Foto: libertas.hr
Da, na žalost iseljavanje iz Hrvatske poprimilo je zabrinjavajuće razmjere. I neke druge države su se, nakon ulaska u Europsku uniju, susrele sa sličnom situacijom. Tako je na primjer iz Poljske, od njenog ulaska u Europsku uniju, iselilo oko dva milijuna ljudi. Međutim, istovremeno je otprilike toliko ljudi, pretežito iz Ukrajine, Bjelorusije, Moldavije itd. i uselilo. Pri čemu se kod useljavanja vodilo računa o tome da stalni boravak u zemlji dobivaju one osobe čije su profesije važne za razvoj poljskog društva. … U Hrvatskoj gotovo da i ne vidim nikakve useljeničke politike, čini mi se da se proces useljavanja odvija stihijski, da smo propustili šansu da potaknemo useljavanje osoba iz susjednih, manje razvijenih država… Jednostavno nedostaje ljudi, a bez ljudi nema ni ekonomije, ni društvenog razvoja.
Globalna kriza javnog zdravlja uzrokovana izbijanjem koronavirusa, najprije u Kini, a zatim i širom Europe, utjecala je na odluke nacionalnih vlada da nametnu ograničenja putovanja, čak i zabrane ulaska u zemlju stranim državljanima. Riječ je o globalnom izazovu bez presedana koji će, pored neviđenih šteta po svjetsku ekonomiju, moguće dovesti i do najvećeg poremećaja u rastućim programima akademske razmjene koji su posljednjih godina dosegli vrhunac. S obzirom na zabrinutost zbog širenja epidemije virusa, sveučilišta širom svijeta trude se procijeniti rizike svojih programa međunarodne razmjene studenata i profesora, odgoditi planirane aktivnosti, a sveprisutna neizvjesnost snažno utječe na milijune studenata širom svijeta.
Ipak, kriza može biti i prilika. Naime, svaka poslovna aktivnost pa tako i proces obrazovanja, već po svojoj prirodi, a osobito u vremenu globalizacije, uvijek nosi rizike, zbog čega zahtijeva snažne upravljačke vještine kojim je izazove u razdoblju krize moguće prevladati i savladati. Upravo stoga razgovaramo s prof. dr. sc. Duškom Pavlovićem, uglednim ekonomistom, doktorom ekonomskih znanosti, sveučilišnim profesorom i rektorom Libertas Međunarodnog Sveučilišta – najstarijeg privatnog sveučilišta u Hrvatskoj u sklopu kojeg djeluju četiri fakulteta i Poslovna škola. Profesor Pavlović je nedavno ponovno izabran za rektora u narednom četverogodišnjem mandatu. Funkciju rektora Sveučilišta obnašao je i u proteklom mandatu, a prije toga, u tri je uzastopna mandata biran za dekana Visoke poslovne škole Libertas, bio je i predsjednik Sveučilišta. Pod njegovim rukovodstvom VPŠ Libertas je prerasla u Libertas Međunarodno Sveučilište, prvo privatno sveučilište u Hrvatskoj i najveću hrvatsku privatnu visokoškolsku instituciju s preko 3000 studenata. Na Libertas Međunarodnom Sveučilištu do sada su, uz studente iz Hrvatske, studirali mladi ljudi iz 38 država, sa svih kontinenata, a u ovoj akademskoj godini studiraju studenti iz devet država. Libertas je i jedina privatna visokoškolska institucija u Hrvatskoj na kojoj je, na četiri fakulteta i poslovnoj školi moguće studirati od preddiplomske do doktorske razine obrazovanja. Profesor Pavlović ima i bogato međunarodno iskustvo na bazi koga je organizirao i upravljanje Sveučilištem Libertas, ali i odvijanje nastavnog procesa u kojem, uz hrvatske profesore, sudjeluju i profesori s prestižnih sveučilišta iz šest europskih zemalja te Sjedinjenih Američkih Država.
Napominjemo da je razgovor vođen prije izbijanja pandemije koronavirusa u Hrvatskoj, zdravstvene krize koja je trenutno obustavila rad ustanova visokog obrazovanja, time i Sveučilišta Libertas, a koje je nastavak nastave semestra organiziralo kroz oblik online nastave. Problematika o kojoj smo razgovarali s prof. dr.sc. Duškom Pavlovićem, svejejedno je aktualna i svakako značajna za razdoblje nakon epidemijske krize u kojem će i visoko obrazovanje trebati posložiti svoje prioritete u skladu s potrebama hrvatskog društva.
