Papa Franjo smatra da žene imaju posebne socijalne i karitativne sposobnosti. Žene sa sobom donose mudrost koja može zaliječiti, oprostiti i obnoviti rane. Sa svojom brigom za siromašne, one su „protagonisti crkve koja dolazi“, rekao je u četvrtak u Vatikanu. Franjo je razgovarao na sastanku sa savjetnicima Papinskog kulturnog vijeća. Njegov predsjednik, kardinal Gianfranco Ravasi, osnovao je 2015. savjetodavni jedan odbor koji čine isključivo žene. U odboru ima oko 30 žena iz široko rasprostranjenih profesija i različitih religija, uključujući muslimansku teologinju i židovsku znanstvenicu. Papa Franjo pohvalio je panel zbog njegovih napora da stvori „dijalog između intelekta i duhovnosti, između jedinstva i različitosti, između glazbe i liturgije“. Ovaj „ženski glas“ mogao bi pomoći zacjeljivanju u bolesnome svijetu. Papa se prisjetio i svete Hildegarde von Bingen (1098. – 1179.), koja je kao učenjakinja prekinula običaje svoga vremena. Ženski savjetodavni odbor prva je takva institucija u Rimskoj kuriji.
Kathpress Vatikan 8. listopada 2020.
Kardinal Gianfranco Ravasi
Rođen 1942. godine u Merati (Lecco), zaređen je za svećenika 1966. godine. Godinama je bio ravnatelj poznate Knjižnice Ambrosiane. U prosincu 2007. papa Benedikt XVI. imenovao ga je predsjednikom „Papinskog vijeća za kulturu i sakralnu arheologiju“. Iste je godine posvećen za biskupa, a 2010. imenovan je kardinalom. Godinama je bio docent egzegeze Starog zavjeta na „Teološkom fakultetu južne Italije i hebrejskog jezika“ u nadbiskupskom sjemeništu u Milanu. Član je brojnih akademija i kulturnih ustanova u Italiji i inozemstvu. Autor je brojnih djela s područja teologije i Svetog pisma. Glavni je urednik najnovijeg prijevoda Svetog pisma na talijanski jezik.
Papinsko vijeće za kulturu
„Papinsko vijeće za kulturu“ jedno je od papinskih vijeća (dikasterija) Rimske kurije i zaduženo je za kulturu.Uspostavljeno je 1982. godine odlukom pape Ivana Pavla II., za „promicanje odnosa između Svete Stolice i svijeta kulture, osobito promicanjem dijaloga s različitim kulturama našega vremena, tako da ljudska civilizacija može postati sve otvorenija Evanđelju”.Od 1993. do 2012. „Papinsko vijeće za kulturu“ djelovalo je zajedno s „Papinskim vijećem za dijalog s nevjernicima“ i „Papinskom komisijom za kulturnu baštinu Crkve“. Papa Benedikt XVI. ponovno je 2012. godine omogućio samostalan rad „Papinskoga vijeća za kulturu“.Od 3. rujna 2007.na čelu Papinskoga vijeća za kulturu je talijanski kardinal Gianfranco Ravasi, bivši prefekt „Biblioteke Ambrosiane“ iz Milana. Papinsko vijeće za kulturu organizirano je u više odjela, na čijem su čelu službenici koji „pokrivaju glavne tematske i zemljopisne sektore svijeta kulture”, kao što suumjetnost i vjera,kulturna baština,komunikacija i jezik,kultura u svijetu,međunarodne kulturne organizacije, kultura i misticizam, glazba, znanost i vjera, kultura i sport.
Sveta Hildegarda von Bingen
Hildegarda iz Bingena (BermersheimvorderHöhe, rođena je 16. rujna 1098. – Bingen am Rhein, umrla 17. rujna 1179.), bila je njemačka časna sestra, katolička mističarka, književnica i skladateljica. Papa Benedikt XVI. proglasio je Hildergardu crkvenom naučiteljicom 7. listopada 2012. godine.Hildegarda je bila moćna žena za srednjovjekovno vrijeme. Komunicirala je s papama kao što je Anastazije IV., državnicima kao Abbot Suger, njemačkim vladarima kao što je Fridrik I. Barbarossa i poglavarima samostana kao što je bio Sveti Bernard. Oni su često molili molitve na njezine nakane, za koje se smatralo da su vrlo učinkovite, ili su je pitali za mišljenje. Često je putovala i držala javne govore, što je bilo gotovo nezamislivo za ženu u to doba.
Životopis
Hildegarda je rođena u plemićkoj obitelji, koja je služila grofovima von Spanheim, bliskim rođacima vladarske obitelji von Hohenstauffen. Kako je bila deseto dijete, boležljiva od rođenja, kada je napunila osam godina roditelji su je poslali crkvi kao „desetinu” (vrsta poreza), kako je bilo uobičajeno u srednjovjekovno vrijeme. Hildegarda je dodijeljena na odgoj časnoj sestri Juti, blizu samostana Disibodenberg u Njemačkoj. Juta je bila izuzetno popularna i skupila je mnogo sljedbenica, tako da se samostanski krug oko nje proširio. Nakon Jutine smrti 1136. Godine Hildegarda je izabrana za poglavaricu zajednice i preselila je časne sestre u novi samostan Rupertsberg u Bingenu na Rajni. Od rane mladosti tvrdila je da ima vjerske objave. Primila je proročki poziv Boga pet godina nakon izbora za poglavaricu samostana, 1141. godine, koji je od nje zahtijevao „Piši što vidiš!” U početku je oklijevala. Na kraju, nakon što joj je zdravlje popustilo od psihičkog tereta, članice njezina reda nagovorili su je da piše. Kako su vijesti o njezinim objavama postajale poznate, papa Eugen III. čuo je za Hildegardu preko Svetog Bernarda. Kako bi utvrdio jesu li njezine vizije doista božanski nadahnute, papa je sastavio komisiju koja je posjetila Hildegardu te su je oni proglasili stvarnom mističarkom.
