Dvije godine poslije, Powell je priznao kako je njegov govor u UN-u bolna mrlja na njegovoj karijeri. Zbog toga je bio i prisiljen otići s mjesta državnog tajnika početkom 2005. nakon isteka prvog Bushevog mandata. Premda je u posljedičnim ratovima i sukobima u Iraku poginulo od 2003. do danas nekoliko stotina tisuća, a prema nekim procjenama i više od milijun ljudi, može se debatirati o opravdanosti američke invazije. Nesumnjivo je pozitivna odluka svrgavanje krvavog represivnog Husseinova režima koji je odgovoran za masovne zločine, etničko čišćenje, genocid i agresiju na okolne države. Opravdano je bilo svrgavanje takvog tiranina ali nije opravdano ono što je kasnije uslijedilo. Stalni ratovi, nestabilnost, kaos, stvaranje plodnog tla u Iraku za nastanak smrtonosnih terorističkih organizacija kao što su ISIL i Al-Nusra. Međutim, da je na Powellovom mjestu bio netko drugi ishod bi bio jednak, a možda bi rat krenuo još ranije. Americi je Irak trebao zbog nafte i geostrateškog položaja. Američki policymakeri su to zacrtali i u konačnici dobili.
Od 2005. Colin Powell nastavio je živjeti privatan život. Još 1997. osnovao je neprofitnu organizaciju America’s Promise, u svrhu pomoći ugroženoj djeci. Kasnije je služio kao predsjednik odbora posjetitelja Škole za građansko i globalno vodstvo, nazvane po njemu na Gradskom sveučilištu u New Yorku. Godinama kasnije, govor iz UN-a još ga je proganjao. Ipak je nastojao krenuti dalje. „Neka mi drugi sude“, izjavio je u intervjuu 2007. „Sve što želim učiniti je ocjenjivati sebe kao uspješnog vojnika koji je dao sve od sebe.“
U narednim godinama povukao se iz žiže javnosti. Premda republikanac, dva tjedna prije izbora 2008. podržao je demokrata Baracka Obamu i nazvao ga „transformacijskom ličnošću“. To je izazvalo salve kritika kod desnijih republikanaca ali je javnosti dao znak da je Obama spreman biti vrhovni zapovjednik vojske SAD-a usprkos neiskustvu. Godine 2012. objavio je drugu knjigu „Vrijedilo je za mene – lekcije iz života i vodstva“. Uoči izbora 2016. Powell se u javnosti i otkrivenoj privatnoj korespondenciji negativno izjašnjavao i o Hillary Clinton i Donaldu Trumpu smatrajući ih nedostojnim funkcije predsjednika. Ipak, je javno podržao Clinton. Na izborima je dobio i tri elektorska glasa iako se nije kandidirao. 2020. dao je potporu Joeu Bidenu zbog svog animoziteta prema Trumpovoj politici. Trump ga je nije štedio te ga je nazvao RINO (Republican In Name Only). Nakon incidenta od 6. siječnja 2021. na Capitol Hillu izjavio je da se više ne smatra republikancem. 18. listopada umire, a 5. studenog je održan privatni pogreb gdje su bili nazočni Joe Biden, Barack Obama, George W. Bush sa suprugama te Hillary Clinton. Za povijest ostavlja naslijeđe koje će s jedne strane biti simbol uspjeha američkog sna, a s druge simbol intervencionizma s katastrofalnim posljedicama.
Preminuo čuveni američki general Colin Powel – arhitekt invazije na Irak do koje nije trebalo doći