Slika: prof. dr. sc. Duško Pavlović
Poštovani rektore, važnost razumijevanja kompleksnosti politika visokog obrazovanja proizilazi iz činjenice da se znanost i obrazovanje u suvremenom globaliziranom svijetu sve više prepoznaju kao vitalni izvori inovacija, vještina, ekonomskog prosperiteta, ali i osobnog blagostanja. Hrvatska upravo s tim ima problem – prema percepciji stručne javnosti, ali i službenim podatcima za znanost, istraživanje i razvoj odvajamo nedovoljno. Je li Hrvatskoj osobito u ovom kriznom razdoblju napokon potreban zaokret, korijenita promjena stava prema obrazovanju i znanosti?
Mislim da je, prije svega, sustav potrebno kadrovski i organizirano prilagoditi stvarnim potrebama Republike Hrvatske. Naime, već godinama pada broj učenika u osnovnim i srednjim školama, pada broj maturanata, a povećava se broj studijskih programa i upisnih mjesta na našim sveučilištima. Često puta se povećava i broj zaposlenih, i pored kontinuiranog pada učenika i maturanata, koji će se pad, na žalost, što zbog smanjenog broja novorođene djece, što zbog iseljavanja, nastaviti i u narednim godinama. Već u akademskoj godini 2021./22., u Hrvatskoj će, prema procjenama Agencije za znanost i visoko obrazovanje, biti 27 600 maturanata, a 42 600 slobodnih upisnih mjesta. S upisnim mjestima naravno, idu i zaposleni nastavnici i ostali djelatnici, neiskorišteni prostor i slično.
I nije ključni problem u sektoru privatnog visokog obrazovanja, jer je ukupni broj upisnih mjesta u tom sektoru relativno mali. Uz to, privatne se visokoškolske institucije financiraju iz školarina pa ukoliko ne bude dovoljno prihoda, jasno je kakva im je budućnost. No, što je s javnim visokoškolskim institucijama koje se podmiruju iz sredstava nas poreznih obveznika? Istovremeno, s racionalizacijom cjelokupne mreže, njenim postavljanjem sukladno broju učenika i studenata, kako sada tako i u doglednoj budućnosti, treba preraspodjeljivati postojeća sredstva na manji broj i studijskih programa, a i institucija, pa će oni koji doista rade imati više sredstava i za nastavne aktivnosti i za znanstvena istraživanja.
Vi se posljednjih deset godina nalazite na čelu Sveučilišta Libertas koje je ujedno i prvo privatno sveučilište, te iznimno uspješna visokoškolska ustanova. Ove akademske godine, koja je kao što vidimo višestruko izazovna, na fakultetima diljem zemlje ostalo je više od 16 000 praznih mjesta, dakle neki fakulteti imaju problem s manjkom studenata, dok je Libertas kao privatno sveučilište povećao broj upisanih studenata. To je izniman uspjeh koji svjedoči i o kvaliteti mendžmenta, stoga je pitanje kako ste to uspjeli?
Da, ja se već više od deset godina nalazim na čelu Libertasa, najprije kao dekan tadašnje Visoke poslovne škole, a potom kao predsjednik i rektor Sveučilišta Libertas. U vođenju Libertasa zajedno s mojim suradnicima, pokušavam primijeniti iskustva koja sam sticao u četrdesetak država širom svijeta, u dvadesetogodišnjem razdoblju, koliko sam proveo u međunarodnom biznisu. Ako sam u tome išta naučio, onda je to da nitko, osobito ne duži rok, ne može prodavati robu ili uslugu koja ne predstavlja vrijednost za novac.
