Foto: otvoreno.hr
Prof. dr. sc. Milan Vrkljan, ugledni je liječnik i redoviti profesor interne medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te, uz to, nositelj niza odgovornih funkcija poput: predstojnik Zavoda “Mladen Sekso” KBC “Sestre milosrdnice”, predsjednik Hrvatskog endokrinološkog društva HLZ, predsjednik Nacionalnog povjerenstva za strategiju liječenja dijabetesa, osnivač i prvi zapovjednik ratnog saniteta 118. brigade HV-a, 1991. godine (kasnije 9. gardijska brigada), osnivač i predsjednik Hrvatskog društva za endokrinološku onkologiju HLZ, bivši predsjednik Udruge Ličana Vila Velebita i današnji član Upravnog odbora. Milan Vrkljan rođen je u Gospiću 24. veljače 1960. godine. Nakon završetka medicine 1983. godine, obvezan pripravnički staž odradio je u zagrebačkoj KB Sestre Milosrdnice. 1993. položio je specijalistički ispit iz interne medicine, a tijekom specijalizacije aktivirao se u Centru za kliničku neuroendokrinologiju i bolesti hipofize. Tu je upoznao i svog prvog učitelja, akademika Mladena Seksa po čijem imenu je današnji zavod koji Vrkljan vodi dobio i ime. 2000. godine obranio je doktorsku disertaciju na temu “Multivarijatna analiza prognostičkih faktora u bolesnika s karcinomom štitnjače” na Sveučilištu u Zagrebu. Vrkljan se istaknuo i svojim lokalpatriotizmom. Bio je predsjednik Udruge Ličana Vila Velebita, ali i urednik i izdavač časopisa udruge Vila Velebita. Dugi niz godina je i član Upravnog odbora Udruge, a često ugosti zagrebačke Ličane u Karlobagu. Ima šestoro djece i suprugu Sanelu. Milan Vrkljan bio je poznat i kao kandidat za ministra zdravstva u vrijeme Ive Sanadera. Uz sve, bio je i dragovoljac Domovinskog rata 1991. godine i osnivač Ratnog saniteta na Ličkom ratištu zbog čega je više puta odlikovan od predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Ratna iskustva ispričao je u serijalu “Priče o veteranskom uspjehu”.
Gospodine Milane! Oduševljen sam Vašom biografijom koja je u znaku stalnog napredovanja. Vi kao da nemate „poraza i padova“ u svojoj životnoj karijeri. Možete li nešto reći o svojim roditeljima, o svom djetinjstvu i moralnim vrijednostima koje su u Vašu osobnost „usadili“ otac i majka?
Vrkljan: Moj životni put krenuo je u Gospiću gdje sam završio gimnaziju. Moji roditelji bili su srednji građanski sloj i svu svoju energiju ulagali su da brat, sestra i ja završimo fakultete, ali i da postanemo ljudi dostojni života u zajednici. Meni osobno u tom cilju, ako sam ga postigao, pomogla je prof. Manja Kovačević. Ona je najveći intelektualni kapacitet i moralni autoritet svih Ličana. Imao sam privilegiju i čast da me prepoznala, voljela i vodila preko deset godina i u vremenu kad sam otišao iz Gospića. Njena izjava u medijima nakon 1990. godine da je tijekom teških vremena komunizma jedino imala povjerenja i potporu od obitelji Vrkljan ostala nam je kao neka vrsta obiteljskog nasljedstva, blaga koje se ne kvari, koje nije moguće potrošiti niti izgubiti.
Vi porijeklom potječete iz Gospića. Lika je bila Vaše prvo životno okruženje gdje ste odrastali kao dijete, stasali u mladića i čovjeka. Možete li usporediti Liku iz Vašeg djetinjstva sa današnjim vremenom i načinom života? Kako se nekad, a kako se danas živi u Lici?
