Zoran Meter
Zaradite, gospodo diplomati, svoje plaće sada, kada svijet „gori“ i kada mu prijeti kataklizma kao nikad ranije. Zato bravo za Perryja – bez obzira hoće li ga tko čuti odnosno poslušati
Vrlo zanimljiv tekst dolazi nam s one strane Atlantika, ni manje ni više, već od bivšeg šefa Pentagona Williama Perryja, o američko-ruskim odnosima.
Kao i obično, kada dolazi od strane iskusnih i mudrih političara i analitičara iz SAD-a koji su prebrodili krizu hladnog rata i znaju kakvu je opasnost ona predstavljala i za njihovu zemlju i za svijet u cjelini, i ovaj tekst odiše mirotvorstvom i zato je vrijedan pozornosti. Iako je krajnje malo vjerojatno da će ga sadašnji američki mainstream političari i isto takvi analitičari diljem tzv. kolektivnog Zapada htjeti poslušati. Naime, oni se i dalje radije rukovode mišlju o tome da je Rusiju sada moguće baciti na koljena i uništiti, i da se to mora pokušati učiniti pod svaku cijenu. Drugim riječima, rukovode se onom narodnom, kako je najvažnije da susjedu crkne krava, a da pritom ne vode brigu o tome hoće li crknuti i njihova.
Tako je bivši američki ministar obrane, u svom, jučer objavljenom članku na portalu Outrider, kazao kako zemlje Zapada, uključno i Sjedinjene Države, trebaju priznati svoju odgovornost za uništavanje konstruktivnih odnosa s Rusijom, i da moraju obnoviti dijalog s Kremljom kako bi se prevladalo međusobno neprijateljstvo. Iako Perry, pritom, kako ne bi bilo nikakve dvojbe „rusku brutalnu invaziju na Ukrajinu“ potpuno osuđuje a Putina naziva „neprijateljem“. Međutim najvažnije je ono što Perry zapravo želi reći i postići.
Bivši šef Pentagona uvjeren je kako sadašnja kriza u odnosima između Moskve i Washingtona ima korijene u kasnim dvadesetim godinama prošlog stoljeća, kada je Zapad pokušavao uspostaviti dijalog s postsovjetskom Rusijom, ali je to činio s pozicije pobjednika u hladnom ratu.
“Mnogi ističu širenje NATO- a sredinom devedesetih kao kritičnu provokaciju. Tada sam se protivio ovom širenju, djelomično strahujući od posljedica za rusko-američke odnose.“, kazao je bivši čelnik Pentagona.
„Gorčina (u Rusiji) koja je proizašla iz odbacivanja Rusije kao nevažne stvorila je klimu zrelu za uspon autokratskog vođe koji je umjesto toga zahtijevao poštovanje i moć putem sile. A nema veće sile od posjedovanja nuklearnog arsenala koji je u stanju dovesti do kraja čovječanstva. Za one koji su se pitali, “što bi nam ovaj poraženi narod mogao učiniti?” novoimenovani predsjednik Vladimir Putin uskoro će imati odgovor“, naveo je Perry.
“Kombinacija nedjelovanja Zapada tijekom ruske financijske krize i ignoriranja njegovih čvrstih stavova o širenju NATO-a učvrstila je rusko uvjerenje da ih ne shvaćamo ozbiljno. Uistinu, mnogi na Zapadu Rusiju su vidjeli samo kao gubitnika u Hladnom ratu, a ne da zaslužuje naše poštovanje”, zaključio je Perry
Bivši šef Pentagona podsjetio je da je tijekom teškog razdoblja ruske povijesti održavao “prijateljske i srdačne odnose” s ruskim ministrom obrane Pavlom Gračevom.
Nesporazumi između sila s nuklearnim oružjem posebno su opasni, rekao je Perry, pa se kontakti između Rusije i SAD-a moraju održavati jer ne postoje “organski razlozi zašto bi Rusija trebala biti neprijatelj” Amerike.
“Prvi korak u pronalaženju rješenja je prepoznati problem i shvatiti da su naše akcije pridonijele ovom neprijateljstvu. … Moramo raditi na obnovi veza s Rusijom, odnositi se s ruskim narodom s poštovanjem i obnoviti naše odnose u nadi da se opet možemo vratiti na put prijateljstva”, zaključio je Perry.
Ovdje bih dodao kako bi zlonamjernici na sve ovo vjerojatno rekli „trla baba lan“. Ali mudrih riječi, koje pozivaju na dijalog bez obzira na goleme teškoće koje ga naizgled čine nemogućim, nikada nije i ne može biti previše. Jer čemu bi politički dijalog odnosno diplomacija tada uopće i služili, ako bi se odvijali isključivo u uvjetima međusobnog razumijevanja i suradnje? Ne bi li oni upravo tada bili nepotrebni i suvišni? Pregovarati o problemima kojih nema i zato još primati plaće?
Zaradite, gospodo, svoje plaće sada, kada svijet „gori“ i kada mu prijeti kataklizma kao nikad ranije. Zato bravo za Perryja – bez obzira hoće li ga tko od današnjih “mudraca” čuti odnosno poslušati!
