Kako je papa Ivan Pavao II. postao svetac i papa drugog tisućljeća

II. Vatikanski koncil i Katolička crkva poslije Koncila

Svi znamo da je II. Vatikanski koncil sazvao papa Ivan XXIII., kojega su mnogi zvali Ivan Dobri. Na iznenađenje gotovo svih biskupa svijeta, papa Ivan XXIII. u poodmakloj je životnoj dobi sazvao II. Vatikanski koncil. Poznata je Papina rečenica: „Otvorimo prozore Crkve, da u nju uđe malo svježeg zraka“. Ta misao jasno govori kako treba u Crkvi napraviti ono što Nijemci zovu „Erfrischung“, osvježenje. Osvježenje u svakom smislu riječi vezano uz univerzalnu Crkvu. Bilo je nužno promisliti što je Katolička Crkva u sebi i kakav treba biti njezin odnos prema svijetu. Koncilski oci, biskupi cijeloga svijeta, vođeni Duhom Svetim tri su godine promišljali i donosili zaključke i koncilske dokumente. Katolička je Crkva tada, na Koncilu, zauzela nova stajališta, nove programe prema nekim ključnim pitanjima suvremenog svijeta. Otvorila se prema drugim svjetskim religijama te je ekumenizam postao dio „programa Crkve“. Teško je u malo rečenica navesti sve što je postalo ključno, novo, dio pastoralnog života Crkve. Smjernice II. Vatikanskog koncila provodilo se diljem univerzalne Crkve na razne načine. Bilo je svakakvih neodmjerenih, nepromišljenih pretjerivanja u pastoralu nekih biskupija i župa. Da bi Koncil zaživio bilo je potrebno mnogo truda biskupa, župnika i svih pastoralnih suradnika. Dakako da je bilo više pozitivnih nego negativnih pomaka u životu Katoličke crkve.

Izbor kardinala Karola Jozefa Wojtyle za papu

Poljski kardinal Karol Wojtyla izabran je za papu 1978. godine, u dobi od 58 godina. Postao je papa u najboljim i zrelim godinama. Iza sebe je imao blistavu pastoralnu „karijeru“ župnika, biskupa, profesora, pisca i kardinala. Okušao se u svim segmentima pastoralnog rada s vjernicima, studentima, mladima i ostalom vjerničkom populacijom. Dakako da je, osim toga, na svojoj koži osjetio što znači biti siromašan, što znači biti domoljub i bogoljub. Spletom životnih okolnosti u rodnoj Poljskoj doživio je pravo lice komunizma i razorne posljedice dviju totalitarnih ideologija 20. stoljeća. Kada je postao papa napravio je velik pomak naprijed svojim pastoralnim putovanjima katolicima, zemljama diljem našega planeta. Njegovi su govori bili prožeti filozofsko-teološkim i moralnim pitanjima suvremenog čovjeka. U govorima se nije obraćao samo katolicima nego i drugim religijama i svim ljudima dobre volje. Vrlo je brzo postao „medijska zvijezda“ po svojoj originalnosti, hobijima, a pogotovo po emotivnoj slavenskoj toplini kojom je komunicirao s ljudima kojima je predslavio Euharistiju. Vitalan, optimističan, odvažan, principijelan, uz dobre suradnike prezentirao je Katoličku crkvu u novom ruhu, Crkvu koja je vođena Duhom Svetim i ima odgovore na mnoga pitanja koja muče čovjeka, narode i čovječanstvo.

Relativno dugo razdoblje pontifikata pape Ivana Pavla II. (27 godina)