Mi se na Libertasu kontinuirano trudimo da podižemo kvalitetu nastavnog procesa, da nastavnici koji učestvuju u izvođenju nastave, uz akademska, imaju i ozbiljna praktična iskustva, i da su kadri ta akademska znanja i praktična iskustva prenijeti na naše studente. Time osiguravamo da naši studenti koji na Libertas Međunarodnom Sveučilištu studiraju tri ili pet godina budu maksimalno osposobljeni i pripremljeni za brzo i uspješno uključivanje u svijet rada, i čini mi se da smo u tome, u priličnoj mjeri uspjeli. To potvrđuje veliki postotak zapošljivosti naših studenata, što znači da su naš napor i rezultat prepoznali poslodavci, a stalni rast i interes za upis na Libertasu pokazuje da su to prepoznali i maturanti i njihovi roditelji. Ja mislim da je kvaliteta nastavnog kadra, a time onda i kvaliteta nastavnog procesa, ključni čimbenik uspjeha, pa ako hoćete i opstanka svake privatne visokoškolske institucije. Naravno, slični bi kriteriji trebali vladati i u javnim visokoškolskim institucijama.
Mogu li ravnopravno egzistirati javna i privatna sveučilišta, postoje li modeli potpore za sektor privatnog obrazovanja. Naime, sasvim je vidljivo na npr. na Libertasu ne studiraju isključivo djeca „bogatih“ roditelja, jako je puno studenata koji osobno, svojim radom, često mukotrpno, financiraju svoje školovanje. Bi li država trebala poduprijeti takve studente?
Ja mislim da privatna i javna sveučilišta kao i druge privatne i javne visokoobrazovne institucije trebaju i moraju ravnopravno egzistirati. Kriterij za sve morala bi biti kvaliteta nastavnog procesa, te znanja i vještine koje studenti stječu po završetku svake od razina visokoškolskog obrazovanja. Naravno da na privatnim visokoškolskim institucijama, pa tako i na Libertasu, ne studiraju isključivo djeca bogatijih roditelja.
Libertas Međunarodno Sveučilište ima vrlo visok stipendijski fond koji pomaže dobre studente iz siromašnijih obitelji, nedavno smo cjelokupnu trogodišnju školarinu iz njega platiti studentici iz Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj, a tijekom godina pomogli smo iz tog fonda velikom broju studenata. Mi se, kao i mnogi drugi u Hrvatskoj, zalažemo za sustav vaučera putem kojih bi država u određenom iznosu financirala studente, a oni bi se, donoseći vaučere, mogli upisivati bilo na privatne ili javne visokoškolske institucije. Uz to, država bi trebala definirati ona zanimanja i broj studenata u njima koja će eventualno dodatno stimulirati, a svi drugi trebali bi i mogli tamo gdje je to potrebno dodati sredstva iz vlastitih izvora. Temelj svega je stvaranje identičnih uvjeta i zahtjeva u sektorima privatnog i javnog obrazovanja, kvalitete obrazovnog procesa, znanja i osposobljavanja studenta koji završavaju pojedinu visokoškolsku instituciju, bila ona javna ili privatna.
Prošle su godine objavljeni rezultati PISA testova, Hrvatska se nalazi na 27 mjestu od 77 država. To nije baš loše, međutim zabrinjava opadanja čitalačke, matematičke i prirodoslovne pismenosti ili kompetencija hrvatskih učenika na tom području. Osjeti li se to na Sveučilištu, kakva su vaša iskustva s novim generacijam studenata, kakve metode koristite u radu?
Rezultati PISA testova nisu jako loši, ali nisu niti na razini na kojoj bi, po mom mišljenju, mogli i trebali biti. Vjerujem da će, na bazi reformskih promjena koje su u tijeku u osmoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, oni u budućnosti biti bolji. Što se tiče studenata koji upisuju Sveučilište Libertas, mi već nekoliko godina bilježimo porast kvalitete maturanata koji k nama dolaze, ali i promjenu odnosa između učenika strukovnih škola i gimnazija koje upisuju naše Sveučilište. Naime, u strukturi studenata sve veće učešće imaju gimnazijalci, a ispiti državne mature pokazuju da su gimnazijalci bolje pripremljeni za njihovo polaganje, pa onda time i za studiranje, bar na studijskim programima koje nudi naše Sveučilište.
Alarmantno demografsko stanje u zemlji nosi snažne izazove i za sustav visokog obrazovanja. Treba li vlada, time i sveučilišna zajednica mirno gledati na trend masovnog iseljavanja? Što učiniti kako bi se to zaustavilo?
