Američki medij Politico objavio je autorski tekst Davida J. Kramera, bivšeg djelatnika State Departmenta iz doba administracije Georgea Busha Ml., u kojem oštro i kritički govori kako o Rusiji i njenom čelniku Vladimiru Putinu, tako i prijašnjim američkim administracijama i aktualnom američkom predsjedniku Joe Bidenu kada je riječ o njihovoj politici prema Moskvi. Pri tom iznosi vlastite smjernice prema kojima bi se Biden trebao ponašati u odnosu na Putina i rusku politiku u cijelosti.
Sjedinjene Države dugi niz godina oklijevaju kazniti ruskog čelnika uzaludno se nadajući da će uspjeti uspostaviti suradnju s tamošnjim destabilizirajućim režimom, navodi Kramer u svom tekstu.
Pri tom podsjeća na ubojstva ruskih novinara i istaknutih kritičara Vladimira Putina prije 15-ak godina kada je osobno radio u State Departmentu, a koja su „ubojstva gotovo sigurno počinili pripadnici ruskih specijalnih službi“ i na što Washingtona tada nije znao pravilno odgovoriti.
Podsjeća i na likvidacije Ane Politkovskaje i Aleksandra Litvinenka i „brutalnu Putinovu invaziju na Čečeniju gdje su ubijene tisuće ljudi“.
Od tada se situacija dodatno pogoršala, navodi autor i dodaje kako je pod Putinovim vodstvom „počeo najgori progon oporbe, medija i civilnog društva od raspada Sovjetskog Saveza, uključujući ubojstvo Borisa Nemcova 2015. i trovanje Alekseja Navaljnog 2020. godine“.
Kaže dalje kako je usprkos stagnirajućoj ekonomiji i pandemiji koronavirusa, Putin za sad i dalje čvrsto na vlasti, suzbija unutarnje protivljenje, produljuje svoj mandat izmjenama ustava i podržava istomišljenike u svojoj regiji, poput Lukašenka ili one diljem svijeta (u Siriji, na Kubi, u Venezueli ) …
„Uz rijetke iznimke, Sjedinjene Države se tome ni na koji način ne protive, a Putin ima dojam da može nekažnjeno loviti svoje neprijatelje u zemlji i inozemstvu“ navodi autor, ukazujući na „nastavak neugodnih pogrešaka koje su učinile posljednje tri administracije“.
„No, stvarnost je takva da vjerojatno nećemo uspjeti ostvariti suradnju s Putinovim režimom, niti Rusijom u cjelini. Zapravo, naša “ljubazna igra” s Putinom igra mu u korist, … Dok Biden teži “predvidljivosti i stabilnosti” u američko-ruskim odnosima, Putinov je krajnji cilj upravo suprotan: on pokušava stvoriti maksimalnu nestabilnost posvuda. On koristi taktiku hibridnog rata i izravne invazije, destabilizirajući mirnu Ukrajinu i Gruziju, čija je jedina greška što se nalaze u susjedstvu. Putinov cilj je učiniti ih neprivlačnim kandidatima za NATO i/ili Europsku uniju. Putinu, za razliku od nas, ne trebaju rastuće demokracije duž ruba Rusije, jer one mogu stvoriti opasnu alternativu autoritarnom modelu koji je on formirao“.
Autor teksta savjetuje Bidenu da ne čini greške svojih prethodnika, već da se ponaša oštrije s Rusijom, jer je takve namjere pokazao na samom početku svog predsjedničkog mandata. „Nada da će Putin jednostavno otići i da se administracija može usredotočiti na Kinu, ili da će se razvoj Rusije moći okrenuti u pozitivnijem smjeru, jednostavno je oklijevanje u učenju lekcija iz proteklih 15 godina. Takve nade izazvat će još veće žaljenje u budućnosti“, tvrdi on dalje.
Zanimljivo kako autor podsjeća i na 2006. Kada je osobno bio pomoćnik zamjenika državnog tajnika za Europu i Euroaziju, zadužen za Rusiju, Ukrajinu, Bjelorusiju i Moldaviju. „Putin je tada služio prvu polovicu svog drugog predsjedničkog mandata. Počeo je graditi vrlo pozitivan odnos sa Sjedinjenim Državama, postavši prvi strani čelnik koji je pozvao predsjednika Georgea W. Busha nakon napada 11. rujna. Došlo je do razumijevanja između dvojice vođa.
No, kako se Rusija oporavila od kaosa devedesetih zahvaljujući rastu cijena nafte, Putin je pojačao svoju kampanju za slabljenje, pa čak i uklanjanje percipiranih prijetnji, od kojih je jednu vidio kao oligarha Mihaila Hodorkovskog, uhićenog 2003. godine“.
Podsjeća i kako „Sjedinjene Države nisu odgovorile na odvažan Putinov govor na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, tijekom kojega se usudio kritizirati Sjedinjene Države. Sljedećeg dana trebao je govoriti ministar obrane Robert Gates. Odlučeno je da se ponašamo dostojanstveno i da se ne spuštamo u svađu s Putinom. Na kraju smo već imali dovoljno briga: Irak, Afganistan, Iran, Sjeverna Koreja. “Jedan hladni rat bio je dovoljan”, rekao je Gates tada“.
„Najoštrija reakcija Zapada na Putinova zvjerstva uslijedila je 2014. godine, kada je Rusija napala Ukrajinu. Tadašnje sankcije pokazale su da bi gospodarske mjere mogle utjecati na Putina, jer je odustao od daljnje ofenzive u Ukrajini. Putin nije očekivao takvu reakciju i bio je zabrinut zbog straha od novih sankcija. Međutim, čak ni te mjere nisu bile usmjerene protiv visokih dužnosnika i oligarha najbližih Putinu.“
Autor navodi kako je Obama je odbio isporučiti oružje Ukrajini kako bi se mogla obraniti od ruske agresije jer se bojao da će to dovesti do eskalacije neprijateljstava.
Trump je odobrio je isporuku oružja Ukrajini i dokazao da je strah od eskalacije neutemeljen, i obnovio je američku vojnu nazočnost u regiji, te povećao isporuke američkog LNG-a Europi, nastavivši politiku sankcija. Međutim sve je to poništio „svojim pozitivnim izjavama o Putinu i sastankom s ruskim čelnikom u Helsinkiju 2018. godine“.
Biden je tijekom svoje kampanje zauzeo odlučniji stav, i kad je došao na vlast, složio se da je “Putin ubojica”, a u ožujku i travnju uveo i nove antiruske sankcije. Nažalost, stari je obrazac opet ostao jer sankcije nisu bile usmjerene protiv Putinovog najužeg kruga.
Kasnije je Biden „potpuno ublažio svoj pristup“ i stavlja naglasak na Kinu i Afganistan. Neki su također zabrinuti da će zbog oštrije politike Putin skrenuti prema kineskom čelniku Xi Jinpingu.
Autor zaključuje kako se Biden mora vratiti oštrijem stavu prema Rusiji i da je vrijeme da administracija „skine bijele rukavice i krene u lov na bogatstvo Putina i njegovog najužeg kruga“.