Nepobitna je činjenica da za sve treba vrijeme, da mnogo vremena treba župniku kako bi se prilagodio župi u koju je dekretiran, biskupu da se prilagodi biskupiji. Tako u svakoj službi postoji vrijeme prilagodbe, vrijeme početka djelovanja, stjecanja novih iskustava. Papa Ivan Pavao II. postao je papa u iskustveno zrelim godinama, ali vrlo mlad u odnosu na druge pape drugoga tisućljeća. Vrijeme svjetske podjele, hladnog rata, berlinskog zida, sve to je imao, kako se kaže, „u malom prstu“ taj iskusan i vrlo dinamičan papa, Karol Wojtyla. Vatikanskim diplomatskim kanalima uspostavljani su vrlo dobri kontakti sa svim zemljama svijeta, s Ruskom pravoslavnom crkvom, s poznatim državnicima svijeta. Sve je to pridonijelo rušenju željezne zavjese Istočnog bloka. U tome su, dakako, sudjelovali ruski predsjednik M. Gorbačov i papa Ivan Pavao II. Država i Crkva u tim zemljama padom Berlinskog zida stekle su novo „osvježenje“, koje je najavio papa Ivan XXIII. Otvaranjem granica države Istočnoga bloka dobivaju mogućnost za pritok novih teološko-moralnih smjernica. Katoličanstvo u Poljskoj postaje pokretač zbližavanja naroda u Europi. Svećenici se počinju slobodno kretati i donositi svježinu čvrste katoličke tradicije u zemlje Zapadne Europe. Pontifikat Ivana Pavla II., od 27 godina, iznjedrio je niz enciklika i smjernica koje su bile u stilu „kulture života“, protiv „kulture smrti“. Svaka od tih enciklika bila je vrlo dobro čitanje znakova vremena, što je bilo jedna od važnih zadaća zacrtanih i planiranih nakon II. Vatikanskog koncila. Papa Ivan Pavao II. javno priznaje da je Crkva u pojedinim povijesnim razdobljima griješila (slučaj Galilea i drugi povijesni slučajevi). Tako Crkva, vođena Duhom Svetim i mudrošću pape Ivana Pavla II., zauzima dio medijskog prostora po kojemu sve ono što je bilo zadaća Crkve nakon II. Vatikanskog koncila postaje dostupno svakom čovjeku. „Učionica“, što je Crkva, kako djeluje, što ima poručiti čovjeku 20. stoljeća, postaje dostupna preko malih ekrana, tiskovina i portala na društvenim mrežama.

Papa Ivan Pavao II. – moralna vertikala

Čovjek druge polovice 20. stoljeća gladan je miroljubivih ideja, moralnih poveznica koje povezuju ljude, mira i zajedništva na svim meridijanima i paralelama svijeta. Odnos bogatih i siromašnih zemalja svijeta postaje bolan i sve više vidljiv kao opterećenje. Papa se zalaže za smanjenje jaza između bogatih i siromašnih zemalja svijeta. U svojim propovijedima, „Angelusima“, na audijencijama koje postaju normalan događaj u Vatikanu, Papa potiče Crkvu beskompromisno na življenje moralnih vrijednosti. Elektronski i pisani mediji skloni papi Ivanu Pavlu II. prenose te poruke. Papa počinje učiti razne jezike svijeta. U govorima „Urbi et Orbi“ i prigodom čestitanja Božića ili Uskrsa čestita blagdane na niz svjetskih jezika. Time pokazuje širinu univerzalne Crkve i pruža veliku radost katolicima u raznim zemljama svijeta. To je nešto novo i to novo plijeni pozornost i potiče dodatne emocije prema papi, koji je hrabar svjedok vjere. Ostala je nezaboravna Papina gesta posjeta atentatoru Aliju Akci i razgovora nasamo s njim u zatvoru. Ta je Papina gesta vrhunac i pokazatelj da Papa voli svakog čovjeka, pa i onoga koji ga je htio ubiti. Papa Ivan Pavao II. u svom dugom pontifikatu postaje ne samo vrhovni poglavar Katoličke crkve nego i, na neki gotovo nevidljiv način, „političar“ i najsnažnija moralna vertikala na svijetu. Teološko-moralna dubina njegovih govora postaje predmet analiza političara, sociologa i novinara. Na taj način Papa postaje simpatičan čovjek čak i onima koji ne vjeruju u Boga. O njemu svi govore biranim riječima. Ali, ipak ima nekih unutar Crkve koji su liberalno usmjereni pa počinju govoriti da je Papa konzervativan. Papa Wojtyla, unatoč svemu, Katoličku crkvu vodi hrabro dalje vođen Duhom Svetim. To vođenje Duhom Svetim postaje vidljiva u simpatična gesta prigodom pastoralnih posjeta Hrvatskoj. Pjeva marijansku pjesmu na hrvatskom jeziku s okupljenim narodom. Na glavu u Đakovu stavlja bez problema slavonski šešir. Tim gestama pokazuje da voli narod, da želi biti blizak s narodom. Pogotovo ga pamtimo po raznim slikama kako u naručje uzima malo dijete. Sve je to bilo svojevrsna „revolucija“ nekadašnje papinske uloge, koja nije nastala pukim slučajem.