Negativne demografske promjene trebaju zabrinuti sve nas u Hrvatskoj, a pogotovo obrazovni sustav i to od osnovne škole do sveučilišta. Zbog nedostatka učenika zatvara se sve više škola, broj učenika u pojedinim razredima iz godine se u godinu u mnogim školama smanjuje, a sve je veći jaz između broja maturanata i broja slobodnih mjesta koja se nude za njihov upis na visokoškolskim institucijama. Zaustavljanje iseljavanja, s jedne strane, i rast broja novorođene djece s druge, dvije su stvari za realizaciju kojih će biti potrebno učiniti jako puno i to u dužem razdoblju. Mislim da je i za jedno i za drugo ključna ekonomija, jer bude li se ekonomska situacija razvijala na način da se u Hrvatskoj nudi puno dobro plaćenih poslova tada će biti manje razloga za iseljavanje, a mogućnost kvalitetnijeg zaposlenja, plus izgradnja sustava za brigu o obiteljima s djecom, stvorit će i pretpostavke za porast nataliteta. U kratkom roku teško se mogu očekivati bitne promjene, bilo na strani nataliteta, bilo na strani zaustavljanja iseljavanja, ali to ne znači da mjere, i u vezi s jednim i u vezi s drugim, ne trebamo početi poduzimati odmah. Zadnjih se par godina, pogotovo u pogledu poticanja nataliteta, i poduzima čitavi niz mjera ali njihov doseg postaje sve skromniji jer je, nažalost, u Hrvatskoj sve manje onih na koje bi se te mjere trebale odnositi.
Suvremena globalizacija kroz praksu međunarodne mobilnosti studenata, znanstvenika, programa i institucija dramatično mijenja nacionalne modele obrazovanja. Posljednjih godina, naročito ulaskom Hrvatske u EU, studentima su otvorene brojne mogućnosti studiranja i profesionalnog usavršavanja diljem svijeta, trend studentske mobilnosti je u porastu. Obrazovanje je postalo moćno geopolitičko oružje, dio je soft power strategije EU-a. Međutim, je li Hrvatska ciljana destinacija za studente iz svijeta, koliki je omjer domaćih i stranih studenata u mobilnosti?
Sveučilište Libertas ima veliko iskustvo u području mobilnosti studenata i nastavnika, a posebno u pogledu dolazaka inozemnih studenata i profesora na naše Sveučilište. Do sada su na Libertasu studirali mladi ljudi iz 38 država sa svih kontinenata, a samo u ovoj akademskoj godini kod nas studiraju studenti iz osam država. Na Libertasu su u petnaest godina postojanja predavali profesori s brojnih europskih i američkih sveučilišta. I naši profesori i studenti, osobito zadnjih godina, u okviru programa Erasmus plus odlaze u razne europske zemlje, studenti studirati a profesori predavati. Međutim, broj inozemnih studenata u Hrvatskoj je prilično mali i znatno je manji od broja studenata koji su prije trideset/četrdeset godina studirali na hrvatskim sveučilištima. Hrvatska bi sveučilišta, potpomognuta aktivnom politikom hrvatske Vlade, trebala činiti veći napor u privlačenju inozemnih studenata, jer bi se većim učešćem inozemnih studenata mogao djelomično nadomjestiti pad broja domaćih studenata, kao posljedica demografskih problema s kojima se suočavamo. Naravno, uvjet za to je da imamo veći broj studijskih programa, prije svega, na engleskom jeziku, jer bez toga ne možemo računati na dolazak stranih studenata.
Iako je u Hrvatskoj, osobito nakon 2000.g., ulaganje u obrazovanje poprimilo fetišističke razmjere (izvrsnost, ulaganje u budućnost), u razgovoru s mojim studentima sve se češće susrećem s pitanjem isplativosti studiranja i vrijednosti akademske diplome. Naime, nakon završenog studija, većina studenata ne može naći posao u struci, radi poslove za koje je dostatna kvalifikacija srednje škole, radi na nekvalitetnim radnim mjestima, povremeno ili privremeno, uz primanja koja ne pokrivaju stvarne troškove života. U Hrvatskoj, vjerujem kao i u većini zemalja „nove Europe“, za većinu je roditelja neupitan nastavak školovanja njihovog djeteta, međutim izboru – studirati ili zaposliti se, mladi ljudi često pristupaju drukčije. Pratite li karijere svojih studenata, kakva je razina njihove zapošljivosti nakon diplome?
