prof. dr. sc. Jasmina Havranek: sustav obrazovanja pred velikim promjenama

Pitanja za razgovor s prof. dr. sc. Jasminom Havranek, v. d. ravnatelja AZVO-a, uputila  doc. dr. sc. Jadranka Polović

1.     Dobitnica ste državne nagrade za životno djelo za znanost u području biotehnologije kojoj ste posvetili svoju karijeru. Ovom je nagradom prepoznat vaš dugogodišnji znanstveni rad i doprinos razvoju biotehničkih znanosti. Državna nagrada za znanost svojevrsna je potvrda predanosti kvaliteti koju snažno zagovarate i na čelu Agencije za znanost i visoko obrazovanje kojoj ste na čelu niz godina.

Doista sam jako sretna i zahvalna na Državnoj nagradi za znanost jer ona dolazi od same struke. Svaka od nagrada koje sam do sada dobila jest vrijedna i priznanje je mome radu, ali ova nagrada, budući da je došla od same struke i to u jednoj vrlo turbulentnoj godini za sve nas, čini me s jedne strane počašćenom, a s druge zahvalnom što sam imala priliku na svom profesionalnom putu učiti i raditi s vrhunskim stručnjacima što me na neki način i dovelo do ovoga danas. No, voljela bih naglasiti da je svaka nagrada lijepa, no ona nikako ne smije biti cilj kojem se teži. U znanosti težimo tome da postignemo rezultat u sadržajnom smislu, da pomaknemo granice, da sumnjamo, otvorimo nova pitanja, ponudimo odgovore. Ako za to još budemo nagrađeni, to je, rekla bih, šlag na torti.

Moj interes za mljekarstvo i stočarstvo rodio se još u studentskim danima kada sam počela raditi na Institutu za stočarstvo. Vodio ga je prof. dr. sc. Milivoj Car, svjetski priznati stručnjak u području stočarstva i mljekarstva. Institut je tada postizao vrhunske rezultate pa sam u takvoj, poticajnoj okolini shvatila da se želim baviti istraživanjem i znanošću i da će to odrediti moj daljnji put. Potom sam došla u Zavod za mljekarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta koji je vodio također svjetski priznati autoritet u tom području, prof. dr. sc. Dimitrije Sabadoš. Treća osoba koja je definitivno zapečatila moj interes za znanost je prof. dr. sc.  Poul Rønkilde Poulsen, direktor Istraživačkog instituta u Hillerødu, iznimno ugledne institucije u Danskoj, gdje sam u nekoliko navrata boravila i provela za moju karijeru vrlo značajno i produktivno razdoblje.

Dakako da me lijepa sjećanja vežu i za moju matičnu instituciju, Agronomski fakultet, otkud sam i krenula. Ponosna sam i danas na uspjehe Fakulteta, posebno zato jer su najbolji po znanstvenim objava na Sveučilištu.

Drugi dio moje profesionalne karijere vezan je uz Agenciju za znanost i visoko obrazovanje koja mi je omogućila da na svijet visokog obrazovanja i znanosti gledam iz drugog kuta. Iskustvo koje sam stekla radeći na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao sveučilišna profesorica i dekanica omogućilo mi je da bolje razumijem koji su to izazovi za visoka učilišta kada je u pitanju postizanje i osiguravanje željene razine kvalitete.




2.     Na čelu ste AZVO-a dugi niz godina i vidljivo ste se posvećeni osiguravanju i unaprjeđivanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti. Što u okvirima bolonjskog procesa znači akreditacija visokih učilišta?

Osiguravanje kvalitete jedan je od bolonjskih ciljeva i, kada se govori o tome koliko je uopće bolonjski proces uspješan, pozitivno se ocjenjuje upravo segment osiguravanja kvalitete. Naime, ideja je bila na razini Europe dati jedan okvir koji je nazvan Standardi i smjernice za osiguravanje kvalitete unutar Europskog prostora visokog obrazovanja, tzv. ESG, koji će europskim zemljama dati smjer, zajednički nazivnik temeljem kojeg će izgraditi vlastite sustave osiguravanja kvalitete koji u obzir uzimaju nacionalni kontekst i posebnosti svakog pojedinog visokoškolskog sustava.