Radovi
Svoje vizije Hildegarda je skupila u tri knjige. Prva i najznačajnija je„Scivias“ („Znati put”) završena 1151. godine, „Liber vita emeritorum“ („Knjiga životnih zasluga”) i „De operatione Dei“ („O Božjim radovima”), također poznata kao „Liber divinorum operum“ („Knjiga proročkih radova”). U tim knjigama ona opisuje svaku viziju, a zatim je objašnjava. Opis njezinih vizija bogato jeukrašen po njezinim uputama, a ukrase su vjerojatno iscrtale druge časne sestre iz samostana, dok je pomoć u prepisivanju dao redovnik Volmar, sa slikama vizija. Njezine interpretacije obično su prilično tradicionalne katoličke prirode. Njezini živopisni opisi fizičkih senzacija koje su pratile njezine vizije dijagnosticirane su od neurologa (uključujući i popularnog autora Olivera Sacksa) kao simptomi migrene. Neki su ih vidjeli samo kao živopisne ilustracije prevladavajuće crkvene doktrine njezina vremena, koje je podržavala, radije nego kao stvarne vizije. Knjiga je proslavljena u srednjem vijeku i tiskana prvi put u Parizu 1513. godine. Skorašnji porast interesiranja za žene u srednjem vijeku doveo je do Hildegardine popularizacije, posebno njezine glazbe. Oko osamdeset kompozicija je sačuvano, što je opus znatno veći od opusa svih poznatih srednjovjekovnih skladatelja. Među poznatijim radovima je „Ordo Virtutum“ („Red vrlina” ili „Igra vrlina”), vrsta ranog oratorija za ženske glasove, s jednim muškim glasom – glasom Sotonal. Napisan je, kao i sva ostala njezina glazba, da ga izvodi časne sestre njezina reda. Tekst njezinih kompozicija koristi se formom modificiranog srednjevjekovnog latinskog jezika jedinstvenog za Hildegardu, za koji je kreirala mnogo novih, sastavljenih ili skraćenih riječi. Sama glazba je monofona, sastavljena za ograničenu instrumentalnu pratnju, koristeći se obično frulom, i okarakterizirana je izuzetnim sopranskim dionicama. Osim glazbe, Hildegarda je pisala medicinske, botaničke i geološke traktate, i čak je izmislila alternativni alfabet. Zbog izuma riječi i konstruiranog alfabeta, mnogi je među tvorcima i proučavateljima umjetnih jezika smatraju svojim srednjovjekovnom pretečom.
Štovanje
Sveta Hildegarda jedna je od prvih svetica za koje je kanonizacija službeno započeta, ali je proces trajao tako dugo da nijedan od četiri pokušaja kanonizacije (posljednji je bio 1244. godine) nije uspio. Ipak, u narodu je zvana sveticom i prije nego što je kanonizacija počela. Kao rezultat dugoročne posvećenosti od naroda, njezino je ime uzdignuto u rang svetica u 16. stoljeću bez formalnog procesa kanonizacije. Njezin je spomendan 17. rujna. Kovčeg s njezinim relikvijama čuva se u njezinu drugom samostanu u Eibingenu blizu Rüdesheima na Rajni.
Umjesto zaključka
Papa Franjo, koji je cijeloga života osjetljiv na socijalna i karitativna pitanja, posebno cijeni pastoralne aktivnosti Katoličke crkve na tome području. Duboko je svjestan da žene po svojoj naravi imaju karitativne sposobnosti. Osim toga, Papa cijeni brigu žena za siromašne. Zato vrlo odvažno žene naziva „protagonistima Crkve koja dolazi“, Crkve budućnosti. Svjestan je da je svijet u kojemu živimo „bolestan svijet“ koji treba liječiti. I tu vidi veliku mogućnost za djelovanje žena unutar Katoličke crkve. Zato savjetodavni odbor za kulturu, koji je sastavljen od 30 žena različitih vjera i profesija, smatra vrlo vrijednim dijelom Papinskog vijeća za kulturu. Dakako da je među sveticama Katoličke crkve s razlogom odabrao svetu Hildegardu od Bingena za uzor ženama. Katoličkoj crkvi trebaju žene koje će biti ispred svoga vremena po svome djelovanju, kao što je to bila sveta Hildegarda, kao moćna žena u srednjovjekovno vrijeme. U to je doba bilo nezamislivo da žena javno nastupa i drži govore, te da dijeli savjete državnicima, vladarima i poglavarima samostana, kao što je davala svetom Bernardu. Papa Eugen III. je na temelju dokaza svetu Hildegardu proglasio mističarkom, što znači da su njezine vizije bile božanskog karaktera. Papa Franjo očekuje od žena našega vremena da kao sveta Hildegarda od Bingena budu ispred svoga vremena, da razvijaju one sposobnosti koje su im od Boga darovane i koriste se njima na opće dobro svijeta u kojemu živimo, a taj je svijet, po procjeni pape Franje, „bolestan svijet“. Dao Bog da uistinu žene, barem neke, postanu „protagonisti Crkve koja dolazi“, Crkve budućnosti.
