Kako hrvatski visoki kler šutke promatra velikosrpska iživljavanja pred papom Franjom nad Stepincem i Hrvatima

LEKCIJA CRKVI U HRVATA ILI LEKCIJA CRKVE U HRVATA?

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nedavno je, u svojemu govoru u čast preminulom patrijarhu SPC-a Irineju (Miroslavu Gavriloviću), pokojnoga pastira srpske nacije otvoreno pohvalio jer je papu Franju (navodno) uvjerio da Stepinac (navodno) nije svetac.

Patrijarh Irenej pošao je Bogu na Istinu, a još je nedavno propovijedao svoju „istinu“ o preko milijun (srpskih) žrtva zloglasnoga ustaškoga logora Jasenovac. Je li „istinoljubivi“ Irinej sad Istini gleda u oči? U njegovu je slučaju koristan, ili barem utješan, nauk o Čistilištu. (Svoju “istinu” o Jasenovcu ima i lider bosanskohercegovačkih Srba Milorad Dodik koji se drži onoga starog broja od 700 tisuća pobijenih Srba. Dodika je na izborima u Banjoj Luci nedavno porazio mladi (neki će reći (po)četnik) srpski političar Stanivuković koji se drži broja od 800 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Mitomani već desetljećima nikako da usklade mitomaniju, čime najviše vrijeđaju – žrtve ustaških progona!).

Vučić je dobro poznat hrvatskoj javnosti po notornom govoru u okupiranom hrvatskom gradu Glini iz 1995. godine u kojem je obećao okupljenim pobunjenim Srbima da će živjeti u velikoj Srbiji (njegov mentor Vojislav Šešelj najbolje je objasnio uzroke, tijek i prirodu velikosrpske agresije na Hrvatsku u svojem predavanju okupljenim četnicima i pobunjenim Srbima u okupiranom hrvatskom gradu Benkovcu (sve je to dostupno na YouTube-u).

Manje je poznato da je Vučić jedan od recenzenata Šešeljeve knjige „Vatikan glavno satanino gnezdo“, unatoč tomu, papa je Šešeljeva šegrta primio u funkciji demokratski izabrana srbijanskoga predsjednika. Je li papi itko od njegovih podređenih hrvatskih svećenika rekao o kojoj je osobi riječ? Vjerojatno su bili „kuš“ jer drže da je u interesu Crkve (jednosmjerni) „dijalog“ koji promovira njihov „vrhovni zapovjednik“. Za razliku od mnogih (nikako ne i svih!) svećenika (etno)nacionalnih (nerijetko etno-nacionalističkih) autokefalnih pravoslavnih crkava, koji  spremno lažu i manipuliraju za „nacionalnu stvar“, vrh je Katoličke Crkve spreman sjesti s lažovima za isti stol i s njima imati „dijalog“, jer to bi valjda i Krist učinio?




Je li u slučaju Stepinca vrijedi ona o „okretanju drugoga obraza“? Novi nas zavjet podučava da je Isus bio oštar ako bi se vrijeđalo Njegova Oca (sjetimo se uporabe biča/nasilja u hramu jer su grješnici hram pretvorili u tržnicu!). Vrijeđa li se Boga ako se vrijeđa Njegovu Crkvu? Ako ne zagovaramo „bič“ ili „oganj i mač“, to ne znači da smo ipso facto za okretanje drugoga obraza! Dijalog je dvosmjerna ulica i to je najvažnija lekcija koju je Crkva u Hrvata vjerojatno dobila tijekom rada Mješovite komisije za razmatranje lika i djela blaženoga Alojzija Stepinca.

Jednu neprijepornu istinu izrekao je vladika Jovan Ćulibrk koji je ustvrdio kako “komunistička optužnica ne može biti polazna točka razgovora o Stepincu”. Zbog toga je, kako je za Laudato TV objasnio hrvatski povjesničar Mario Jareb, Ćulibrk doživio oštru kritiku srpskoga (pseudo)povjesničara Nikole Žutića u knjizi o Stepincu, koju je Žutić prošle godine objavio s Ljubdragom Dimićem.