U vrijeme moga djetinjstva grad Gospić bio je tipičan gradić sa svim dobrim i lošim vrijednostima koje je nosio sa sobom život u takvom okruženju. Mislim da su roditelji u mojoj ulici imali zajedničku karakteristiku da su silno bili motivirani da im djeca odu u Zagreb i završe fakultet. Skoro nema kuće iz koje netko nije završio fakultet. Na žalost, rad lokalne zajednice svodio se na brojenje mladih ljudi koji odlaze iz Gospića. Gospić već godinama, još iz vremena komunizma, nema jasnu viziju što se želi i što grad treba biti. Na primjer, četiri slikara hrvatske moderne s početka 20. stoljeća su Ličani, na čelu sa Miroslavom Kraljevićem, ali to nije iskorišteno kao da ti ljudi nikada tu nisu živjeli. Nikola Tesla, Ante Starčević i Šime Starčević su ljudi kakve nijedna zemlja u našem okruženju nema. Oni su svaki za sebe institucija. Lokalno skoro da nisu prepoznati. Nakon Domovinskog rata napravljeno je toliko loših procjena u gospodarstvu da ih se skoro ne može sve pobrojiti. Jedino što cvjeta u Gospiću i Lici je nepotizam, lopovluk, korupcija, nefunkcioniranje pravne države. To je problem koji tereti jednako Liku kao i ostatak Hrvatske.
Tijekom Vašeg dosadašnjeg života provlači se kroz Vašu osobnost stalno nit domoljublja i lokalpatriotizma. Koga smatrate vrlo važnim i zaslužnim za rast rodoljublja i domoljublja u Vašem životu? Jeste li imali takve profesore, župnika, ili je tada Gospić bio takvo okruženje?
To je dobro pitanje na koje sam i sam puno puta pokušao naći odgovor. Još ne mogu reći da potpuno razumijem te procese oko domoljublja kod Ličana. Osobno sam puno radio sa prof. Manjom Kovačević, za koju sam već rekao, da je bila moralni, intelektualni i domoljubni autoritet za mnoge u Gospiću i Lici. Sigurno je da osim obitelji i pojedinaca koji su bili svjetionik, malo je toga što bi se moglo reći da je dio sustava, ali kud će te veći sustav od obitelji vezanih u prijateljstva, kumstva, pripadnost kvartu ili gradu. 1991. godine preko 200 mladih Gospićana i Perušićana dragovoljno se odazvalo i 03.09.1991. godine iz Zagreba otišlo braniti Liku. To je čin pojedinca kojim se osobna sigurnost mijenja za izlaganje golog života za više ideale, slobodu i Domovinu.
Imate šestoro djece. Što je za Vas obitelj? Katolička crkva uči i propovijeda da je obitelj temeljna zajednica Crkve i društva. Kakve su nam obitelji, takva nam je Crkva i Hrvatska. Slažete li se sa tom mojom tezom?
Da, imam šestoro djece, tri kćeri su već odrasle, završile fakultet, rade i imaju svoje obitelji. Tri puta sam dida. Marta je student strojarstva, Ivan učenik trećeg razreda, a Anđela ima tri godine. Osobno mislim i slažem se da je obitelj temelj svake uspješne zajednice. U takvom sam okruženju i sam odrastao i to nastojim prenijeti na današnju svoju obitelj. Obitelji u Hrvatskoj danas su pod snažnim pritiskom lijeve aktivističke scene koja obitelj vidi kao metu. Danas se u Republici Hrvatskoj izdvaja preko 3,5 milijardi kuna godišnje za civilne udruge. To je vrijednost jednog Pelješkog mosta. Trenutno u Hrvatskoj ne postoji sustav podržan od vlasti kojemu je cilj zaštita, pomaganje i očuvanje obitelji. Paradoksalno da je Hrvatska kršćanska zemlja čiji stanovnici izdvajaju značajna sredstva kroz poreze i druge oblike punjenja proračuna, a da se onda u nerazmjeru sredstva usmjeravaju i troše za civilne udruge koje ne baštine sustav vrijednosti većine naroda, što je neprihvatljivo. To je deficit i defekt većine načelno demokratskih zemalja u EU i možemo slobodno reći da se tu radi o klasičnom obliku potkradanja naroda i nametanja volje manjine nad većinom. Dodatni problem tog deficita demokracije je što vladajuće stranke u Hrvatskoj, HDZ/SDP zadnjih 20 godina nikada nisu izišli sa ideološki, svjetonazorski jasnim programom. Uglavnom, potrebne su korjenite promjene u političkom sustav Republike Hrvatske.
