Vladavina izopačenih medija i spin doktora

„Mali broj ljudi uspijeva normalno razmišljati. Postoji vrlo opasna tendencija da se prihvati sve ono što se čuje, sve ono što se pročita, i to sve bez ikakvog preispitivanja. Samo oni koji su u stanju imati kritički odnos i samostalno razmišljaju, samo će oni doći do istine! Da bi se upoznale struje u rijeci, onaj tko hoće istinu – mora ući u rijeku“ (Nisargatta Maharaj, indijski mudrac). Ove mudre misle indijskog mudraca mogu nam svima poslužiti za preispitivanje osobne savjesti i stajališta, našega odnosa prema informacijama, vijestima i medijima koji nas svakodnevno doslovno bombardiraju raznim vijestima, šokantnim izvješćima, raznim političkim i drugim analizama. Prema svim vrstama medija morali bismo se doista odnositi kritički. Imamo li kritičko stajalište? Znamo li razmišljati samostalno i provjeravati ono što čujemo, čitamo, slušamo i gledamo? Ili sve primamo kao „apsolutnu“ istinu?

Medijokracija – strahovlada sredstava javnog priopćavanja

U novije vrijeme neki autori koji vrlo dobro poznaju bit medija kažu da je u 21. stoljeću na djelu medijokracija. To znači da su političari podčinjeni, podložni tiskovinama i drugim vrstama medijskog djelovanja. Jasno je da u tome ima velik dio istine. Tu činjenicu možemo, ali i ne moramo, osobno prihvatiti. Procesi protiv pojedinaca i skupina odvijaju se na televiziji i na novinskim stranicama, a ne u sudnici. To znači da smo mi promatrači ili „odvjetnici“. Čini mi se da talijanski novinar Marchelo Foa, rođen 1963. u Milanu, najkompetentnije promišlja o tome što su mediji. Novinarsku je karijeru započeo 1989. u milanskom dnevniku „Giornalle“. Četiri godine poslije početka novinarske karijere postao je šef vanjskopolitičke redakcije spomenutog dnevnika. Od 2005. pojavljivao se u medijima u ulozi specijalnog izvjestitelja te je otpočeo suradnju s mnogim inozemnim medijima. Sada živi i radi u Švicarskoj, u Luganu, gdje predaje međunarodno novinarstvo i vodi jednu izdavačku kuću. Marchelo Foa novinar je i pisac. Istaknute se novinare u naše vrijeme cijeni i oni pripadaju današnjoj društvenoj „eliti“. Utjecajni su u društvenoj zajednici i uvijek su prvi na mjestu događaja. Čovjek bi pomislio da su novinari osobe istančane savjesti koje uvijek pišu samo ono što je istinito pa sam sebi sugerira kako je to uzbudljivo, poželjno i humano zanimanje. A kada se pomalo „zagrebe po površini“, kako neki vole kazati, onda vrlo brzo uoči negativnu, lošu stranu medijskog izvještavanja. „Stavljaš ogromne naslove o masakrima za koje se kasnije dođe do spoznaje, zaključi da nisu bili; veličaš herojske podvige i onda otkriješ da su inscenirani; poklanjaš veliku pažnju stavovima političara a zanemaruješ mišljenja običnih građana, iako se s vremenom pokaže da su oni bili pouzdaniji. Otkrivaš da nisi precizan, često bez namjere. Ne znaš objasniti zašto se neke vijesti pojavljuju na prvim stranicama novina i među udarnim TV informacijama, da bi zatim iznenada potpuno nestale. I to bez ikakvog valjanog razloga. Shvaćaš da što se više govori o nečem, ljudi to manje razumiju; da stranice i stranice posvećene istoj stvari kao i tko zna koliko sati programa ne uspijevaju proizvesti ništa drugo osim konfuzije“ (Marchelo Foa „Gospodari medija“, str. 10). Na društvenoj sceni, već dulje, novinari su zvijezde kojima se političari udvaraju, kojima podilaze, a zapravo od njih zaziru, boje ih se. Samo ih poneki ignoriraju ili im se izravno suprotstavljaju. Neki su mediji odavno počeli o sebi misliti da su svemoćni, da su važniji od zastrašenih političara. Često bahato objavljuju da su prvi otkrili i razotkrili aferu ili kakav velik problem. Tada nastaje medijokracija – moćno novinarsko/medijsko vladanje svim činjenicama i sudionicima događaja, što se vrlo lako vidi i u pisanim i u elektronskim medijima. Zanimljivo, ni novinari ni mediji ne bave se budućnošću stranke ni države. Ne predviđaju niti prognoziraju. Ono što pišu ili objavljuju vrijedi samo za danas, a sutra će imati novu priliku za „bombardiranje“ novim vijestima, senzacijama i skandalima. Oni koriste ubojito pisano ili verbalno „bombardiranje“, i to tako da snažno djeluju na čovjekove emocije i psihu. Cilj je odvesti ljude u ljutnju, nezadovoljstvo i frustraciju. U takvom medijskom prostoru crnila i spletki čovjek treba samostalno promišljati, kritički čitati, slušati, a naročito samostalno odlučivati, ne dopustiti manipulaciju bilo koje vrste.

