Prema pisanju ruskog vojnog portala: „VOENOE OBZORENIJE“, aktivnosti ministrice obrane Crne Gore, Olivere Injac ukazuju na ozbiljno odstupanje od smjera suradnje Crne Gore s NATO-om
Glavni razlog zbog kojeg je EU bila sklona smjeni vlasti u Crnoj Gori doktrina je prema koji institucije države i autonomna administrativna vlast počinju funkcionirati prema načelima kompetencije, znanja i vladavine prava – tek kad akteri u tim sistemima shvate kako njihov položaj ne ovisi o povezanosti s političkom vlašću, nego o stručnim kompetencijama i provedbi zakona.
No, način na koji je vladajuća prosrpska većina u Crnoj Gori promijenila Zakon o tužiteljstvu usprkos zamjerkama Venecijanske komisije pokazuje kako se radi o izravnoj osveti predsjedniku Crne Gore Mili Đukanoviću – koji je odveo državu u NATO i Milivoju Katniću, specijalnom državnom tužitelju, zbog procesuiranja ruskih i srbijanskih agenata optuženih za pokušaj izvođenja državnog udara 2016. godine, o čemu je bilo govora u prethodnom komentaru (vidi poveznicu ispod teksta). Štoviše, sve ovo više govori o površnosti i neznanju ključnih političkih planera u EU.
Osim toga i na vojnom se planu događaju indikativni potezi:
Naime, prema pisanju ruskog vojnog portala: „VOENOE OBZORENIJE“, aktivnosti ministrice obrane Crne Gore, Olivere Injac ukazuju na ozbiljno odstupanje od smjera suradnje Crne Gore s NATO-om.
Ovaj portal uočava, naglašava i pozdravlja koordinaciju anti-NATO aktivnosti koju s njom imaju (prosrpski) Demokratski front, Srpska pravoslavna crkva i tamošnji ruski dužnosnici.
Naime, prema riječima Injac, Crna Gora ove godine neće, slijedeći planove prethodne Đukanovićeve vlade, staviti u funkciju radar velikoga dometa „HR 3000 3D“. Ovu instalaciju, koja prema dostupnim podacima može pratiti prostor u radijusu do 500 km do visine od 30.000 metara nadmorske visine, NATO je donirao Podgorici prije dvije godine, a bilo je planirano njeno puštanje u rad ove godine. Pa ipak, kako je kazala, to pitanje je ‘pauzirano’ najmanje do 2024. godine. Prema Injac, do tada će se „izvoditi pripremni radovi“, pa s obzirom na tu informaciju ruski vojni portal zaključuje kako je notorno da takve formulacije po pravilu kriju namjere da se „zamrzne određeni projekt“.
Portal nadalje piše i o odlaganju zakazanih vježbi na planini – Sinjajevini:
„Prema preliminarnim dogovorima, vježbe su trebale biti održane od 17. svibnja do 2. lipnja na planinskom lancu Sinjajevina. Treba napomenuti da je ova perspektiva izazvala oštro protivljenje ne samo mnogih lokalnih političara (iz stranaka koje su dio vladajuće koalicije), već i predstavnika SPC-a koja ima značajan utjecaj u Crnoj Gori. Svi oni su se kategorično izjasnili protiv transformacije ovoga zaštićenog područja prirode u vojni poligon. Na kraju je, Ministarstvo obrane, preko Olivere Injac, dalo službenu izjavu o otkazivanju vojnih vježbi i to uoči njihovog samog početka“.
Osim toga, kao što navodi portal, spomenuto „oštro zahladnjenje odnosa Podgorice s NATO-om”, potkrijepljeno je i s još jednim primjerom te ističe:
„Suprotno ranijim planovima, u misiji KFOR-a na Kosovu neće biti crnogorskog kontingenta. Poričući ovu misiju u okviru NATO-a, vlasti u zemlji pozivaju se na činjenicu da je to teško izvodljivo tijekom pandemije koronavirusa. I uopće, žale se, da je državni proračun već pretrpio ozbiljnu štetu zbog ‘koronakrize’, koja je na najteži način pogodila turistički sektor, koji je ključan za gospodarstvo ove balkanske zemlje. Dakle, oprostite, gospodo iz NATO-a, ali mi u svojoj riznici nemamo novca za slanje naših vojnika u inozemstvo, izjavile su vlasti Crne Gore”.