Europska unija je Hrvatsku gurnula na „Zapadni Balkan”, u regiju, ili kako neki kažu “region“. Ja smatram da Hrvatska nije nikada bila dio Balkana. Ona je po svom katoličanstvu uvijek bila granica između zapada i istoka, Balkana i Europe. Zašto do sada niti jedan hrvatski političar nije ni pokušao oboriti tu tezu, to stavljanje Hrvatske na Zapadni Balkan, koje će u perspektivi imati sigurno i negativne posljedice?
Hrvatska je većinski katolička zemlja barem u ovim sadašnjim granicama. Moje je mišljenje da Hrvatska ne smije biti zemlja ekskluzivne vjere. Za primjer i podsjetnik, Albanci su prije 150 godina održali svoj svenacionalni kongres u Prizrenu gdje su se složili da svi katolici, muslimani ili pravoslavci koji žive na tom području su politički Albanci. To su i Njemačka, Češka, Mađarska i mnoge uspješne zemlje Europe napravila nakon ujedinjenja, npr. u Njemačkoj su katolici i protestanti politički Nijemci.
Nama je na žalost često tuđin pisao povijest, stvarao pravne okvire i planirao budućnost. Osobno mislim da Hrvatska mora biti zemlja sa tri vjere i svatko tko se osjeća Hrvat ma koje vjere bio mora biti ravnopravan. Velike probleme u tom smislu su nam u prošlosti napravile zajedničke države sa Mađarskom, a posebno sa Austrijom. Srpski utjecaj na hrvatsko društvo je bio pogibeljan posebno u 19. stoljeću kao politički projekt, a u 20. stoljeću i vidljiv kao imperijalistički projekt. Međutim, taj utjecaj moguće je bilo ostvariti tek kao posljedicu politike koje su se vodile prema Hrvatskoj iz Beča i Budimpešte. Niti Katolička crkva nije se često znala pravilno odrediti prema tom povijesnom problemu i pokušaju stvaranja moderne Hrvatske države.
Globalizacija je pučki rečeno pretvaranje cijelog čovječanstva i svijeta u jedno selo. Gdje će biti slobodan protok ljudi i robe, slobodna trgovina i mogućnost zapošljavanja gdje god u svijetu poželiš. Prije dvadeset i više godina bila je krilatica „Misli globalno, djeluj lokalno“, i obratno. Ništa na ovom svijetu, pa tako ni globalizacija nije savršena ideja koja u praksi neće povlačiti i negativnosti. Koje su po Vašem stavu i promišljanjima prednosti, a koje su mane globalizacije za mali narod poput hrvatskog naroda?
Nije to novi civilizacijski pokret, u zadnjih dvije tisuće godina nadmetalisu se globalisti i suverenisti na mnogim područjima i u mnogim sustavima. U Isusovo vrijeme, Rim je bio globalistička sila koja je širila svoj svjetonazor na manje narode, manje ili više uspješno. Suverenisti su bili svi mali i obespravljeni narodi kroz povijest sa manjim ili većim stupnjem prepoznatljivosti. Rekao bih da je Isus svoga vremena bio najveći suverenist, ali današnji suverenisti to ne prepoznaju i za svoju politiku često pronalaze uporišta u krivim ideologijama ili svjetonazorima. Zato je taj njihov put tako težak i od ljudi nije prepoznat. Globalisti šire svoj svjetonazor na pravu jačeg, sposobnijeg, moćnijeg, ali zaboravljaju da njihova politika ili svjetonazor nije posljedica njihovog rada ili sposobnosti nego pozicije koju imaju u globalnom svijetu. Ta pozicija često nije opravdana njihovim sposobnostima i ugledom nego boljom organiziranosti i ogromnim financijskim sredstvima koje izvlače iz nacionalnih gospodarstava.