Medijsko kreiranje događaja, uz korištenje lažnih argumenata i elemenata – PODVALA

„U svibnju 2003. godine američke snage ulaze u Bagdad. Velika grupa iračkih građana se tom prilikom obrušava na ogromnu statuu Sadama Huseina. Jedan američki vojnik se penje na spomenik i pokriva vođinu glavu američkom zastavom. A onda se kao proviđenje, odjedanput pojavljuju američka oklopna vozila, vojnici pomažu građanima da sruše spomenik. Ovi prizori vrijede više od bilo kakvih proglasa: režim je pao. Fotografije i snimke srušenog spomenika objavljuju mediji širom svijeta. U općem uzbuđenju malo kome na pamet padaju bilo kakve sumnje. Tek ponetko, i to iskusni ratni izvjestitelji prisutni na mjestu događaja, pišu pomalo bojažljivo da je u stvarnosti bilo jako malo ljudi. Samo nekoliko stotina ljudi, a ne masa ljudi, kako je izgledalo na televiziji, i da atmosfera nije bila slavljenička. Nakon više od godinu dana, njihove uzdržane nedoumice i izvještaji dobivaju potvrdu. Izvori iz Pentagona otkrivaju za Los Angeles Times da je dotični događaj insceniran tako da su američki vojnici uvjerili nekolicinu Iračana da sudjeluju u spomenutoj manifestaciji koja se dogodila ispred hotela gdje su bile televizijske ekipe iz čitavog svijeta. S kojim ciljem? Da bi se kreirao medijski događaj koji ima svoju nepobitnu političku funkciju“  (Marchelo Foa, „Gospodari medija“, str. 137-138). Takvih i sličnih novinarskih laži i podvala ima još. Vezano uz politički pad neke diktature ili diktatora. Ali i mnogo čega drugoga. Vjerojatno nam svjetski mediji, i domaći, često podvale nešto što ima samo djelomično veze s istinom. Autor knjige „Gospodari medija“ spominje potpuno lažan, pseudo-događaj – oslobađanje neustrašive pripadnice američke vojske Jessice Lynch. Američki su marinci spektakularno oslobodili Jessicu Lynch, iako je tada nitko od iračkih vojnika nije čuvao. Dakle, taj događaj spektakularnog spašavanja bio je farsa, planirana namještaljka, koju su objavili mediji. To je otkrio jedan novinar, kojemu je Pentagon odgovorio demantijem. Da je to spektakularno oslobađanje bilo laž, planski insceniran događaj, potvrdila je kasnije i sama Jessica Lynch. No, tada je sve bilo kasno. U svjetskim medijima već je bila stvorena slika o brzopoteznom i savršenom spašavanju pripadnice američke vojske.




Vjerovati ili ne vjerovati medijima svih vrsta?