NATO – „imperija uzvraća udarac“ preko game changera
U navedenom kontekstu indikativno je recentno događanje u Građanskom pokretu URA koji se iz građanske stranke već mjesecima / postupno preobrazuje u srpsku klero-nacionalističku stranku. Iz toga su razloga predsjednik Političkog savjeta GP URA Žarko Rakčević, akademik Šerbo Rastoder, general Blagoje Grahovac, prof. dr Marko Backović i inžinjer Šefik Mišić, napustili Politički savjet URA. Navedene je, moguće dramatične okolnosti, crnogorski politički analitičar Srđan Vukadinović okvalificirao kao „pad u jedno veliko blato iz kojega nema povratka“!
U tom se kontekstu podsjeća crnogorska javnost da je Rakčević bio predsjednik stranke (URA) prije Dritana Abazovića i da ga je on predložio na tu čelnu poziciju.
Naime, “Rakčević je predložio Abazovića kao čovjeka koji je etnički Albanac, smatrajući da će na taj način pojačati i učvrstiti građanski karakter URA-e. Sada se vidi da je uradio nešto što je sasvim suprotno, jer je Abazović mnogo više učvrstio pokret URA u novosrpski pokret, u ‘srpski svet’, nego što ga je učvrstio u građansko, multikulturalno, multietničko i multireligijsko biće Crne Gore”, kaže Vukadinović i ističe da GP URA potresa ozbiljna strukturna kriza.
Naglašava i da su glasači URA-e prevareni, odnosno smatra da su oni dali glas ovom pokretu, prije svega što su bili nezadovoljni DPS-om, pa su onda zbog tog nezadovoljstva glasali za Abazovićevu stranku, ali, po ‘svoj prilici’, dali su glas mnogo većoj šteti nego što su mislili i stvorili su veliku političku nesreću s tim svojim glasovima. Jer, URA, nadalje tvrdi Vukadinović, sa četiri svoja poslanika, s minornom političkom snagom i izbornim kapacitetom uspijeva da na jednoj strani bude privjesak srpskim klero-nacionalnim strukturama, a na drugoj strani da bude taj 41. glas koji prelama ključne odluke kada je u pitanju Crna Gora!
Zaključak ili samo moguće opcije….
Srbija kao središnja zemlja Balkana, umjesto da bude čimbenik stabilnosti u JI Europi, konstantno je njezin destabilizator zbog svojih aspiracija koje su ponovno „dobile krila“ u vrijeme mandata Donalda Trumpa. Ujedno Srbija je u tom poslu imala i pomoć raznih međunarodnih osoba koje su lobirale za podjelu Kosova, a što posljedično vodi i prema podjeli BiH. Ta lobistička skupina je umalo i uspjela podijeliti Kosovo, ali nije zahvaljujući Njemačkoj i dijelu američke administracije.
U tom širem kontekstu Srbija drži Kosovo kao otvoreno pitanje – pri čemu u svojoj argumentaciji polazi od stavova kako da pet država EU nije priznalo Kosovo te da je priznanje Kosova legalističko pitanje – s pozicije međunarodnog prava, no pri tome namjerno izostavlja da je pred Međunarodnim sudom pravde u Deklaraciji o nezavisnosti Kosova dana prednost ljudskim pravima i represiji države – nad suverenitetom Srbije nad Kosovom.
Navedene aktivnosti ukazuju na okvir kroz koji Srbija kroči u svojim težnjama ka Kosovu, BiH, Crnoj Gori i Sj. Makedoniji, no ipak postavlja se pitanje kako će na te okolnosti utjecati nova američka administracija na čelu s Joeom Bidenom. Naime, svi su spomenuti susjedi Srbije u inferiornom položaju jer su manji i slabiji – zato je Srbija i otvorila njihove granice i homogenizira ih. Ujedno, oni nemaju vojnu moć koju Srbija ima a ni logistiku – koju je ona već instalirala u tim državama, … mišljenja su predsjednice Helsinškog komiteta Srbije Sonje Biserko.
Ipak, s druge strane, očito je kako srpski (Vučić) i ruski (Putin) politički planeri stoje na poziciji – „ako ne sada a onda kada – jer se radi o historijskoj šansi“, s obzirom da svjetska geopolitička slika podsjeća na onu s početka prošlog stoljeća, tj. uoči 1. Svjetskog rata.
Američko-britanska igra s velikim medvjedom i igra EU s malim vukom
