O izraelsko-palestinskom vojnom sukobu, koji je zbog dominirajućeg „raketnog dvoboja“ između izraelske vojske i Hamasa, ali i sukoba i nereda u izraelskim gradovima s miješanim arapskim i židovskim stanovništvom prema mnogo čemu bio drukčiji od svih dosadašnjih u njihovoj gotovo 70-godišnjoj povijesti razračunavanja, terorizma, mržnje i nasilja, s uvaženim stručnjakom za nacionalnu sigurnosti, terorizam i obavještajnu djelatnost, redovitim profesorom i predavačem na više kolegija na Filozofskom fakultetu i Vojnom studiju zagrebačkog Sveučilišta dr. sc. Mirkom Bilandžićem razgovarao je glavni urednik portala Geopolitika News Zoran Meter. Razgovor objavljujemo u cijelosti:
- Kako ocjenjujete nedavno okončani sukob između Izraelaca i Palestinaca? Koji je njegov uzrok i ima li, uopće, nade za konačno rješenje palestinskog pitanja?
Netom prividno zaustavljeni sukob, primirjem kao razdobljem između dva rata, predstavlja, peti u nizu sukoba (2008.; 2012; 2014., 2019.) između palestinskih islamističkih oružanih organizacija s područja pojasa Gaze – Islamskog pokreta otpora, Hamasa (na arapskom znači junaštvo, fanatizam, oduševljenje) i Islamskog džihada – te Izraela. U svojoj biti radi se o nastavku višedesetljetnog (ili stoljetnog) arapsko-izraelskog generalno te palestinsko-izraelskog sukoba partikularno. To je sukob ne samo za teritorij i Palestinsku državu na koju Palestinci prema rezoluciji UN-a i načelu samoodređenja naroda polažu pravo. Redefinirani međunarodni odnosi i međunarodni poredak nakon Drugog svjetskog rata i nestabilnosti na području Palestine uvjetovali su da su Britanci odustali od dotadašnjeg upravljanja palestinskim mandatom (kolonijalna uprava) i prepustili ga novoosnovanim Ujedinjenim narodima. U studenom 1947. UN je odlučio (Rezolucija 181) da britansko upravljanje mandatom prestaje 14. svibnja 1948. godine. Predložen je i plan podjele palestinskog područja i stvaranja zasebne palestinske i židovske države koje su trebale biti povezane gospodarskom unijom te područja Jeruzalema koje bi bilo pod međunarodnom jurisdikcijom. Prema planu UN-a, 57% Palestine je bilo određeno za židovsku državu, 42,3% za arapsku, dok je 0,7% bilo predviđeno za međunarodnu upravu kako bi Jeruzalem i Betlehem bili dostupni pripadnicima sviju religija. Plan UN-a nije riješio problem. Arapske države i Palestinci su odbili plan smatrajući da cijelo područje pripada njima. Nasilje na obje strane je eskaliralo. U tim uvjetima, s danom isteka britanskog mandata, David Ben Gurion u svibnju 1948. proglasio je Izrael neovisnom državom. SAD i međunarodna zajednica priznali su Izrael, dok su mu arapske države objavile rat. Bio je to prvi arapsko-izraelski rat. Izrael se ne samo odupro arapskom napadu već je osvojio i 50% područja predviđenog za arapsku državu čime je zauzeo gotovo 80% ukupnog palestinskog područja. Kao posljedica rata pojas Gaze pripojen je Egiptu, a Zapadna obala Jordanu. U tri naredna rata Izrael je pobijedio arapske države, dok su Palestinci u trećem ratu 1967. postali raseljeni narod, narod bez zemlje. To je izrodilo višedesetljetni vrlo složeni, nerješivi palestinsko-izraelski sukob i palestinski terorizam, ali i islamizam. Palestinsko-izraelski sukob, prema stručnim kategorizacijama, spada u red „produljenih društvenih sukoba“ (Protracted Social Conflict). Riječ je o dugotrajnim sukobima s velikim ulozima, u kojima sudjeluju cjelokupna društva (i s elementima ratovanja), pri čemu sukob djeluje kao faktor socijalnog identiteta i solidarnosti. Ti sukobi nisu pojedinačni događaji niti su skup događaja, nego su zapravo procesi. Drugačije kazano, riječ je o tvrdokornim sukobima za koje nije lako pronaći rješenje, a pitanje je jesu li uopće i rješivi. Prema postojećim indikatorima i povijesnim naučenim lekcijama, očito je budućnost palestinsko-izraelskih odnosa izvjesna: primirje kao razdoblje između dva rata. Sukob ne samo da nije riješen, sukob je zamrznut.