Svrha je postupaka vanjskog vrednovanja osiguravanje i unaprjeđenje kvalitete visokog obrazovanja i znanosti i informiranje javnosti o kvaliteti studijskih programa i visokih učilišta.

Kada govorimo o značenju vanjskog vrednovanja za nas u Hrvatskoj, tu bih istaknula sljedeće: čitav je sustav prvi puta vrednovan po jedinstvenoj metodologiji i kriterijima. To je otkrilo njegove jakosti, ali i one segmente na kojima je potrebno raditi. Isto tako, sva visoka učilišta dobila su vrlo konkretne preporuke stručnih povjerenstava što im je činiti. Nadalje, vanjsko vrednovanje je bilo važno i jest važno za jačanje prepoznatljivosti hrvatskog visokog obrazovanja. S druge strane, ono je i mehanizam integracije u europsko visoko obrazovanje.

3. Međunarodna suradnja za AZVO je jedan od prioriteta. Možete li nam reći više o tome te planovima u pogledu akreditacija izvan granica Hrvatske u idućem razdoblju?

Orijentiranost na međunarodnu suradnju i prisutnost Agencije za znanost i visoko obrazovanje u međunarodnom prostoru od samih je početaka jedan od prioriteta u radu. Ta suradnja prije svega podrazumijeva aktivno članstvo u Europskoj udruzi za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju (ENQA) i Europskom registru za osiguravanje kvalitete visokog obrazovanja, (EQAR). U ovim krovnim udrugama za osiguravanje kvalitete, Agencija sudjeluje u radnim grupama, zajedničkim projektima i brojnim aktivnostima.




Surađujemo i s agencijama iz Europe, radi razmjene iskustava i međusobnog učenja u ovom području koje je vrlo specifično i za koje formalno obrazovanje u Hrvatskoj ne postoji. Ravnopravan smo sugovornik u pitanjima kvalitete visokog obrazovanja i izvan Europe, ponajprije u Međunarodnoj grupi za kvalitetu američkog Vijeća za akreditaciju u visokom obrazovanju.

U zemljama našeg okruženja svojevrsni smo primjer dobre prakse u uspostavi učinkovitog sustava osiguravanja kvalitete te smo im naša iskustva i ekspertizu stavili na raspolaganje.

S obzirom da je visoka kvaliteta i stručnost AZVO-a prepoznata i isticana kao primjer dobre međunarodne prakse unutar Europskog prostora visokog obrazovanja (EHEA), Agencija zaprima sve više iskaza interesa, kako iz zemalja širom Europe tako i zemalja srednje i jugoistočne Azije za provedbu akreditacija visokih učilišta i studijskih programa tih zemalja kao i za edukaciju njihovih akreditacijskih tijela.

U svjetlu toga, u ovoj nas godini očekuju značajni angažmani na međunarodnom planu. To je u prvom redu provedba akreditacijskog postupka ukrajinskog visokog učilišta, vrlo opsežan projekt i važan iskorak za nas u smislu, ekonomskim rječnikom rečeno „plasiranja usluga na međunarodno tržište“. Nadalje, u prvoj polovini godine koordinirat ćemo i postupak vanjskog vrednovanja jedne njemačke akreditacijske agencije u svrhu njezine obnove članstva u EQAR-u. Spomenut ću još da u najavi imamo i akreditacijski postupak združenog diplomskog studija koji će zajedno izvoditi jedno hrvatsko i jedno francusko visoko učilište u skladu sa standardima Europskog pristupa osiguravanju kvalitete združenih studija, a isto tako, uspostavljamo suradnju s francuskom akreditacijskom agencijom u pogledu vrednovanja združenih studija razvijenih u sklopu saveza Europsko Sveučilište za pametno i održivo upravljanje urbanim obalnim prostorima čiji je član i Sveučilište u Zadru.

