Američki medij The Hill piše kako mnogi misle da će u odnosima Europe i SAD-a nakon pobjede Joe Bidena nastupiti sretni dani. Europske vođe požurili su reagirati na izborne rezultate, a američki stručnjaci za vanjsku politiku već organiziraju simpozije, o tome, na koji način vratiti SAD u Europu pri Bidenu. Onu Europu, kojoj Trump nije poklanjao dužnue pozornost. Ali pritom postoji nemala količina zabluda, koliko su se ozbiljno ti odnosi promijenili u posljednje 4 godine, piše američki medij u članku autora John Richard Cooksona.
Među Trumpovim riječima i stvarnim djelima njegove administracije postoji velika razlika. Njegovi odnosi s mnogim europskim čelnicima bili su, najblaže rečeno – teški. Ako je vjerovati priopćenjima o tome što se događalo iza zatvorenih vrata, on se prema njima ponašao prekomjerno neprijateljski. Biden će biti manje strog, što je dovoljno dobro s gledišta diplomacije. Ali iako je Trumpov pristup privlačio pozornost, njegove su riječi rijetko pretakane u neke realno ostvarive planove, a još bi rjeđe ti planovi dosezali razinu realne politike i njegove se ideje gotovo nikada nisu realizirale u punoj mjeri. Zbog toga transatlantski odnosi u značajnom stupnju izgledaju kao i prije 10 godina i njih je odavno trebalo razmotriti.
Prema podacima Pentagona, u rujnu se u Europi nalazilo 63800 američkih vojnika. Ako im se pribroje pričuva i civilni službenici, američki kontingent u Europi broji više od 80 tisuća ljudi.
U srpnju je Bijela kuća objavila da se 6,4 tisuća američkih vojnika vraća iz Njemačke u SAD, a još nekoliko tisuća će ih biti razmješteno na druge lokacije u Europi. Neki od njih poslani su dalje na istok, prema Rusiji. Međutim, taj je plan samo neznatno pregrupiranje snaga – ako uopće i spada u tu kategoriju. Samo bi rijetko tko u tome vidio napuštanje SAD-a svojih europskih saveznika.
Štoviše SAD pri Trumpu nastavljaju pogrešan smjer koji se sastoji u izvanrednim investicijama u europsku sigurnost iznad svake granice razuma.
Međutim, Bidenova administracija ima šansu ispraviti tu grešku, ojačavši savez u planu njegove sposobnosti za izvršavanje glavne zadaće. Od trenutka završetka hladnog rata prošlo je više od 30 godina: Europa se nalazi u sigurnosti, mnogi su se saveznici SAD-a obogatili, a prijetnje su beznačajne. Dvije trećine članica NATO saveza skoro da su došle do razine rashoda za obranu u iznosu od 2% BDP-a. Čak i neovisno o tome što su zajednički troškovi europskih saveznika za te ciljeve krajnje značajni: 281 milijardu dolara. prema 65 milijardi dolara koliko izdvaja Rusija.
Ako se Europa boji za svoju sigurnost ona može potrošiti za obranu i još više novca, a primjer mogu uzeti od Švedske koja i nije članica NATO-a. Ona planira povećati obrambene rashode za 40% tijekom iduće 4 godine.
Rusija je najveća ugroza na kontinentu, ali ona je također i slaba. Njena ekonomija je anemična i i jedva se održava na površini zbog niskih cijena nafte. Pandemnija koronavirusa također joj je nanijela štetu.
„Kremlj, prema pojedinim podacima, razmišlja o rezanju obrambenog proračuna u slijedećoj godini, kako bi umjesto toga dodijelio dodatna sredstva za socijalu u predvečerje izbora za parlament 2021.g.“ u kontekstu mogućih masovnih građanskih prosvjeda.
Sadašnji problemi Moskve samo naglašavaju odavno poznatu činjenicu: Rusija ne predstavlja prijetnju u planu široke teritorijalne ekspanzije u Europi. To se isto može reći za bilo koju drugu državu i to je u nemalom stupnju zasluga NATO-a. Štoviše, glavni cilj saveza mora biti održavanje toga statusa quo.
Trump nije bio dobar prema Europi, a njegovo je ponašanje bilo kontraproduktivno. Biden se ponaša sasvim drugačije. Ali to ne mijenja činjenicu koju mora priznati nova administracija: za ispunjenje glavne zadaće NATO savezu u Europi potrebna je manja količina američkih vojnika, navodi se u članku The Hilla.