- Kakve je, prema Vašem mišljenju, ukupne žrtve pretrpio Hamas, i kakve će to imati posljedice u smislu njegove buduće vojne snage, ali, što je još važnije, i u njegovom političkom utjecaju među Palestincima uopće, ne samo u pojasu Gaze gdje je Hamas dominantna politička snaga?
Hamas je moćna paravojna/teroristička organizacija. U sukobu s Izraelom u kontinuitetu je suočena s gubicima. No, usprkos tome zadržava svoje sposobnosti paravojnog i terorističkog djelovanja. Gubici iz posljednjeg sukoba, koji su komparativno manji nego u sukobima posljednjih 15-ak godina, posebno izraelskim operacijama Lijevano olovo (2008) i Zaštitni rub (2014), neće dovesti u pitanje sposobnosti Hamasa. Uostalom, Hamas je, jednako kao i Izrael, i u ovom sukobu proglasio pobjedu. U političkom smislu takvo stajalište nije neutemeljeno. Hamas je opstao u sukobu s vojno nadmoćnim Izraelom. Moral Palestinaca generalno i u Pojasu Gaze partikularno ostao je netaknut. K tome ugled Hamasa je porastao: dokazao je sposobnost i isplativost žrtvovanja za obranu prava arapske/palestinske populacije u Izraelu i svetih mjesta u Jeruzalemu, koje smatra dijelom „Palestinske države“.
Ukupno, Hamas je posljednjih desetljeća dominantan palestinski subjekt, ali i presudan subjekt palestinsko-izraelskog sukoba. Analiza djelovanja Hamasa od njegovog nastanka u prosincu 1987. ukazuje na niz značajnih elemenata vezanih za palestinsko-izraelski sukob, perspektive tog sukoba, ali i unutar-palestinske odnose. Borba Palestinaca dugo godina dominantno je bila obilježena kao nacionalno pitanje. Višedesetljetno svakodnevno ubijanje dovelo je do zasićenja ratom sekularnog palestinskog društva. U tom relativno sekularnom društvu islamistički Hamas je postupno sve više jačao. Njegov utjecaj vodi k radikalizaciji palestinskog društva. Hamas, esencijalno etnopolitičku palestinsku nacionalnu borbu, postupno transformira u sukob s izraženim religijskim obilježjima. Razloge za to treba potražiti na dvije razine. Prvo, Hamas je kapitalizirao patnje i frustracije Palestinaca uvjetovane izraelskom okupacijom, represijom i naseljavanjem palestinskog teritorija. Pojas Gaze Izrael je potpuno napustio tek 2005. godine. Drugo, nesposobnost sekularnog Fataha koji je do 2006. vodio palestinsku samoupravu također je pridonijela radikalizaciji siromašnog, obespravljenog i poniženog palestinskog naroda koji se okrenuo pružanju podrške onima koji su ponudili alternativna rješenja njihovih problema. U tim okvirima Hamas je došao do izražaja. Hamas je organizacija koja ima političko, vojno i socijalno-karitativno krilo. Mogućnost javnog i legalnog političkog djelovanja uz istovremenu socijalnu odgovornost, brigu i socijalna davanja ojačala su mu važnost u unutar-palestinskim odnosima i povećala potporu palestinskog društva. S druge strane, ulazak u politiku, izborna pobjeda 2006. i prihvaćanje („mirovnih“) sporazuma na stanoviti je način značilo i odustajanje od izvornih odredbi Povelje (Hamas Covenant) iz 1988. godine. Dosadašnja stajališta niza analitičara, ali i država, o postojanju jasne linije razgraničenja između vojnog, političkog i socijalno-karitativnog dijela Hamasa i neovisnom djelovanju tih komponenti nisu bila utemeljena. Uspjeh Hamasa baziran je upravo na balansiranom odnosu terorističko-vojnog, političkog i socijalnog djelovanja. Riječ je o tek o koordiniranim aspektima jedinstvene strategije Hamasa koja će, čini se, opstati i u narednom razdoblju. Hamasov pragmatizam, kao pristup usmjeren na ostvarenje ciljeva, i dalje će ostati na sceni. Hamas slijedi svoj vlastiti put kao kombinaciju nacionalnog pitanja i islamističkih uvjerenja na stazi ostvarenja Palestinske države.