Sve navedeno potvrda je radu nas kao Agencije, uloženom trudu i prepoznatljivosti koju smo stekli dosadašnjim angažmanom. To pokazuje kako jedna organizacija, ako se njome dobro upravlja i ulaže prije svega u ljude, može postići visoku razinu ekspertize u području u kojem – u našoj državi – ne postoji duga tradicija kao u nekim drugim državama.

4.  S lockdownom škola i sveučilišta, nastavnici i profesori, kao i učenici i studenti našli su se u potpuno novim okolnostima. Obrazovni sektor je jedan od najpogođenijih epidemijskim mjerama, a slijedom toga podložan i velikim turbulencijama, zapravo, sudbinskim promjenama. I u Hrvatskoj je online nastave naprasno, zbog koronakrize, od sredine ožujka u Hrvatskoj (ali i globalno) zamijenila stoljećima prisutan tradicionalni model obrazovanja, odnosno face-to-face interakciju učenika i učitelja/nastavnika smještenih u učionicama. Pitanja koja su istaknuta državnim pedagoškim standardima od vrtića do srednje škole (broj učenika u razredima, mjerila za opterećenost učenika satima nastavnoga plana i programa, broj učitelja, mjerila za prostor i opremu, financijski uvjeti rada…) ili standardi za vrednovanje kvalitete rada sveučilišta i njihovih sastavnica (fakulteta) desetljećima predstavljaju krucijalna politička pitanja. Odjednom se sustav obrazovanja u cijelosti našao pred velikim promjenama, jesmo li bili pripremljeni za online nastavu, na koji način AZVO pruža podršku cijelom sustavu?

Sustav obrazovanja doista se našao pred velikim promjenama. Pandemija koronavirusa je nešto za što se nitko nije pripremao, ona je došla iznenada, a na nju su svi sektori morali brzo odgovoriti, pa tako i sektor obrazovanja. Ja neću govoriti o osnovnom i srednjem školstvu, nego ću se skoncentrirati na visoko obrazovanje. U tom smislu ću reći da je dobro što se većina visokih učilišta za prvu ruku snašla i odgovorila na način da je studentima omogućila kontinuitet nastave uz pomoć tehnologije – na daljinu. I to nije slučaj samo kod nas, to se dogodilo u cijelom svijetu. Dakako da su se neki u tome bolje snašli, neki lošije što je ovisilo o čitavom nizu faktora, prije svega o digitalnim kompetencijama nastavnika i studenata, nekim prijašnjim iskustvima u izvođenju online kolegija, pristupa internetu, računalnoj opremi, ali i samoj prirodi studija. AZVO je proveo istraživanje u kojem smo na razini Hrvatske pitali studente i djelatnike visokih učilišta kakva su njihova iskustva bila i što bi trebalo poboljšati. I jedni i drugi navode i dobre i loše strane: korisnost online nastave kada su u pitanju teorijska predavanja, ali potreba za daljnjom prilagodbom u dijelu praktične nastave, laboratorijskih vježbi, umjetničke nastave. Isto tako, većina se ispitanika složila da je ljudski kontakt nezamjenjiv i da se ne može kompenzirati. Dakle, postoje i dobre i manje dobre strane online nastave, o čemu svakako treba voditi računa pri daljnjem planiranju o odlučivanju o bližoj i daljoj budućnosti visokoškolske nastave.

Kroz ovo istraživanje dobili smo uvid u potrebe studenata i nastavnika koje podrazumijevaju stabilnu internetsku povezanost, pristup elektroničkoj literaturi, bolju organizaciju online ispita i prevenciju neetičnog ponašanja, mogućnost provedbe dijela nastave uživo, vrednovanje povećanog nastavničkog opterećenja, izuzetno jačanje usluga psihološkog savjetovanja, osnaživanje digitalnih kompetencija nastavnika (i studenata). S obzirom na sve izraženiju ulogu AZVO-a u pružanju edukativnih aktivnosti za visoka učilišta, u idućem će razdoblju naglasak biti na upravo na nekima od navedenih tema.

Na kraju bih još istaknula da online nastava u uvjetima pandemije nije online studij u klasičnom smislu (koji je osmišljen i izvodi se isključivo online te za to treba imati važeću akreditaciju), nego je riječ o tzv. hitnoj nastavi na daljinu (emergency remote teaching), a to je zapravo klasična, učionička nastava koja se zbog izvanrednih okolnosti izvodi online.