Dakako da je to veliko i opravdano pitanje. Mediji izvješćuju sa svoje točke gledišta, često iz jedne skučene indoktrinirane sfere ili kuta gledanja. U bivšoj Jugoslaviji svi su novinari na sve gledali kroz marksističko-anacionalne naočale. Na Crkvu i crkvene osobe – biskupe, svećenike, redovnike – gledali su s prezirom i omalovažavanjem pa su tako o njima i pisali. Rabili su izraze poput klerikalci, klerikalizam, potencijalni neprijatelji povezani s emigracijom. Silom su nametali ateistički pogled na svijet i čovjeka, a omalovažavali sve vjersko –  crkvene blagdane i svetkovine, Božić, Uskrs. Mnogi stoljećima stari hrvatski običaji vezani uz kršćanstvo bili su zabranjeni ili silom potisnuti – Vincekovo, Valentinovo, sveti Nikola i krampus, javni blagoslov polja, tijelovske procesije diljem mjesta ili kroz selo. Komunističke su vlastodršci silom, odmah po završetku Drugog svjetskog rata, počele sprječavati hodočašća na Mariju Bistricu. Procesije s Presvetim na Tijelovo stjerali su u krug crkve, cintor župne crkve. Školske su udžbenike pisali na „partizanski“ ili komunistički način. Novine, tjednici, radio i televizija bježali su od vjerskih tema kao vrag od tamjana. Takvim medijima nitko od razboritih ljudi nije vjerovao, ali im nitko nije smio ni proturječiti, jer bi odmah završio iza rešetaka, a možda i gore. Pa su komunistički novinari i mediji mislili da imaju pravo, da pišu dobro, budući da im nitko ne proturječi. Većina ljudi umjela je tijekom cijelog trajanja komunističke diktature sve vijesti promatrati kritički, „čitati između redaka“, gledati kroz barem još jedne naočale tradicije i vjere u hrvatskom narodu. I danas mnogi medijski djelatnici imaju i primjenjuju onaj stari, ofucani, netrpeljivi kliše. Naravno, mnogi su odgojeni na fakultetu koji nije ništa drugo doli utvrda ljevičarskog indoktriniranja. A kako je danas, kada, navodno, imamo slobodne medije? Neznatno drukčije. Zašto? Zato što i danas imamo istu utvrdu indoktrinacije, koja nam odgaja „polupismene“, „poluobrazovane“ novinare, za koje mnogi ljudi podrugljivo govore da su „najveći sveznalice i najveći neznalice“ u Hrvatskoj. Naravno da takvi novinari, iako živimo u „demokraciji“, ne umiju adekvatno vrednovati ulogu Crkve u povijesti hrvatskog naroda. Zato je teško u domaćim medijima pronaći afirmativan tekst ili kolumnu o Crkvi u Hrvata. U „mainstream“ medijima uglavnom ne nastupaju niti pišu oni koji realno gledaju na povijest hrvatskoga naroda. Vrata tih medija i dalje su širom otvorena  kriptopovjesničarima. U njihovoj glavi, kao i u glavi mnogih političara, ne samo da još uvijek nije izjednačeno zlo komunizma, nacizma i fašizma, nego im je komunizam još uvijek nešto pozitivno, poželjno.  Predsjednik svih građana RH bez imalo srama izjavljuje da će ići u Jasenovac, a da nikada neće ići u Bleiburg. Suludo ili jadno? Naravno da takvi političari nailaze na odobravanje mnogih novinara, urednika, tiskovina, portala, dalekovidnica, a najviše ove „naše“, „hrvatske“ televizije, koju nota bene financiraju hrvatski pretplatnici, među kojima je golema većina vjernika, onih koji čine šutljivu hrvatsku većinu. Pokoju temu koju takvi novinari drže „škakljivima“, a koje govore istinu, objavi možda jedan portal ili drugi medij, a neke teme nijedan. Vidljivo je da zapravo nema nezavisnih medija, portala, tiskovina. Ili ih možemo nabrojiti na prste jedne ruke, a listom su to mali mediji. Čovjek mora sam istraživati, ako želi doći do istine koju traži. Mnogi mediji fabriciraju članke, „vijesti“, kojima često unose pomutnju među vjernike, a ponekad i kaos među čitatelje i gledatelje općenito. Moderno je biti anacionalan, globalist, kozmopolit i nesvjestan opasnosti koje se kriju iza gubitka nacionalne suverenosti. Čovjek bi ponekad rekao te „moderniste“ financiraju neki svjetski moćnici. Možda ih i financiraju, jer je mentalni sklop takvih „modernista“ uvijek sluganski.  Dio naroda živi kao guske u magli. A kako i ne bi kad ga vode neznalice i smušenjaci koji žele da ih mediji hvale i da imaju dobar osobni imidž, a nemaju hrabrosti ni integriteta brinuti se o dugoročnim interesima hrvatskih građana. Zato, nemojmo vjerovati svemu što objavljuju sluganski mediji, čiji su vlasnici izvan naše domovine, a novinari karijeristi. Provjeravajmo svaku vijest, svaki tekst, svaku kolumnu, promatrajmo ih i procjeđujmo kroz barem tri cijedila, kako reče jedan filozof.