- Tko financijski stoji iza Hamasa i kavi su mu ekonomski i vojni resursi?
Hamas je moćna oružana organizacija, njegovo relativno autonomno vojno krilo, tzv. Kassamove brigade nazvane prema Izzal Din Qassamu, lideru arapske intifade iz razdoblja 1936-1939., prema stručnim i izraelskim obavještajnim procjenama broji 15-ak tisuća pripadnika. Prema nešto ranijim stručnim službenim (američkim) procjenama proračun Hamasa je između pola i jedne milijarde dolara. Oko trećina prihoda dolazi iz unutarnjih Hamasovih izvora sa područja Pojasa Gaze, a ostalo od palestinskih donatora iz dijaspore i naklonjenih država. Hamas uživa potporu niza država, prije svega, Jordana, Sirije, Sudana, Jemena, Katara i Libanona, a nakon što je PLO u Zaljevskom ratu pružio potporu Iraku, i Saudijske Arabije. Više od svega Hamas, iako sunitska organizacija, uživa potporu Irana u kojem dominiraju šiiti. Utjecaj je takav da je čak i „modus operandi“ Hamasa vrlo sličan proiranskom Hezbollahu.
- Kako ocjenjujete, s vojne točke gledišta, rezultat primjene u ovom sukobu toliko (u pozitivnom smislu) razvikanog izraelskog proturaketnog štita „Iron Dome“?
U posljednjem sukobu moćni izraelski štit, „Željena kupola“ ipak se pokazao ranjivim u naletu Hamasovih raketnih udara. To se uklapa u ranije slučajeve ranjivosti ne samo Izraela, već i svih država u asimetričnom sukobu sa terorističkim organizacijama i suočenih sa terorizmom. Inovativnost terorističkih organizacija u pogledu razvijanja i primjene novih načina izvršenja terorističkih udara dovela je do ranjivosti društva i u moćnim državama. Primjerice, otmice aviona nekada su imale šokantan učinak, kasnije su to bila kidnapiranja, pa taktike „udri i bježi” (hit to run), dok su posljednjih godina to samoubilački akti koji su paralizirali pojedina društva (primjerice, izraelsko, u vrijeme eskalacije Hamasovog samoubilačkog terora 1994-2004.) i doveli ih do stanja kontinuirane paranoje i straha. Slabost društva u odnosu na bombaše-samoubojice je očigledna. Znajući učinke samoubilačkih akata, libanonski Hezbolah, koji ih nemilosrdno prakticira, razvio je stanovitu spider web theory, što se odnosi na države i društva koja se izvana čine jakim, ali su iznutra vrlo slaba i ranjiva. To je evidentno i u sukobu Izraela i Hamasa.
- Palestinsko se pitanje ne može riješiti vojnim putom. Ne zato što za to Izrael nema vojne snage (sigurno je ima i više nego dovoljno), već u prvom redu zato što to ne bi dozvolila međunarodna zajednica budući da bi ono uključivalo nove pogrome i represiju nad palestinskim narodom, što bi u potpunosti destabiliziralo odnose ne samo na Bliskom istoku. Smatrate li da je Izrael konačno spreman na kompromise (čak i one bolne, kada je riječ o teritorijalnom razgraničenju) s obzirom na golemu financijsku cijenu ovakvih i sličnih periodičnih ograničenih vojnih operacija koje se sigurno negativno odražavaju na ukupnu gospodarsku sliku zemlje, ali i s obzirom na složenu nacionalnu strukturu društva i brojno arapsko stanovništvo sa svojim velikim demografskim potencijalom?
