Dvodomni parlament i ustav koji bi izvodio državotvorni status Albanaca, bio bi optimalno rješenje za Albance u Sjevernoj Makedoniji. Jer, Albanci, prema važećem Ustavu, imaju status ‘stanovnika pod šatorima s privremenim smještajem’. Posljedično Albanci u Sjevernoj Makedoniji mogu slijediti i formulu za rješavanje srpskog pitanja na Kosovu, koja se oslanja na ekstrateritorijanli status. Slijedom toga, međunarodna zajednica trebala bi ponuditi analogne, a ne jednostrane modalitete koji bi išli u prilog miru i stabilnosti u regiji.
Albanci u Sjevernoj Makedoniji bili su politički educirani da budu lojalni državi, jer bi njihova nelojalnost, kako im je rečeno, upropaštavala državu. Onda, pokazujući veliku vjernost da spriječe rušenje države, Albanci su postali toliko odani da su za svoje interese zaboravili naplatiti ovaj krajnji lojalistički pristup.
Koliki je Albancima plaćena odšteta odanosti prema makedonskoj državi, počevši od početka devedesetih do danas? Ako su devedesetih godina Albanci djelovali pod okriljem ustava koji nije izražavao multietničku stvarnost države, onda koje su supstancijalnije razlike njihovog statusa s početkom 21. stoljeća i dalje?
Odanost Albanaca kao geopolitička terapija
Ako je devedesetih godina Kiro Gligorov (prvi predsjednik u nezavisnoj Makedoniji) rekao Albancima da ostanu smireni, ne tražite previše, jer iritiraju nacionalistički VMRO, i Miloševićevu Srbiju, sada se Albancima kaže gotovo isto, ali s drugačijom konotacijom i ambalažom. Albancima se sada preporučuje da ostanu mirni, jer proruske i prosrpske struje navodno to koriste kao adut za destabilizaciju S. Makedonije i posljedično ugrožavanje njezinog europskog cilja. Lojalnost Albanaca koristi se kao geopolitička terapija, jer samo su Albanci ti koji valjda određuju europske atribute države. Čak i po cijenu da budu izuzetno odani, dok makedonski autori i urednici u svojim školskim udžbenicima mogu besramno tretirati Albance kao pridošlice i uzurpatore.
S jedne strane, od Albanaca se traži da budu odani državi Sjevernoj Makedoniji, dok se s druge strane tretiraju kao strano tijelo ove države. Paradoksalno zvuči da od Albanaca koji su “pridošlice” i “uzurpatori” traže da budu i geopolitičke odrednice europske S. Makedonije (!).
U makedonskoj dioptriji u S. Makedoniji ne živi autohtona albanska nacija, već “dio albanske nacije” koji se nalazi negdje izvan teritorija Makedonije. Drugim riječima, Albanci u S. Makedoniji, budući da su “dio albanske nacije”, slučajni su prolaznici koji su otvorili svoje šatore i privremeno se nastanili u “makedonskoj svetoj” zemlji. Posljedično, Albanci, prema važećem Ustavu, imaju status ‘stanovnika pod šatorima s privremenim smještajem’, dok su veličina šatora i prostor koji zauzimaju trenutno određeni zakonom.
Sada se kaže da su izvršene ustavne promjene, ali Albanci još uvijek nisu državotvoran narod u S. Makedoniji. Mnoga su pitanja napredovala, poput pitanja službene uporabe albanskog jezika, odgovarajuće zastupljenosti, ali nisu sva ta pitanja postala ustavne kategorije. Dovoljno je pogledati Zakon o državljanstvu koji zahtijeva poznavanje makedonskog književnog jezika kao uvjet za dobivanje makedonskog državljanstva. Albanski jezik se nigdje ne spominje i kao rezultat toga mnogi su Albanci odbijeni dobiti državljanstvo samo zato što nisu savladali (pismeno i usmeno) makedonski književni jezik. Da je albanski jezik ustavna kategorija, Albanci bi automatski stekli makedonsko državljanstvo, ali to se ne događa jer državna suverenost još uvijek proizlazi iz državotvornog stuba makedonskog naroda.
Albanci između zakonskih prava i ustavnih ograničenja
Ustavnost jednog prava veća je od one definirane zakonima, jer sve što je određeno zakonima (a ne ustavom) može biti proturječno i vrlo dvojbeno, kao što je, na primjer, Zakon o uporabi jezika gdje se albanski jezik nigdje ne spominje, iz razloga ustavne praznine, gdje su Albanci ipak svrstani u drugorazredne građane, nakon Makedonaca, koji su okosnica države koja gradi državu.
U praktičnom smislu to je lako uočljivo i opipljivo, čak i vrlo eksplicitno, jer se makedonski čelnici, na primjer, mogu sastati kad im se prohtije i odlučiti kako to im se prohtije , a da se pritom ne potrude, prethodno imati odobrenje albanskih političara. Ovo odobrenje može doći post-festum, ali to govori o nečem drugom.
O čemu ovo govori?
To pokazuje da Makedonci sebe vide kao stubove za izgradnju nacije, dok ih Albanci vide kao podupirače tih stupova.