5. Trendovi prema online nastavi postojali su i prije pandemije. Još od početka 2000.-tih neviđen broj internetskih tečajeva, pa i ubrzanih online diploma, postali su dio uobičajene ponude mnogih vrhunskih sveučilišta, iako se u Hrvatskoj mi baš nismo susretali s takvim praksama. Na tržištu postoje brojne platforme za online učenje poput vrlo popularnog Zoom-a, Hang Out Meet, Udemy, Coursera, Lynda, Skillshare, Udacity kojima se već koriste milijuni ljudi. Sve veći prodor interneta, odnosno premreženost planete internetom glavni je čimbenik pokretanja rasta tržišta online obrazovanja, a od početka COVID-19 krize došlo je do značajnog porasta upotrebe softvera za virtualno podučavanje, alata za video konferencije itd… Troškovi obrazovanja, sveučilišnih institucija su veliki, i javni kao i privatni proračuni za obrazovanje su pod velikim pritiskom…

Moramo prihvatiti činjenicu da je tehnologija sveprisutna, da mijenja obrasce učenja i poučavanja. Na nama je velika odgovornost procijeniti u kojoj mjeri i na koji način će se tehnologija koristi, a tu svakako mislim i na online studije, odnosno nastavu. Sami ste rekli da mnoga vrhunska sveučilišta nude sadržaj online, što je zasigurno prednost za mnoge kojima je pristup tim obrazovnim sadržajima zbog financija, udaljenosti i sl. ograničen. Važnost socijalne dimenzije u visokom obrazovanju prepoznata je i putem Bolonjskog procesa gdje se naglasak stavlja na činjenicu kako studenti trebaju završiti studijske programe bez prepreka koje proizlaze iz njihova socijalnog i ekonomskog statusa. Također, Nacionalnim planom za unaprjeđenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj 2019. – 2021. nastoji se omogućiti jednake prilike svim studentima tijekom studiranja. Online studiji dakle omogućavaju lakše uključivanje podzastupljenih i ranjivih skupina u visokom obrazovanju poput starijih studenata, studenata roditelja, onih iz ruralnih sredina, otoka, studenata s invaliditetom, zaposlenih. Visoka učilišta trebaju uvažavati potrebe zajednice, pa u tom smislu je i njihova obaveza promišljati nove, inovativne načine pružanja svojih „usluga“. Kada govorimo o online sadržajima, naglašavam kako oni moraju biti prilagođeni, treba zadovoljiti niz uvjeta, a svakako ne zanemariti i socijalno psihološke aspekte.

Naposljetku, i samom Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije se poseban naglasak stavlja na razvoj e-učenja u skladu s potrebama različitih podzastupljenih skupina.

6. U nastavnom procesu najvažnija je komunikacija između predavača i studenata, međutim, u skladu s promjenama koje u obrazovanje unosi korištenje suvremenih tehnologija, fokus je postupno pomaknut s nastavnika kao središnje figure u nastavnom procesu na učenika / studenta. Hoće li klasična forma obrazovanja doživjeti promjene / korištenje novih komunikacijskih alata / individualno prilagođeni programi / ali i značajno izmijenjeni programi što mijenja i uvjete akreditiranja studijskih programa

Komunikacija između studenta i nastavnika je jako važna, a naše istraživanje pokazalo da je komunikacija u online okruženju otežana. Naime, dobar dio nastavnika navodi kako je otegotna okolnost nedostatak neverbalne komunikacije kao pokazatelja razumijevanja sadržaja, nedostatak aktivnosti i konstruktivne rasprave, dok dio studenata navodi kako im je bilo teže motivirati se za slušanje i rad. Međutim, dio studenata kaže kako su im nastavnici bili na raspolaganju za konzultacije i odgovore na pitanja i više nego u uobičajenim okolnostima.