Činjenica je da Hrvatska nije do danas ni pokušala provesti barem djelomičnu lustraciju. Tko se tome najviše opire? I konačno, na koga treba svaliti krivnju?
Moje je mišljenje da lustraciju nije napravio Tuđman jer se previše oslanjao na kadrove iz komunističkog sustava. Možda i opravdano, ali cijena koju je platilo hrvatsko društvo je ogromna, kako u financijskom tako i moralnom obliku. Ti kadrovi ostali i prebjegli iz komunističkih političkih ćelija odrekli su se načelno sustava iz koga su izišli, ali nikada nisu prihvatili novi politički i gospodarski sustav. Može se reći, sa visokim stupnjem vjerodostojnosti, da ti kadrovi nisu nikada niti željeli hrvatsku državu. Oni su je tolerirali dok su mogli biti u poziciji vlasti i provodili pljačke koristeći se nepotizmom i korupcijom. Događanja od zadnjih mjesec dana u Janafu i uloga Kluba u Slovenskoj ulici u Zagrebu pokazuju da je hrvatska mentalni zarobljenik komunističkih kadrova. Tamo nemate niti jednog čovjeka koji je svoju karijeru izgradio u novoj hrvatskoj državi. Sve su to ili komunistički birokrati ili djeca komunističkih moćnika koji su preuzeli sve poluge vlasti u Hrvatskoj.
Domovinski pokret je za ili protiv lustracije?
U zadnjih mjesec dana Domovinski pokret Miroslava Škore intenzivno radi na osnivanju ogranaka širom Hrvatske. Zadnjih tri tjedna osnovali smo ih preko 70, a slijedeća tri tjedna taj broj će se udvostručiti. Bio sam na većini osnivačkih skupština i mogu reći da je Domovinski pokret prepoznat od hrvatskog naroda, javlja nam se veliki broj simpatizera na svakoj izbornoj skupštini i zanos, idealizam i vjera me podsjećaju na vremena neposredno nakon pada komunizma. Domovinski pokret je pravi pokret u koji nam se pridružuju starčevićanci, radićevci i tuđmanovci. Mi smo pokret koji okuplja demokršćane, konzervativce, narodnjake, čak i socijalno lijeve koji su se odrekli velikosrpske politike i jugoslavenstva. Hrvatskoj treba lustracija na terenu, u političkim strankama, a onda će narod na izborima prepoznati tko je napravio istinsku lustraciju prije svega u svojim redovima. Pozivam glasače i članove Domovinskog pokreta da budu posebno senzibilizirani za tu problematiku. Hrvatskoj treba Domovinski pokret da da postavi temelje „Nove Republike“.
Domovinski pokret kojemu i Vi pripadate doživio je jedan zanos. I sada ima puno simpatizera i novih članova. Možete li nabrojati glavne oznake Domovinskog pokreta po čemu je on različit od politike HDZ-a, SDP-a, HNS-a i drugih stranaka?
