Sinoć smo objavili vijest kako se koronavirusom COVID-19, nakon britanskog premijera Borisa Johnsona (koji je bolest već prebolio), zarazio i ruski premijer Mikhail Mishustin. Naravno, ništa neobično i vrijedno posebnih reakcija, da se, kojim čudom, ispod toga teksta (objavljenog na fejsu portala Geopolitika News), nije pojavio i slijedeći komentar: „Nemojte lagati narod“.
Takvi „osobenjaci“, koji svoje kritičke osvrte na novinarske uratke gotovo redovito prešućuju argumentirati, vjerojatno (s pravom) smatrajući kako će ih ostali čitatelji time smatrati pametnijima nego da pokušaju sročiti neku smisleniju rečenicu, koja bi, onda, eventualno mogla potkrijepiti njihov negativan stav prema nekom tekstu pa zato preferiraju uvrede, ponukali su me i napisati ovaj komentar.
Ali lako je za anonimne ili široj javnosti potpuno nepoznate autore navedenog i njemu sličnih uvredljivih i ničim potkrjepljenih komentara. Problem nastaje kada „konstruktivna kritika“ takvoga tipa dolazi iz usta profesionalnih novinara i isto takvih medija, koji bi, s obzirom na širinu čitatelja ili gledatelja kojima se obraćaju, puno više morali voditi računa kako i na koji način prikazuju i obrazlažu teme i probleme kojima se u svojim tekstovima/prilozima bave. U tom smislu i pojedini hrvatski novinari permanentno nastavljaju štetiti ugledu i po sebe i po medije za koje rade, iznoseći javnosti niz proizvoljnih i blago rečeno neozbiljnih tvrdnji, temeljenih na tko zna kojim i kakvim izvorima, ili na osobnim simpatijama prema nekomu ili nečemu, ovoj ili onoj strani. A možda iznesenih i u propagandne svrhe, jer i toga, naravno, ima, kao uostalom i svugdje u svijetu.
Tako je 28. travnja na HRT-u, u vijestima u 17 sati, autor priloga izjavio ni manje ni više nego da je Rusija loš primjer vođenja borbe protiv COVIDa-19, da je broj oboljelih u strašnom porastu i td. Ne želim biti nikakav odvjetnik Rusije (niti to njoj treba), ali uvijek teško prelazim preko pojedinih stvari koje ne samo da izlaze iz okvira novinarskog profesionalizma, već i vrijeđaju zdravi razum – u ovom slučaju – razum nevinih gledatelja. Autor ovog priloga ili ne zna ili je zaboravio kako je upravo na njegovoj televiziji svojedobno objavljeno kako je Rusija i prije početka epidemije koronavirusa na svom teritoriju stvar shvatila vrlo ozbiljno i da su u rekordno brzom roku izgrađene posve nove bolnice isključivo za prijam budućih bolesnika od COVIDa-19. Naravno, nepobitna je činjenica kako broj zaraženih u Rusiji raste, da je on u vrijeme pisanja ovog teksta previsio 100 tisuća i da će taj broj biti još i veći s obzirom kako se u toj zemlji vrhunac epidemije očekuje u idućih tjedan do dva. Ali je isto tako i činjenica, što je autor morao znati, kako je Rusija jedna od posljednjih država u kojima se taj virus pojavio i kako je normalno da u njoj porast oboljelih raste dok u zmljama, u kojima je epidemija počela ranije, opada, ali i da je smrtnost zaraženih u njoj vrlo mala – svega oko 1080 osoba. Osim toga, u ovakvim opservacijama moraju se uzimati u obzir i omjeri veličine broja stanovnika i broja oboljelih ili umrlih, kao jedan od ključnih mjerila o tome, tko je ili nije uspješan u borbi s COVIDom-19. Jer npr. 100 tisuća oboljelih u Kini, SAD-u ili Rusiji nikako nije jednako tom istom broju u Italiji, Španjolskoj, Austriji ili, ne daj Bože u Hrvatskoj koje imaju puno manji ukupni broj stanovnika.
Ovom ću se prilikom djelomično poslužiti i navodima naše dobre poznavateljice prilika u Ruskoj Federaciji i čestoj gošći upravo na HRT-u kada su u pitanju pojedine teme koje se odnose na tu zemlju prof. Jelene Jurišić s Hrvatskih studija, koja na svojoj facebook stranci navodi slijedeće:
„Ana Pavlova (ruski pandam našim Borošu, Capaku i Markotić) govori kako je u proteklih mjesec dana rast zaraženih (45% ih nema nikakve simptome) na razini čitave Rusije pao s 27%, koliko je bilo mjesec ranije, na 7%. U svijetu su tek 50. po broju smrtnosti (6 na milijun stanovnika!), udio starijih od 65 g. u ukupnom broju oboljelih je 15%, a teških slučajeva 5%. Pripreme za virus počeli su u prosincu 2019., kada mnogi za taj virus još ni čuli nisu. Do sada je u Rusiji izgrađeno 18 od 30 bolnica koje su se u posljednja 2 mjeseca počele graditi, proizvodnja maski je s 800 tisuća komada povećana za više od 10 puta, a zaštitnih odjela s 13.000 na 100.000.“
A ovome bih dodao i jučer objavljene riječi službenice Svjetske zdravstvene organizacije zadužene za Rusiju, gdje je rečeno, kako „tamo, gdje zdravstveni sustav radi kao sustav a ne bolnički odjel, tamo gdje postoji mogućnost liječenja ljudi odmah u bolnicama, … tamo je smrtnost manja. A to je slučaj u Rusiji“.
Za kraj želim reći slijedeće: nitko ne traži niti glorifikaciju niti pljuvanje po ovoj ili onoj državi po pitanju njezine borbe protiv aktualne pandemije. Svakoj je zemlji sigurno dosta i njezinih muka i problema i svaka od njih sigurno želi učiniti najbolje za svoje ljude, svoje narode. Neke su u tome uspješnije, neke manje uspješne ali želja njihovih vlada i čelnika sigurno je ista. Ono, što mi je žao u svemu ovome, jedino je prevelika ispolitiziranost ovog globalnog zdravstvenog problema, umjesto iskazivanja međusobne solidarnosti i pružanja ruke pomoći i potpore. A poslije pobjede nad ovom bolešću i normalizacije svekolikog života, neka se politički prepucava tko god želi i hoće. A sada za to nikako nije vrijeme, o čemu najbolje svjedoči trenutačna zbilja ali i perspektiva svjetskog gospodastva koja je i više nego crna, a da pandemija, zapravo, još uvijek traje i nitko ne zna kada će završiti.
Zato i novinari, koji se primarno bave objavom dnevnih vijesti – uključno i onih o aktualnoj pandemiji – moraju preuzeti odgovornost i biti na visini zadaće koja im je povjerena: pisati i upoznavati javnost s činjenicama, a svoje komentare svoditi u okvire provjerljivih i pouzdanih podataka jer, uprotivnom, ulaze na „skliski teren“ koji prijeti da postanu, najprije neozbiljni u očima čitatelja/gledatelja, a potom i smetnja samim medijima koji sigurno ne žele izgledati smiješno i neozbiljno u pokušaju prenošenja istine za javno dobro (a većina ih ipak tome teži iako, na žalost, ima i onih drugih). A samo će u tom slučaju zlonamjerni autori-čitatelji (a ne novinari) sa svojim „konstruktivnim komentarima“ (tipa onog s početka ovoga teksta), u očima drugih izgledati i jadni i smiješni.