Što se tiče vašeg navoda da je fokus u obrazovnom procesu pomaknut s nastavnika na studenata, to i jest jedna od temeljnih ideja koje bolonjski proces zagovara – student treba biti u središtu čitavog procesa učenja i poučavanja i sve treba biti okrenuto tome cilju. U izvanrednim uvjetima teško je to osigurati, ali je nužno i na tome je potrebno inzistirati. To podrazumijeva ne samo nastavni proces nego i iskustvo studiranja, psihološku pomoć, podršku u razvoju karijere i sl. Dakako da stvarni pomak zahtijeva određene resurse i ulaganja, ali i promjenu načina razmišljanja svih uključenih.

ESG također sadrži standard u kojem stoji da visoka učilišta moraju osigurati da se programi izvode na način koji potiče studente na preuzimanje aktivne uloge u ostvarivanju procesa učenja i da vrednovanje studenata odražava takav pristup.

Prema ESG-ju koji je, kako smo ga ranije okarakterizirali – zajednički nazivnik za osiguravanje kvalitete – provedba učenja i poučavanja usmjerenih na studenta uključuje: uvažavanje i prilagođavanje različitostima studenata i njihovih potreba, uz omogućavanje prilagodljivih puteva učenja, uzimanje u obzir – gdje je to prikladno – korištenje različitih načina izvođenja nastave, fleksibilno korištenje različitih pedagoških metoda, redovito evaluiranje i prilagođavanje različitih načina izvođenja nastave, kao i pedagoških metoda, poticanje autonomije kod studenata, uz odgovarajuće usmjeravanje i podršku nastavnika, međusobno poštivanje nastavnika i studenta, odgovarajuće postupke za rješavanje studentskih žalbi.

I naši standardi koje koristimo u reakreditaciji visokih učilišta sadrže elemente koji za cilj imaju evaluirati na koji način visoko učilište osigurava učenje i poučavanje usmjereno na studenta.

7. Godinama svjedočimo s jedne strane masifikaciji visokog obrazovanja, a s druge strane rastućim troškovima obrazovanja, što je mnogim državama pa i Hrvatskoj teško uskladiti. Tu dolazimo i do problema neusklađenosti upisnih kvota o kojima često odlučuju sama visoka učilišta s potrebama tržišta rada. Na koji način AZVO usmjerava ovaj proces?

Visoka učilišta sama određuju upisne kvote i pri tome u obzir trebaju uzeti stvarne potrebe i vlastite mogućnosti odnosno kapacitete za kvalitetno izvođenje studija. Vjerujem da smo svi svjesni potrebe bolje usklađenosti kvota sa stvarnim potrebama tržišta rada. Među ostalim, to je i jedna od preporuka za cijeli sustav, proizišla iz prvog ciklusa reakreditacije. Mi ukazujemo na taj problem, kroz reakreditaciju i različite druge projekte i aktivnosti, poput podrške visokim učilištima u osnivanju karijernih centara i jačanja kompetencija karijernih savjetnika, kroz praćenje zapošljivosti diplomiranih studenata itd.

Potreban nam je konstruktivan dijalog visokih učilišta, odnosno akademske zajednice s gospodarstvenicima, ali i strateško opredjeljenje države kako želi razvijati gospodarstvo i s tim u skladu, koje će studijske programe financijski podupirati.

8. Ipak, postoji li postoji potreba za interdisciplinarnim obrazovanjem i kako ga uvesti u studijske programe?

Interdisciplinarno obrazovanje u svijetu postoji, a bilo je i kod nas pokušaja da se takvi studijski programi osmisle i izvode. Ono što se pokazalo problematičnim jest njihovo pozicioniranje na tržištu rada, odnosno pitanje prepoznaje li naše tržište takve stručnjake. U dinamičnom okruženju u kakvom jesmo, s promjenama koje se događaju, potreba za interdisciplinarnošću postoji, no kod osmišljavanja takvih studijskih programa zasigurno treba uključiti poslodavce kako bi se osiguralo da završeni studenti budu prepoznati i pronađu svoje mjesto na tržištu, a ne na burzi rada.

