G7, G12, G20, …, koji je najbolji politički format za današnji, posve dezorjentirani svijet – izgubljen u labirintima nikada viđenih geopolitičkih igara glavnih globalnih silnica, i potresen brojnim političkim, gospodarskim i zdravstvenim krizama? Jasno je, naime, kako postojeće međunarodne institucije, poput Vijeća sigurnosti UN-a, ali i samoga UN-a kao takvog – gube na svom značaju, i da sve više predstavljaju platformu za propagandnu djelatnost međusobno suprostavljenih globalnih igrača, dok su svi ostali samo nijemi promatrači i puki „dizači ruku“ za ovu ili onu stranu s kojom su na ovaj ili onaj način vezani, bez bilo kakve mogućnosti ne samo za stvarni utjecaj na rješavanje problema, već i otvorenog iskazivanja vlastitih stavova o bilo čemu važnom.
Ovaj je kraći uvod bio uvertira za slijedeću vijest koja se odnosi na spomenuto pitanje:
njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas u intervjuu za medij Rheinische Post izjavio je kako se Njemačka protivi povratku Rusije u klub zemalja G7. Razlog je isti kao i ranije: ruska aneksija Krima i stanje u Ukrajini.
Maas je naglasio, kako, dok taj problem ne bude rješen, on ne vidi „mogućnost za poziv Rusiji“. Također se ne slaže s prijedlogom američkog predsjednika Donalda Trumpa da na summit G7, koji se treba održati u SAD-u (najvjerojatnije u jesen, a svakako prije američkih izbora početkom studenog, op.GN.), pozove još četiri zemlje: Rusiju, Indiju, Južnu Koreju i Australiju. Berlin zadovoljava isključivo sadašnji broj G7, ili također postojeći format G20, a ne nekakvi „G11“, ili „G12“. Istom prigodom njemački šef diplomacije vrlo pozitivnim je ocijenio rad ruskog ministra vanjskih poslova Sergeya Lavrova, koji postojano provodi interese svoje zemlje, međutim, s njim se uvijek može „pronaći rješenje“.
Ovdje želim podsjetiti kako je u lipnju ove godine američki predsjednik Donald Trump izjavio da na summit G7, koji se treba održati u SAD-u, namjerava pozvati i gore spomenute 4 zemlje. Na upit novinara zašto baš Vladimira Putina tj. Rusiju s kojom SAD imaju najlošije odnose od doba hladnog rata, američki je vođa racionalno i bez uobičajenog Zapadnog „gledanja s visoka“ odgvorio, kako se veliki dio svjetskih problema o kojima raspravlja G7 na ovaj ili onaj način povezuje s Rusijom i bez nje se ne može riješiti. Zato je bolje, smatra Trump, da se oko tih problema s njom razgovara. Trump, pritom, vjerojatno želi izvući Rusiju iz kineskog „zagrljaja“ s obzirom na njegovu politiku oštrog suprostavljanja Kini (koju Washington vidi kao svog najvećeg globalnog protivnika) koja vrlo teško može polučiti uspjeh ako Peking bude imao čvrsti vanjskopolitički i sigurnosni oslonac u Moskvi. Problem po Trumpa je u tome (osim neslaganja snažnih domaćih protivnika koji se „ježe“ na bilo kakav spomen normalizacije američkih odnosa s Rusijom) što Moskva, bez čvrstih jamstava za uvažavanje njezinih nacionalnih interesa ali i konkretnih poteza usmjerenih na ukidanje prema njoj uvedenih Zapadnih sankcija, o tome ne namjerava razgovariti. Putin, naime, ostavlja mogućnost ruskog povratka u G8 ali pritom i jasno daje do znanja kako to nije primaran cilj ruske vanjske politike, kao i to, da je format G20 u današnjim globalnim geopolitičkim odnosima puno prikladniji za rješavanje nagomilanih svjetskih problema.
Naravno, svi u novonastalom svjetskom kaosu itekako kalkuliraju i pokušavaju po sebe iznaći najbolje moguće pozicije s obzirom na goleme uloge koji su u igri. Isto tako i Njemačka, koja s Rusijom ima niz zajedničkih interesa, od kojih je onaj oko plinovoda „Sjeverni tok 2“ (kojemu se Washington snažno protivi) trenutačno najaktualniji. Zato i Maasove riječi iz navedenoga intervjua treba itekako uzeti s rezervom i promatrati ih kao verbalni „dokaz“ da je upravo Berlin najvjerniji čuvar Zapadnih interesa u Europi kada je Rusija u pitanju. O tome, uostalom, svjedoče i njegove pohvale ruskom kolegi Lavrovu koje teško idu „u isti koš“ s proturuskom politikom.
Međutim, kako god bilo, postaje jasno kako se svjetska stabilnost više neće moći osigurati bez kompromisa postignutog između najjačih globalnih igrača. Problem je u tome što još uvijek ima onih koji misle da se ta stabilnost može postići prijetnjama i uporabom sile. Ukoliko prevlada takva opcija (prije svega u američkom establišmentu) o nikakvoj globalnoj stabilnosti neće moći biti govora, već isključivo o ukopavanju u svoje rovove i ustrajavanju u podjeli svijeta na interesne sfere. Problem u takvom promišljanju je taj, što se interesi velikih sada u znatnoj mjeri preklapaju – pa tako, primjerice, Amerikanci i dalje žele biti u Aziji, u kineskom „dvorištu“, a Kinezi i Rusi u Latinskoj Americi, u američkom „dvorištu“, i u EU koju SAD tradicionalno, od Drugog svjetskog rata (tada još samo kao Zapadnu i Južnu Europu) smatra produženom rukom za prijekciju svojih geopolitičkih, geostrateških i geoekonomskih interesa.
Komentari