Palestinsko pitanje jedno je od središnjih pitanja međunarodne sigurnosti zadnjih osam desetljeća. U novijoj povijesti i generator je novih izazova, prvenstveno islamizma. Povijest nas uči da vojnim putem nije moguće riješiti palestinsko-izraelski sukob. Riječ je o tvrdokornom sukobu za koje nije lako pronaći rješenje, a pitanje da li je uopće i rješiv u maksimalističkim, dijametralno suprotnim ciljevima sukobljenih strana. Kompromisno političko rješenje jedino je moguće rješenje sukoba. Drugim riječima, stvaranje Palestinske države. Naravno ostaje pitanje u kojim granicama i što je prihvatljivo palestinskoj strani. To je faktor koji bi, s jedne strane, bitno utjecao na bliskoistočnu stabilnost i sigurnost, a time i međunarodnu sigurnost. No, kako je u srži sukoba terorizam, s druge strane, ostaje pitanje bi li palestinska strana pristala na minimalističke okvire teritorijalne Palestinske države? Naučene lekcije ukazuju nam da protudržavni terorizam, kada ostvari etapne ciljeve, ostaje na shvaćanju da je terorizam učinkovito sredstvo za ostvarenje ciljeva. Postoji li jamstvo da se neće nastaviti do ostvarenja konačnih maksimalističkih ciljeva? Ipak, empirijski uvidi koji ukazuju da Izrael ne može skršiti palestinski terorizam i ideju stvaranja nacionalne države, štete koje proizlaze iz oružanog nasilja, zasićenost ubijanjem obaju društava, shvaćanje Palestinaca da su maksimalističke granice željene države nemoguća misija, poštivanje međunarodnog prava i primjeren angažman diplomatskog pritiska međunarodne zajednice i svjetskih sila na sukobljene strane okvir je koji pruža mogućnost za političko rješenje sukoba, a to uključuje i stvaranje Palestinske države. To je prihvatljivo i Hamasu.
- I za kraj. O pobjedniku u ovom ratu, naravno, ne može biti govora jer njime s vojne i političke točke gledišta baš ništa nije riješeno (niti je Hamas vojno poražen, niti su Palestinci dobili toliko željenu državu na koju imaju pravo i rezolucijom UN-a). Ipak, prema Vašem mišljenju, tko je ovim ograničenim, ali po stanovnike Gaze razarajućim vojnim sukobom ipak više profitirao? Ili možda bolje, tko je manje izgubio?
Obje strane u sukobu proglasile su pobjedu. U stvarnosti obje strane su gubitnici. Posljedice oružanog sukoba, prvenstveno predvidive istrage ratnih zločina obiju strana, utjecat će dodatno na ionako složen sukob.
Uvaženi g. Bilandžić, zahvaljujem Vam na ovom razgovoru i želim Vam puno uspjeha u daljnjoj profesionalnoj karijeri.
Dr. sc. Mirko Bilandžić, redoviti je profesor na Odsjeku za sociologiju, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je nositelj dvaju kolegija: „Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti“, te „Terorizam i društvo“ čime je na akademsku razinu u Republici Hrvatskoj uveo studije terorizma. Predaje i na sveučilišnom Vojnom studiju zagrebačkog Sveučilišta gdje je nositelj modula za vojnoobavještajnu specijalizaciju. Kao gost-predavač predaje i na međunarodnoj Ratnoj školi Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Suautor je programa poslijediplomskog specijalističkog studija „Upravljanje krizama“ na Sveučilištu u Zagrebu kojem je i voditelj od 2011. godine. Od 2008. glavni je i odgovorni urednik znanstveno-stručnog časopisa Polemos za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, kao i drugih izdanja. Od veljače 2011. ima status eksperta Europske komisije: European Commission, Security Scrutiny Procedure National Expert, FP7, Security Working Programm, te Savjeta za prevenciju i suzbijanje terorizma Vlade RH (2009-2014.). Objavio je 10 knjiga i 50-ak znanstvenih i stručnih radova.