Drugi aspekt o kojem bi htjela nešto reći kada su u pitanju poslodavci jest da se može uočiti kako neki od njih zapošljavaju po ustaljenim obrascima, regrutiraju zaposlenike iz istih skupina, umjesto da budu fleksibilniji i otvoreniji. Smatram da je važno za poslodavce da gledaju izvan okvira i da pri tom pitaju što stoji iza diplome – diplome koja jest važna, jer visoko obrazovanje treba, osim stručnih znanja, probuditi i istraživačku i intelektualnu radoznalost kod mladih ljudi kao uporište kreativnosti.

9. Pandemija COVID-19 u srži je i svojevrsnog socijalnog inženjeringa, unutar kojeg je započet najveći, ujedno i neviđeno brz eksperiment učenja na daljinu (online) u ljudskoj povijesti. „Nova normalnost“ gurnula je učenike, studente i nastavnike u digitalno doba, bez obzira na njihov interes, vještine ili razinu obrazovanja, stoga je veliko pitanje hoće li današnji osnovnoškolci, srednjoškolci ili studenti postati izgubljena generacija čije će živote trajno odrediti globalne pandemije?Naime, jasno je da je pandemija potpuno poremetila obrazovni sustav za koji mnogi tvrde da je već gubio na važnosti, stoga uvođenje novog hibridnog modela obrazovanja djeluje iznimno atraktivno. Do jučer su neke od glavnih tema bile opasne posljedice ovisnosti o tehnologiji po mentalno zdravlje mladih. Sve duljim korištenjem interneta osobe se socijalno izoliraju, tjelesno i mentalno iscrpljuju, što se naravno odražava na obiteljskom, socijalnom, školskom ili radnom funkcioniranju. Elektroničko nasilje (cyberbullying) danas više nitko ne spominje, kao i probleme socijalizacije mladih. I dok neki brinu da bi ishitrena priroda tranzicije obrazovanja (i sama pripadam kritičarima) na mreži, mogla snažno ugroziti mentalno zdravlje mladih, ali i predavača, vlade planiraju e-učenje učiniti „novim normalnim“.

Generalno, smatram kako online (bar za sada) neće i ne može u potpunosti zamijeniti učioničku nastavu jer naprosto za to ne postoje uvjeti. Studiranje podrazumijeva ne samo usvajanje teorijskog sadržaja, stručnih znanja i vještina, studij je i vrijeme formiranja mlade osobe kroz interakciju s kolegama i nastavnicima. Posebno je to važno za studente prve godine kojima je upoznavanje sa studijem i njegovom infrastrukturom, kolegama i nastavnicima bitno kako bi im se olakšala tranzicija i prilagodba na visokoškolski sustav obrazovanja te kako bi stekli osjećaj pripadnosti visokoškolskoj zajednici.

Istraživanje AZVO-a koje sam već spomenula pokazalo je kako je dijelu studenata upravo nedostatak izravnog susreta, druženja s kolegama, razgovora uživo utjecao na (ne)zadovoljstvo online nastavom. To je zasigurno jedan od razloga zbog kojeg je sveukupna psihička dobrobit tijekom studiranja u virtualnom okruženju za 40 % studenata koji su sudjelovali u istraživanju i 41 % nastavnika bila puno manja i manja nego prije karantene. Ipak, teško je jasno razgraničiti koji dio (ne)zadovoljstva proizlazi iz okolnosti kao što su izolacija, pandemija, financijska kriza i slično, a koji dio iz činjenice da se, umjesto klasične nastave, izvodila nastava na daljinu.

Da zaključim, online kao nova paradigma u visokom obrazovanju jest vrlo složeno pitanje. Ne smije se ishitreno nametati, nego daljnji koraci moraju svakako biti temeljeni na ozbiljnim i detaljnim studijama koje uključuju i socijalno-psihološke aspekte, a ne na kratkoročnim percepcijama. Moram još jednom spomenuti da je hitna nastava na daljinu u izvanrednim okolnostima privremeno rješenje, a planiranje i odlučivanje na dugi rok mora biti promišljeno i utemeljeno na analizama da bi uopće moglo ostvariti svoj potencijal.

