Peskov – o raspoređivanju ruskih raketa u Latinskoj Americi

Zoran Meter

Tijekom današnje medijske konferencije u Moskvi, glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov naglasio je kako Rusija razmatra različite mogućnosti za osiguranje svoje sigurnosti, odgovarajući time na pitanje novinara o mogućnosti raspoređivanja ruskih raketa na Kubi i u Venezueli.

Pri tom je podsjetio na riječi zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova koji nije ni potvrdio niti opovrgnuo planove za raspoređivanje ruskih raketa na Kubi i Venezueli, prenosi Interfax. Dodao je kako se ne smije zaboraviti „da govorimo o suverenim zemljama“.

Napominjem kako Peskov ovdje očito aludira na načelne stavove SAD-a i NATO saveza o tome kako svaka suverena zemlja ima pravo odlučivati s kim će stupati u političke ili vojne organizacije – u kontekstu prošlog mjeseca javno objavljenih ruskih zahtjeva za zabranom daljnjeg proširenja NATO saveza na ruske granice. Osim toga, nedugo nakon što je Sergej Ryabkov dan nakon sastanka Vijeća NATO-Rusija svojim odgovorom na novinarsko pitanja zapravo dao do znanja kako se razmještaj ruskih raketa “u američkom dvorištu” kao opciju u slučaju propasti pregovaračkog procesa ne može isključiti, odmah je reagirao i Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jack Sullivan, kazavši kako će SAD takve eventualne namjere spriječiti u samom začetku.

Peskov je na današnjoj konferenciji podsjetio i na riječi zamjenice američkog državnog tajnika Victorie Nuland koja je izjavila kako su Sjedinjene Američke Države pripremile osamnaest akcijskih scenarija protiv Rusije za slučaj eskalacije stanja u Ukrajini.




“Rusija također razmatra različite scenarije, smatrajući da bi ih trebalo biti puno manje, jer je formulacija problema u našoj zemlji krajnje specifična. Pitanja se postavljaju izravno i konkretno su formulirana”, naglasio je Peskov.

Prema njegovim riječima, zahtjevi Estonije da se na njenom teritoriju razmjeste dodatne NATO snage za brzo reagiranje pokazuju da Rusija ima razloga za zabrinutost i da je upravo to „dokaz da mi nismo uzrok eskalacije napetosti”.





Podsjećam kako tijekom ovog tjedna Washington Moskvi treba dostaviti pismeni odgovor na njen, 17. prosinca dostavljeni dokument s prijedlozima za osiguranje ruske i zajedničke strateške sigurnosti – odaslan, također, i u središte NATO saveza u Bruxellesu. Prošlog su tjedna održana tri sastanka na istu temu: američko-ruski u Ženevi, onaj, spomenuti, u formatu Vijeća NATO-Rusija, kao i u Beču u formatu OESS-a. Sva tri sastanka nisu rezultirala ničim konkretnim, već se mogu promatrati isključivo u kontekstu upoznavanja stavova jedne i druge strane o spomenutom problemu strateške sigurnosti – ovoga puta na službenoj razini “oči u oči”, a ne kroz medijska i individualna priopćenja pojedinih političara ili državnih institucija.

Drugim riječima, u kojem će smjeru ići pokrenuta inicijativa Moskve – prema nastavku, ili preciznije – stvarnom pokretanju pregovaračkog procesa, ili pak prema njegovoj blokadi odnosno propasti trebat će se strpjeti još samo malo. Naime, nakon primitka američkog službenog protuodgovora isti će biti razmotren unutar ruskog političkog i vojnog vrha, nakon čega će se i donijeti konačna odluka o (ne)svrsishovitosti daljnjeg dijaloga.

Zaključak:

Naglasio bih kako se spomenuti ruski prijedlog na Zapadu, kako unutar ključnih medija tako i političkih krugova ocjenjuje dominantno kao ruski ultimatum. Međutim, iako to vjerojatno i jest tako, dodao bih kako je spomenuti prijedlog Moskve  isto tako i ultimatum za samu Rusiju. Drugim riječima, rusko odustajanje od svojih ključnih zahtjeva predstavljalo bi poraz Moskve i predsjednika Vladimira Putina osobno, zbog čega je on prije nekoliko dana iznova podsjetio kako je “Rusija stiješnjena uza zid i da više nema kamo odstupati”.




Pretpostavljam, s obzirom na poznavanje Putinovog političkog i državničkog djelovanja –  kako su ruska diplomacija i vojni vrh prije pokretanja ove inicijative razradili scenarij djelovanja u slučaju obiju opcija – nastavka pregovora ili njegove propasti. Koje su to, osim ruskog državnog vrha vjerojatno nitko ili malo tko zna, a upravo je ta vječna ruska nepredvidljivost sada i glavni problem za Zapad. Dovoljno je podsjetiti kako je, ubrzo nakon objave ruskih zahtjeva 17. prosinca prošle godine, State Department reagirao priopćenjem kako će svoj protuodgovor Moskvi, skupa s američkim zabrinutostima ruskim potezima – poslati u roku od nekoliko dana. Međutim, vidimo da se tih “nekoliko dana” u međuvremenu odužilo na čitavi mjesec što je jasan znak složenosti novonastalog stanja i dubine posljedica mogućeg donošenja krivih odluka. A koja god odluka na kraju bude donijeta, imat će velike dugoročne posljedice ne samo po izgled i odnose unutar Europe, već i čitavog svijeta.

I još samo nešto – odluku o tom važnom pitanju donijet će isključivo Moskva i Washington, bez obzira na prošlotjednu široku uključenost europskih država kroz sastanke na spomenutim formatima. I to neovisno o tome hoće li se medijski to tako i prikazivati ili neće. Jer zna se dobro “tko kolo vodi”, a tko smije samo promatrati sa strane i čekati.

 

Komentari

komentar

You may also like