Djelom sam odgovorio na to pitanje. Dvije najveće stranke SDP i HDZ izmjenjuju se na vlasti zadnjih dvadeset godina. Rezultati se katastrofalni, kako na gospodarskom tako i na političkom planu. Kad se gleda istočna Europa zanimljivo je da niti jedna stranka koja je bila na vlasti utrenutku padanja komunizma i niti jedna stranka koja je izvela te zemlje iz komunizma više nije relevantna na političkim kartama svojih zemalja. Samo u Hrvatskoj je to još aktualna politika. SDP ima politički „istočni grijeh“ koje seže sve do 1945. Naime, hrvatski komunisti su moralno, politički, čak i fizički kapitulirali pred hordama četnika i partizana koji su navalili na ovaj prostor. Posljedica toga je da je Hrvatska jedina zemlja u Europi koja je imala fašističku vlast od 1941. do 1945. i nakon rata je izgubila pravo na svoju državu! Istu poziciju su imale i druge europske zemljekao Francuska, Mađarska, Slovačka, ali niti jedna nije poklekla i izgubila državu. To do danas hrvatski komunisti nisu prepoznali i ispričali se hrvatskom narodu. S druge strane, ako je to druga strana, HDZ je zadnjih 20 godina odustao od svake ideologije i svjetonazora. Među njihovim članstvom i vodstvom ostao je samo interes. Ta politika dovela je Hrvatsku do ruba sloma gospodarskog, političkog i moralnog. Posljedica te politike je odlazak preko 300 tisuća mladih Hrvata u druge zemlje širom svijeta. Svake godine u Hrvatskoj se rađa oko 38 tisuća djece. Razmjeri tog iseljavanja vide se najbolje kad kažemo da je to efekt kao da se slijedećih osam godina u Republici Hrvatskoj ne rodi niti jedno dijete. Na žalost u Hrvatskoj Domovinski pokret nema sugovornika na tu temu.
Kako gledate na Katoličku crkvu u Hrvata? Snalaze li se Crkva, biskupi i kler u pandemiji korona virusa? Jesmo li svi kao članovi Crkve svjesni da nam razni liberali ruše tradicionalne vrijednosti: obitelj, običaje, nacionalnu kulturnu baštinu?
Osobno potječem iz tradicionalne obitelji i podržavan demokršćanski nauk Crkve. Rijetki se danas snalaze oko pandemije koronom pa može se reći i za svećenstvo. Govorili smo o globalizaciji, evo primjera. Danas se u Hrvatskoj svaki dan testira oko 4 tisuće osoba, a pozitivnih je manje od 400. Pitanje, koji to projekt možemo smatrati uspješnim ako sebi damo projektni zadatak kao društvo da taj projekt bude prepoznatljive procedure, da se može ponoviti, da je koristan i ekonomski opravdan. Ako mi prihvaćamo da se troše silna sredstva iz zdravstvenog sustav za testiranje stanovništva, a da je manje od 15% pozitivnih nalaza onda nema toga ekonomiste ili liječnika koji radi u zdravstvenom sustavu koji to može podržati. Na žalost, pod utjecajem globalizacije širom svijeta pa tako i u Hrvatskoj uporno se testiraju zdravi ljudi, pa nije niti čudo da je svega 15% stvarno zaraženih. Da bilo tko od nas ima budžet o kome autonomno odlučuje, da ima zdrav razum i da nije pod reketom farmaceutske industrije vrlo brzo bi bila donesena odluka da se testiraju samo osobe koje imaju kliničke simptome. Danas je zdravstveni sustav u gubitku 12 milijardi kuna. Za bolje razumijevanje, to je vrijednost tri Pelješka mosta. Domovinski pokret na to ukazuje i ne prihvaća takvo ponašanje.
Papa Franjo svijet u kojem živimo zove „bolesnim svijetom“ kojeg treba liječiti. Ima li Domovinski pokret neka konkretna rješenja kako liječiti ono što je bolesno u hrvatskom društvu i hrvatskoj politici? Jeste li svjesni u Domovinskom pokretu od čega „boluje“ hrvatsko društvo i politika?
Papa Franjo je velika pojava u katoličkom, vjerničkom svijetu. Često je u poziciji da ga se ne razumije jer se on obraća onima koji su najsiromašniji. Na žalost, glas tih slojeva se u javnim medijima ne može čuti pa je dojam da nema potporu. Bitka koju vodi je teška i neizvjesna u svom ishodu, ali je duboko ukorijenjena u poslanju Crkve koje ona ima u društvu. Domovinski pokret vidi Papu Franju kao svijetlu točki na obzoru ovoga svijeta. Dijelimo njegove svjetonazore i pozivamo sve ljude s obje strane službene i neslužbene vjerske organiziranosti da pažljivo čitaju njegove poruke.
Razgovor vodio: Vladimir Trkmić
