SAD žele, a Rusija ne želi produljivati embargo na izvoz oružja Iranu, koji ističe ove godine

Kada su 29. travnja na medijskoj konferenciji u američkom State Departmentu novinari pitali državnog tajnika Mike Pompea, što će se dogoditi nakon što ove godine Iranu istekne međunarodni embargo na uvoz oružja i on počme oružje i nabavljati, Pompeo je odgovorio kako „mi to nećemo dozvoliti“. „Radit ćemo s Vijećem sigurnosti UN-a, kako bismo produžili zabranu na prodaju oružja (Iranu). I u slučaju da ne možemo postići dogovor, SAD će procijeniti sve varijante s pomoću kojih mi to možemo učiniti“, kazao je Pompeo i dodao prilično čudnu formulaciju o tome, kako „Washington može primjenjivati i odredbe iz Sveobuhvatnog zajedničkog plana djelovanja (u okviru nuklearnog sporazuma s Iranom)“, jer SAD su „formalno ostale sudionikom nuklearnog sporazuma“.

Bez obzira kako tumačili navedene riječi američkog državnog tajnika, jasno je kako Washington ipak nikako neće biti i jedina strana koja će o navedenom pitanju odlučivati. Naime, već idućeg dana nakon Pompeove izjave, tj. 30 travnja, na njegove je riječi reagirao zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov, kazavši, kako nikakvog produljenja embarga UN-a prema Iranu biti ne može, i da on ističe u listopadu 2020.g. „Za nas je pitanje“, koje se odnosi na djelovanje posebnog režima isporuka oružja u Iran i iz Irana, „bilo riješeno u trenutku usvajanja rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti UN-a (20. srpnja 2025.)“, kazao je ruski diplomat i dodao, kako „nikakvih otklona od toga ne može biti“.

Ove riječi drugog čovjeka ruske diplomacije sinoć je potvrdio i stalni ruski predstvanik u UN-u Vasily Nebenzya na medijskoj video-konferenciji. Kazao je kako Sjedinjene Države nemaju pravo tražiti produljenje embarga na izvoz oružja Iranu, jer one više nisu sudionik spomenutog Sveobuhvatnog zajedničkog plana djelovanja (višestranog sporazuma o iranskom nuklearnom programu, usvojenog u srpnju 2015.). Nebenzya je dodao i slijedeće: „Ne vidim bilo kakvih razloga za nametanje oružanog embarga Iranu. Tehnički to čak i nije bio embergo, već određena kvota za nabavku (oružja). To ograničenje istječe 18. listopada, i točka! Za nas je to jasno!“

Podsjetio je, također, kako su  Sjedinjene Države prije dvije godine, 8. svibnja 2018. g., „ponosno objavile o svom izlasku iz nuklearnog sporazuma s Iranom i za sobom zatvorile vrata“. „Sada one kucaju na ta vrata, govoreći, „pričekajte, mi smo u Sveobuhvatnom zajedničkom sporazumu zaboravili učiniti jednu stvar. Dajte da je mi učinimo i ponovo odemo. To je smiješno“, kazao je sinoć ruski diplomat u UN-u.

Podsjećam kako je iranski predsjednik Hassan Rouhani, 6. svibnja, na zasjedanju iranske vlade, izjavio kako je američki čelnik Donald Trump „sada spoznao svoju veliku grešku“ kada je povukao Sjedinjene Države iz nuklearnog sporazuma. Taj je potez Rouhani nazvao „glupim“ i učinjenim pod pritiskom „ekstremista u Americi, Izraelu i Saudijskoj Arabiji“. Također je izjavio kako je Trump pogrešno mislio da će se Iran i sam ubrzo povući iz sporazuma i sve ponovo vratiti u VS UN-a „tijekom jedne noći“.



Ovdje bih dodao i slijedeće: Rusija je, prije zaoštravanja svojih odnosa sa SAD-om 2014. g. zbog ukrajinske krize, po pitnju Irana uglavnom bila kooperativna sa SAD-om i više-manje redovito dizala svoju ruku u Vijeću sigurnosti na predložene ključne rezolucije koje su se ticale Teherana a redovito stizale na inicijativu Amerike ili njezinih saveznika. Moskva se do tada zadovoljavala svojim položajem u svijetu, kojemu se Washington (barem ne formalno) nije protivio. Međutim, nakon spomenute godine (pa čak i ranije, nakon intervencije NATO snaga u Libiji za koju Moskva drži da je izvršena na prijevaru nakon rezolucije u VS koja nije govorila o vojnoj intervenciji već samo o uvođenju zabrane letova nad Libijom i za koju je i Rusija glasala), i sve ubrzanijeg zaoštravanja američko-ruskih odnosa (poglavito nakon ruskog aktivnog vojnog ulaska u Siriju na poziv Assadove vlade), kao i sve snažnijih Zapadnih sankcija, Rusija je preispitala svoju politiku prema Iranu. To je rezultiralo započimanjem sve intenzivnije političke, gospodarske i vojne suradnje Moskve i Teherana, s obzirom da su dvije zemlje na sirijskim bojišnicama zapravo postale i tzv. situacijske saveznice. Hoće li Putin s Trumpom uoči listopada, kada ističe spomenuti embargo, opet „trgovati“ oko Irana (a ne zaboravimo, svega mjesec dana nakon toga održavaju se američki predsjednički izbori i Trumpu bi ta ruska pomoć svakako dobrodošla), osobno ne vjerujem. Ne samo što bi to po Moskvu predstavljalo velike političke rizike nakon eventualnog Trumpovog poraza, već puno više zbog dugotrajnog i mukotrpno građenog ponovnog ruskog utjecaja na Bliskom istoku, u čemu je čvrsto partnerstvo i savezništvo, a ne trgovina njima, jedno od najbitnijih čimbenika. Ali do tada ipak ima još puno vremena i štošta se toga u svijetu može dogoditi i promijeniti, pa ćemo ipak još radije pričekati s konačnim odgovorom na ovo pitanje.

Komentari

komentar

loading...

You may also like