Nikola Žutić bio je suradnik (na srpskoj strani) Mješovite komisije o Stepincu. Riječ je o članu Srpske radikalne stranke i suradniku beogradskoga Instituta za savremenu istoriju. U toj funkciji Žutić 2005., dakle puno prije rada Komisije, objavljuje “znanstveni” rad ‘Srbi svi i svuda’ – ‘Hrvatske zemlje’ bez Hrvata u kojem, između ostalog, zamjera svojim kolegama jer su navodno zanemarili „stvaranje i razvoj vjerskih nacija iz srpskog biološkog tkiva“. Srpskoga biološkoga tkiva!? Ovakav biologisitičko-rasistički ili „Blut und Boden diskurs o pred-modernim etničkim i modernim nacionalnim identitetima Žutić dijeli s nacistima i ustašama. I on je našim biskupima popovao o Stepincu i Katoličkoj Crkvi! Nadalje, Žutić u svojem famoznom radu tvrdi da su u srpskoj historiografiji 20. stoljeća „zaboravljena pitanja etnografske ili geografske suštine hrvatstva kojima su se nažalost u većoj mjeri bavili istoričari i filolozi 19. vijeka“, te da su Srbi „brojčano dominirali na … južnoslavenskom prostoru skrivajući se pod raznim imenima (Iliri, Vlasi, uskoci, Morlaci, Slavonci, Bošnjaci, Hrvati, Raci, Rascijani itd.)“. Ako su brojčano dominirali, zašto su se skrivali?! Slabo je to neko srpstvo kada tako olako ishlapi tamo gdje bi ga navodno trebalo biti (a navodno bi ga, prema velikosrpskoj pseudohistoriografiji, prije velikih migracija 16. stoljeća, trebalo biti od Bugarske do Pounja, primjerice u Donjim krajima u kojima se u srednjem vijeku izrijekom spominju Hrvati i Bošnjaci/Bošnjani/Bosanci)! Na predstavljanju Šešeljeve monumentalne knjige Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije Žutić je, kao jedan od predstavljača, priznao kako je on čak radikalniji od četničkoga vojvode te izjavio da smatra kako ni „čakavci ne mogu biti Hrvati“, implicirajući da su i oni zapravo „Srbi“ (a ne, kako tvrdi klasična velikosrpska teorija, „samo“ svi govornici štokavskih dijalekata neovisno o njihovim etno-nacionalnim identitetima). U svojem radu Žutić srpskim nacionalistima zamjera manjak radikalizma, optužujući ih da se čak ni oni „ne mogu odreći mišljenja da je ipak prije 19. vijeka postojao nekakav maleni hrvatski narod koji je nestao sa turskim osvajanjima ili, ravnajući se mišljenjima“ dijela rane slavistike „da su Hrvati samo čakavci iz Istre i Kvarnerskog primorja.“ Izgleda da je 2006. doktor Žutić okrunio ova svoja razmišljanja objavljivanjem knjige Srbi rimokatolici – takozvani Hrvati. Zaista tip osobe s kojim je Crkva u Hrvata treba(la) imati „argumentirani dijalog“!