Spin doktori, njihove manipulacije i „istine“

„Stvarni ideolog ‘spina’ je bez ikakve dileme Freudov nećak Edward Bernays, koji, za razliku od Lija, nikada ne kaže da odnosi s javnošću trebaju biti u službi istine već upravo veliča cinizam i vještinu manipuliranja u tom kontekstu. U svom slavnom eseju, ‘Inženjering konsensusa’ iz 1928. godine, on piše: ‘Ako shvatiš mehanizam i logiku na kojima se zasniva ponašanje ljudi u grupi, možeš kontrolirati i disciplinirati masu po svojoj volji a da ona toga ne bude svjesna’“ (Marchelo Foa, „Gospodari medija“, str. 19). Treba li tome što nadodati? Ništa! Baš ništa! Sve je jasno. Već gotovo jedno stoljeće „spin doktori“ vrlo savjesno rade svoj posao. I za taj su posao vrlo dobro plaćeni. Tko ih plaća? Plaćaju ih razne vlade i razni moćnici diljem svijeta. Vješti „spin doktori“ imaju svoje agencije, tvornice laži. Malo je vlada koje, kad-tad, ne posegnu za nekim vrsnim „spin doktorom“ koji potom za nju čini čuda pomoću manipulacija i cinizma u medijskom prostoru. Osobno smatram da je jedan od vrlo velikih i uspješnih spinova EU-a to što je Hrvatsku politički i ekonomski smjestila na takozvani „zapadni Balkan“. Takav Balkan ne postoji, a Hrvatska, kao katolička zemlja, nikada nije pripadala Istoku, nego uvijek Zapadu, zapadnoj kulturi, Europi. „Spin doktori“ napravili su „dobar posao“ i sigurno primili dobru plaću za tu umotvorinu, koja godinama stoji u informativnom biltenu EU-a. Vrlo je zanimljivo da tu podvalu hrvatski političari kao da ne vide, kao ni hrvatski mediji, a još manje mnogi „novinarčići“. Ako je i vide, šute, baš im i ne smeta, jer trebaju graditi osobnu karijeru. A koliko su nam tek spinova podvalili i „prodali“ naši političari i drugi prodavači magle od demokratskih promjena u RH do danas! Često se mediji svih vrsta koriste terminom „regija“. Koja regija? Globalisti i globalizam pretvorili su planet zemlju u jedno „veliko selo“. Cilj im je cijeli svijet pretvoriti u mnoštvo malih „regija“, izbrisati suverene države, suverenitet. Kakva smo mi to regija? Je li regija nositelj suvereniteta? To je prava podvala, kako bi nas se udaljilo od ostalih zemalja europske kulture, od ekonomski moćnih europskih država. A naši novinari, portali, televizija papagajski ponavlja termine „zapadni Balkan“ i „regija“. Ta podvala i cinizam polako postaju uvriježeni u medijskom i inom prostoru. Želi postati istina. Hoće li se tko naći da na taj spin odgovori drugim spinom ili da ga se barem detektira. Stalno se moramo pitati: Koja je slijedeća spin PODVALA ili cinizam?

 

Komentari

komentar

You may also like