10. Online obrazovanje je elitni koncept koji je moguće primijeniti samo u razvijenim zemljama. Primjerice, u zemljama u kojima su školski obroci u podne izrazito primamljivi za školsku djecu (ne samo u Indiji, već i u najbližem susjedstvu – BiH, Crnoj Gori i drugim zemljama regije), benefiti mrežne nastave su vrlo upitni. Kao rezultat toga, nagli prelazak na online obrazovanje evidentno je pogoršao već postojeće razlike između razvijenih i nerazvijenih zemalja, između dobrostojećih i onih s malim primanjima.

Neki od kritičara online obrazovanja navode kako će se nejednakosti između različitih sustava visokog obrazovanja i unutar njih povećati, kao i nejednakost pristupa visokom obrazovanju. Zagovaratelji pak ističu prednosti poput veće dostupnosti sadržaja, ušteda, uključivosti.

Tijekom izvanredne situacije uzrokovane pandemijom i izolacijom, pokazalo se da i studenti i djelatnici visokih učilišta u pravilu priželjkuju povratak u studentske klupe i akademske krugove. Osjećaj pripadnosti zajednici je za većinu snažan, a izravna interakcija nužna. U svemu tome naravno postoje prednosti online-a o kojima sam govorila, pa će u idućem razdoblju biti izazov pronaći balans između fizičke i virtualne interakcije.

11. Agencija je puno radila i na uključivanju u međunarodni sustav osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti te je njegov priznati i aktivni član. Proteklih ste godina radili i na internacionalizaciji visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Kroz svoj angažman u akademskoj zajednici i rad u Agenciji, oduvijek sam se trudila naglašavati međunarodnu komponentu kao ključnu odrednicu razvoja. Internacionalizacija je danas prisutna u svim segmentima društva, pa tako i u sektoru visokog obrazovanja. Ona u svojoj srži nije cilj, nego sredstvo za unaprjeđenje kvalitete visokog obrazovanja – kroz transfer znanja, međunarodne istraživačke projekte, mobilnost nastavnika i studenata i slično.

AZVO je 2019. godine putem projekta SKAZVO financiranoga sredstvima Europske unije pokrenuo ciklus seminara čiji je cilj obuhvatiti neke od aspekata internacionalizacije, a u ovoj godini nastavljamo s tom tematikom. Prema istraživanju koje je AZVO proveo, pokazalo se da postoji značajan interes visokih učilišta za privlačenje stranih studenata kao jednog od načina unaprjeđenja kvalitete studijskih programa i visokoškolskih ustanova.

Ako govorimo o mobilnosti kao aspektu internacionalizacije, pandemija je tu neminovno učinila svoje i u protekloj godini mobilnost se smanjila. Prema nekim stručnjacima za visoko obrazovanje, međunarodnoj studentskoj mobilnosti trebat će pet godina da se vrati na istu razinu kao prije pandemije.

Ono što sada vidimo kao izazove kada su u pitanju internacionalizacija i mobilnost su još uvijek aktualna pandemija, s njom povezane ekonomske krize, političke nestabilnosti i ekstremizmi kojima svjedočimo u zemljama koje smo do jučer smatrali uporištima demokracije, ali i generalno usudit ću se reći nedostatak solidarnosti. U tom smislu teško je prognozirati što se s mobilnošću događati, ali nadam se da će se globalnom procijepljenošću stvari polako vraćati u „staro normalno“.

U 2021. godini AZVO nastavlja sa seminarima u okviru ciklusa Internacionalizacija, a bavit ćemo se temama utjecaja pandemije na internacionalizaciju, odlaznom mobilnošću studenata, združenim studijima. Koristim priliku da pozovem sve zainteresirane da se prijave na naša radionice i seminare, jer su teme vrlo aktualne.

Na kraju ovog intervjua, pitajući se što nas očekuje u idućim godinama, kakva je budućnost visokog obrazovanja, ostaje nam prihvatiti neizvjesnost kao konstantu i kao institucije visokog obrazovanja i kao pojedinci biti čvrsti i jasni u zacrtanim ciljevima, a fleksibilni u njihovu ostvarenju.

 

 

Komentari

komentar

You may also like