Antihrvatski pseudopovjesničari poput Žutića i Šešelja tvrde kako je hrvatska nacija projekt Katoličke Crkve koja je navodno „željeznom“ hijerarhijom nametala hrvatsko ime svim južnoslavenskim katolicima (to je nekako zaobišlo proto-nacionalne Slovence, ali time se ne zamaraju). Previše je primjera koji ukazuju na promašenost takve mitomanije (npr. pristupanje i nekih katoličkih svećenika srbokatoličkomu pokretu u Dubrovniku u 19. stoljeću, i nikomu ništa). Jedan od tih primjera je i protivljenje neumoljivu širenju hrvatskoga imena mnogih katoličkih svećenika u rano-novovjekovnoj Slavoniji, primjerice isusovca Jurja Habdelića. Nešto više o tom može se pročitati u zadnjem poglavlju knjige Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku hrvatskoga povjesničara Nevena Budaka (u kontekstu toga poglavlja Budakove knjige zanimljivo je i djelo Nedokončana kroatizacija delov vzhodne Slovenije med 16. i 19. stoletjem slovenskoga povjesničara Borisa Goleca). Hrvatski je akademik Radoslav Katičić u svojemu poznatom radu o raznim nazivima za hrvatski jezik (1989) usputno ali ispravno ustvrdio da je interesima Crkve (u širenju i jačanju katoličanstva) više odgovaralo opće slavensko, nego uže hrvatsko ime. Unatoč tomu, ne smije se zanemariti nezanemariv doprinos katoličanstva u civilizacijsko-kulturnoj izgradnji hrvatskoga identiteta. Ali utjecaj rimske Crkve na izgradnju i/ili nadgradnju hrvatskoga identiteta uvelike je bio povijesna nuspojava, a ne nekakva višestoljetna, pravocrtna i željezna politika s jasnim ciljem stvaranja ili širenja hrvatske samoidentifikacije ili hrvatske nacije. Hrvatska je nacija uvelike projekt hrvatskoga plemstva i inteligencije, a samo dio te inteligencije činili su svećenici.

Visokomu kleru Katoličke Crkve stoljećima je na prvom mjesto bilo katoličanstvo ili sveukupno kršćanstvo, a ne afirmiranje etno-nacionalnih identiteta, izgradnja modernih nacija ili famozni nacionalni interesi. To je jedan od razloga zbog kojih Ante Starčević, u vrijeme „buđenja“ nacija, nije cijenio visoki kler. Dio nižega klera (npr. Filip Grabovac, Ivan Filipović-Grčić, Bernardin Pavlović, Lovro Šitović i mnogi drugi), proizišao iz hrvatskoga naroda, bio je blizak narodu i osjećao “bilo hrvatskoga naroda” (Grabovac je zbog hrvatskoga rodoljublja završio i u zloglasnoj venecijanskoj tamnici gdje je i umro). Ipak, kako u svojoj disertaciji uočava srpski povjesničar iz BiH Bratislav Teinović (2019), upravo je Crkva u razdoblju (ili u početnim desetljećima) nacionalnih integracija gušila ili sputavala hrvatski nacionalni osjećaj među proto-nacionalnim Hrvatima, potpuno suprotno onomu što tvrdi Žutić, odnosno njegov kolega Šešelj!

Prošlih je godina Crkva u Hrvata imala posla upravo s mrziteljima Katoličke Crkve i negatorima hrvatskoga naroda poput Žutića i Šešelja. No, da se Crkva u Hrvata ponaša jednako kao i jedan dio „druge strane“, onda se mržnju i nerazumijevanje nikada neće nadići. Ovaj sam, naime, tekst bez jasne glave i repa, kao katolik i Hrvat, počeo pisati iz nakupljena razočaranja pa čak i srditosti prema našim pastirima koja je buknula zbog Vučićeve pohvale Irinejevu lobiranju protiv Stepinca. Međutim, tijekom pisanja bijes se ugasio. Ugasio se jer sam mišljenja da budućnost kršćanstva, kao javne religije i stupa naše civilizacije, u Europi vjerojatno leži u suradnji katolika i pravoslavaca u obrani zajedničkih kršćanskih vrijednosti na potezu od Baltika do Jadrana i Crnoga mora. Taj viši cilj mora biti iznad povijesnih razmirica kršćanskih naroda, odnosno pojedinaca iz tih naroda, ali te razmirice neumorno treba nastojati izgladiti upravo poradi višega cilja. Možda nam tu lekciju može dati upravo Crkva u Hrvata.

Autor: Viktor Matić




Komentari

komentar

loading...

You may also like