Ja se naravno zalažem za povećana ulaganja u obrazovanje, ali sam za to da ona, bez obzira radi li se o privatnim ili javnim visokoškolskim institucijama, trebaju biti zasnovana na stvarnim potrebama hrvatskog društva, a u znanosti na međunarodno recenziranim projektima. Samo po sebi dodatno ulaganje novca bez istovremenog organizacijskog postavljanja obrazovanja sukladnima potrebama naše države neće donijeti puno rezultata. Kada je u pitanju izdvajanje osobnih sredstava za obrazovanje, dakle za plaćanje školarina, povijest nas uči da postoje ulaganja koja se uvijek isplate. To su ulaganja u znanje i ulaganja u zdravlje. Kada je u pitanju vlastito ulaganje u obrazovanje onda naša i međunarodna istraživanja pokazuju da osobe s višim razinama obrazovanja lakše nalaze posao ali i ostvaruju takvu razliku u razinama osobnih dohodaka da u pet-šest godina pokriju trošak školarina, a ostatak radnog vijeka, kroz razinu plaća, to im se ulaganje u vlastito obrazovanje višestruko isplati. Rijetko nalazimo završene studente Libertasa da duže vrijeme rade na poslovima koje Vi u pitanju spominjete. Naime, ako privremeno i prihvate posao koji ne odgovara njihovoj razini obrazovanja, poslodavci brzo uviđaju da iza Libertasove diplome stoje i znanje i vještine i da je neracionalno osobe koje ih posjeduju držati na neadekvatnim mjestima, pa se naši bivši studenti, kako oni zaposleni u Hrvatskoj, tako i oni zaposleni u inozemstvu, brzo penju na ljestvici složenosti poslova koje obavljaju. Mi pratimo naše bivše studente, i kroz Alumni klub i kroz Centar za karijere i mogu sa zadovoljstvom reći da se mnogi od njih nalaze na čelnim mjestima u različitim vrstama gospodarskih i društvenih subjekata.
Hrvatsku je zahvatio trend masovnog iseljavanja, što ne bi bio problem kada bi useljavanje bilo dio procesa. Imamo čitava područja koja su praktički prazna. Dugoročno se nećemo moći razvijati ako ne bude ljudi i stručnjaka, jer bez njih nema ni države ni gospodarstva. Nedostaje li Hrvatskoj pametna useljenička politika, ona koja će se temeljiti na selektivnoj migraciji?
Da, na žalost iseljavanje iz Hrvatske poprimilo je zabrinjavajuće razmjere. I neke druge države su se, nakon ulaska u Europsku uniju, susrele sa sličnom situacijom. Tako je na primjer iz Poljske, od njenog ulaska u Europsku uniju, iselilo oko dva milijuna ljudi. Međutim, istovremeno je otprilike toliko ljudi, pretežito iz Ukrajine, Bjelorusije, Moldavije itd. i uselilo. Pri čemu se kod useljavanja vodilo računa o tome da stalni boravak u zemlji dobivaju one osobe čije su profesije važne za razvoj poljskog društva. Uz to, radilo se pretežno o useljenicima iz država koje su kulturološki vrlo slične Poljskoj pa nije bilo ni ozbiljnih problema u integraciji useljenika u poljsko društvo. U Hrvatskoj gotovo da i ne vidim nikakve useljeničke politike, čini mi se da se proces useljavanja odvija stihijski, da smo propustili šansu da potaknemo useljavanje osoba iz susjednih, manje razvijenih država, koje su nam kulturološki slične i da se kao država i društvo suočavamo s tim u vezi s vrlo ozbiljnim problemom. Jednostavno nedostaje ljudi, a bez ljudi nema ni ekonomije, ni društvenog razvoja. Mnogi su se iz susjednih država, koji su mogli biti useljenici u Hrvatskoj, iselili u Zapadnu Europu i mi ćemo morati posegnuti za useljenicima iz drugih država koji će se teže integrirati u hrvatsko društvo. No, nema nam, po mom mišljenju, druge nego hitno napraviti program useljavanja dovodeći ljude i u područja Hrvatske koja su ostala prazna, ali istovremeno vodeći računa i o tome da ti useljenici imaju zanimanja koja su nužna za naš ekonomski razvoj.
Poštovani rektore, zahvaljujem na razgovoru!
Razgovor obavila Jadranka Polović