U makedonskoj dioptriji, Albanac mora biti izuzetno lojalan državi (Makedonaca) i oni (Makedonci) odlučuju koliko prava (ili koliko kojeg prava) trebaju imati Albanci. Prava Albanaca trenutno podsjećaju, figurativno, na odnos između prodavača i kupca koji kupuje robu na krpelj, koji da se ne bi previše zaduživao, dužan je, recimo, ne kupiti graha po kilogramu, već zrno po zrno, lubenicu treba kupiti s kriškama i okusiti sladoled ližući izvana staklo slastičarnice.
U makedonskoj dioptriji, u S. Makedoniji ne postoji službeni albanski jezik, ali postoji 20 posto stanovništva koji govori taj jezik.
Sutra, ako, recimo, Romi postanu 20 posto, moći će komotno koristiti svoj jezik, jer je to zajamčeno zakonom.
Percepcija krajnje odanosti Albanaca državi S. Makedoniji oslikava se i na drugoj razini.
Ako je jučer gruevizam služio za kamufliranje oligarhijskog feudalizma kaste ljudi koji su nadvladali politiku kao mafijašku doktrinu da bi se obogatili, s druge strane, zaevizam – trenutno koristi potpuno drugačiju doktrinu, koja može biti mnogo štetnija, jer asimilacijom albanske politike pokušava katapultirati nejasne koncepte “društva za sve”, ali pod uvjetom da se faktorizirajuća snaga Albanaca svede na grupnu i pojedinačnu zastupljenost.
Albanci nisu krivi što je Zaev loše stajao u anketama protiv VMRO-a (čak i prema posljednjoj anketi), a nepošteno je da ih (Albance) koriste samo kao “doping” u političkoj utrci SDSM-VMRO.
Slijedom toga, kao što se događa s učincima dopinga, koji bez gubljenja vremena diskvalificira sudionike sportskih natjecanja, slično se događa i s našom smiješnom političkom arenom, gdje se Albanci neposredno nakon izbora sa “sportskog terena” “gađaju na tribinama gledatelja”. Danas ima mnogo Albanaca koji, nalazeći se na “tribini gledatelja”, pokušavaju uvjeriti da je Zaev bolji od Gruevskog i zadovoljni su činjenicom da Gruevski nije fizički na vlasti, ali zaboravljaju da njegova sjenka – Gruevizam, nastavlja živjeti kroz određene institucije.
Gruevizam je još uvijek dio prakse trenutne vlade, posebno u pravosudnom sustavu, gdje postoje mnogi procesi montirani iz vremena Gruevskog (“Monstrum”, “Kumanovo”, “Alfe”, itd.), ali koji nastavljaju proizvoditi depresivne učinke čak i u vrijeme Zaeva. Svi oni Albanci koji su glasali za Zaeva, učinili su to s uvjerenjem da će se ta namještena suđenja preispitati i pravda će se vratiti u normalu, oslobađajući nevine ljude iz doživotnog zatvora, poput dječaka iz slučaja. “Monstrum”, slučaj ” Kumanova “, slučaj” Alfa “- (Rexhail Qerimi iz Opaje -Kumanovo i Almir Drpljani iz Skoplja) i još jedan slučaj koji ima veze s Albancem iz Xhepçishtija u Tetovu.
Ekstrateritorijalne težnje kosovskih Srba i državnost makedonskih Albanaca
Definitivno se mora zaključiti proces državotvornosti Albanaca u S. Makedoniji, jer je tendencija vremena da ovo pitanje ne ostane na teret budućim generacijama, koje će imati iste probleme kao i mi sada, ako im se status nastavi tretirati proturječnim i zbunjujućim zakonima.
Dvodomni parlament i ustav koji bi izvodio državotvorni status Albanaca, bio bi optimalno rješenje za Albance u S. Makedoniji. Suprotno tome, Albanci u S. Makedoniji moći će slijediti modele i formule rješavanja srpskog pitanja na Kosovu, posebno sada, uoči zaključenja dijaloga između Kosova i Srbije. Međunarodna zajednica – EU i SAD, prije nego što će prisiliti službenu Prištinu na kompromis u korist eventualnih zahtjeva koji definiraju ekstrateritorijalni status kosovskih Srba, trebala bi biti spremna saslušati zahtjeve Albanaca u S. Makedoniji za unapređenje državotvornog statusa.
Matematički i logično, ove bi zahtjeve trebalo izvagati i vidjeti koji su pristupačniji i manje štetni za stabilnost regije: zahtjevi za eksteritorijalnim statusom kosovskih Srba ili zahtjevi Albanaca u S. Makedoniji za unapređenjem državotvornog statusa?
Napomena: stavovi autora nisu nužno i stavovi redakcije portala Geopolitika News
(Emin Azemi rođen je 1960. g. Sveučilišni i postdiplomski studij završio je u Prištini i Skoplju, a diplomirao na Filološkom fakultetu, Odsjek za albansku književnost, i postdiplomski studij komunikologije. U svojoj 35-godišnjoj novinarskoj karijeri, više od 20 godina radio je u upravljanju medijima u Makedoniji i inozemstvu. Od 2006. godine angažiran je na Sveučilištu Jugoistočne Europe kao predavač na nekoliko predmeta iz područja komunikacije i novinarstva. Osim novinarstvom, bavi se i književnom i kazališnom kritikom. Autor je triju knjiga iz oblasti književnost i publicistike. Živi u Skoplju.)