Svetački trag pape Ivana Pavla II.

Jedna kineska poslovica kaže: „Kada leopard umre, ostavlja svoju kožu, a kada čovjek umre, ostavlja svoju čast i ugled“. Ta se poslovica može primijeniti na ono što je nakon smrti pape Ivana Pavla II. ostalo u duši velikog broja ljudi na svijetu. Papa se borio sve do svoje smrti s križem Parkinsonove bolesti i drugim bolestima. Tim služenjem i nošenjem vlastitog križa postao je uzor mnogima koji trpe. Smrt pape Ivana Pavla II., i pogreb, najbolje pokazuju da je bio velik papa i svetac Katoličke crkve. „U veljači 2005. godine završio je u bolnici Gemelli zbog dišnih poteškoća i gripe. Veći dio svog pontifikata bio je bolestan. Imao je Parkinsonovu bolest od početka 90-ih. Papa Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. godine u 21.37h. Njegova posljednja riječ bila je ‘amen’. U času smrti uz njega je bio njegov osobni tajnik Stanislaw Dsiwisz. Oko 50.000 vjernika okupilo se na Trgu sv. Petra i molilo za Papu. Kao protivnik eutanazije, strpljivo je podnosio tegobe bolesti i umro u miru prirodnom smrću. Papino tijelo bilo je izloženo u dvorani Klementina Apostolske palače u Vatikanu, a nakon toga je izloženo u Bazilici sv. Petra. Pohodilo ga je oko 4 milijuna hodočasnika. Njegovo tijelo položeno je u lijes od čempresovine na dan pokopa 8. travnja 2005. godine. Lice mu je prekriveno bijelim svilenim velom. U lijes je stavljena olovna tuba s njegovom biografijom i medaljama, koje su objavljivane na svaku godišnjicu njegovog pontifikata. Lijes je nosilo 12 muškaraca, koji su bili službenici Apostolske palače. U procesiji prema glavnome oltaru krenulo je 140 kardinala. Pogrebnu misu predvodio je kardinal Joseph Ratzinger. Na početku pogrebnih obreda, zazvonila su zvona s katoličkih crkava širom svijeta. Na ispraćaju je bilo oko 2 milijuna hodočasnika, 180 državnih izaslanstava, 44 predsjednika država i 25 premijera. U hrvatskom izaslanstvu bili su tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. Sanader je posljednji državnik kojega je papa primio prije smrti. U Hrvatskoj su 4., 5. i 8. travnja 2005. bili dani žalosti. Povodom Papine smrti, Paragvaj je proglasio 5 dana žalosti, Kostarika 4 dana, Italija, Kuba, Čile, Hrvatska i Portugal 3 dana žalosti, Kosovo 2 dana, a Peru dan žalosti. Sućut povodom smrti pape izrazili su među ostalima i Dalaj Lama, Ruska Pravoslavna Crkva, službena Kineska Katolička Crkva koja ne priznaje Vatikan, kubanske vlasti i talibani koji su izjavili da je papa Ivan Pavao II. imao uspjeha u zaustavljanju progona muslimana. Po gradu Rimu bilo je postavljeno oko 25 video zidova s kojih se mogao pratiti pogreb. U izravnom televizijskom prijenosu sprovod je pratilo oko 3 milijarde ljudi diljem svijeta. Pojedini dijelovi mise, služili su se na 9 različitih svjetskih jezika. Papino tijelo pokopano je ispod Bazilike sv. Petra u Vatikanskim špiljama u neposrednoj blizini groba sv. Petra. Tamo je bio pokopan papa sv. Ivan XXIII., dok nije proglašen blaženim pa mu je lijes premješten na drugo mjesto uz ostale pape koji su proglašeni svetima i blaženima. Iznad groba nalazi se kip Bogorodice s djetetom, rad hrvatskog kipara Ivana Duknovića iz Trogira iz 15. stoljeća. Na pokrovu lijesa je križ i grb pape Ivan Pavla II. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je 1. svibnja 2011. blaženikom, a njegov nasljednik papa Franjo svecem 27. travnja 2014. godine. Lijes s posmrtnim ostatcima svetog Ivana Pavla II. premješten je iz kripte Bazilike u oltar kapele sv. Sebastijana koja je pri ulazu u baziliku sv. Petra. Po posjećenosti, sprovod pape Ivana Pavla II. treći je po veličini u povijesti nakon pogreba egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera iz 1970., kada se okupilo oko 8 milijuna ljudi i pogreba iranskog ajatolaha Homeinija iz 1989., kada se okupilo 5 milijuna ljudi. Po praćenosti putem televizije, svrstava se u najgledanije televizijske emisije u povijesti.“

Helmuth Kohl o svetom papi Ivanu Pavlu II.

„U povodu proglašenja pape Ivana Pavla II. svetim s neizmjernom radošću iskazujem poštovanje prema duhovnoj i političkoj dimenziji ovoga velikog čovjeka te njegovoj važnosti za Europu, popraćeno svojim sjećanjem. Papa Ivan Pavao II. dirnuo je svijet i srce ljudi. Upravo je to bila njegova ‘tajna’. Znao ih je razumjeti, zainteresirati i ganuti. Stajao je na čvrstim vrijednosnim temeljima i bio je duboko ukorijenjen u kršćanskoj vjeri. Upravo se na toj osnovi suprotstavljao svakom obliku neslobode, zagovarajući istovremeno razumijevanje i pomirenje. Izbor kardinala Karola Wojtyłe, krakovskog nadbiskupa, za novog papu u kasnim večernjim satima 16. listopada 1978. za mnoge je diljem svijeta, a i za nas Nijemce, kao uostalom i za mene osobno, bilo veliko iznenađenje, ustvari senzacija. Prvi je put za poglavara Katoličke crkve izabran kardinal iz tada još komunističke Poljske. Birajući crkvenog čovjeka iz Istočnog bloka, koji se godinama bio dokazivao u borbi protiv komunističke ideologije, kardinali u Rimu odaslali su i političku poruku. Izbor pape Ivana Pavla II. bio je istovremeno i signal protiv ugnjetavanja i protjerivanja kršćana diljem svijeta. S njegovim izborom tada nitko nije računao; gotovo nitko u to doba nije mogao zamisliti posljedice toga izbora za svijet, a u prvome redu i za Europu. Kasnije sam iz razgovora s Mihailom Gorbačovom saznao da je i vodstvo u Kremlju, predvođeno Leonidom Brežnjevim, bilo potpuno iznenađeno izborom. Moskovsko vodstvo i vrh bratskih komunističkih stranka teško su prihvaćali izbor Karola Wojtyłe. Krakovskog kardinala Karola Wojtyłu upoznao sam u lipnju 1977. u Mainzu, kada je bio u posjetu kardinalu Herrmannu Volku. Imao sam tada priliku voditi kraći razgovor s njim. Njegova živahnost i otvorenost već su tada ostavile na mene snažan dojam, jednako kao i njegovo duboko poznavanje njemačkog duhovnog života, filozofije i povijesti. Za to što je nas Nijemce tako dobro poznavao bilo je od prednosti što je dobro vladao njemačkim jezikom. Kada sam ga 1977. upoznao nisam ni slutio da sam se susreo s budućim papom. Ubrzo nakon njegovog izbora za papu pokazalo se da Ivan Pavao II. ima vrlo jasan stav o svim pitanjima ljudskih prava te da je nepokolebljiv i neustrašiv borac za slobodu. Njegovi su stavovi proizlazili dakako iz njegovih vlastitih iskustava, najprije onih u četrdesetim godinama proteklog stoljeća s nacističkim režimom, a potom i onih s komunističkim režimom u Poljskoj. Papa iz Poljske imao je na kraju presudan udio u prevladavanju totalitarne i protuvjerske ideologije zbog koje su naš kontinent i naša zemlja bili podijeljeni više od četrdeset godina…“

Izjavu objavio u cijelosti „Večernji list“ 26. travnja 2014. godine.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/kohl-papa-ivan-pavao-ii-igrao-je-vaznu-ulogu-u-ujedinjenju-njemacke-935202 – www.vecernji.hr

Stota godišnjica rođenja svetog i velikog pape Ivana Pavla II.

Komentari

komentar

loading...

You may also like