Iako se većina svjetskih analitičara slaže u ocjenama da je Rusija znalački iskoristila razvoj vojnog stanja u azerbajdžansko-armenskom ratu za Nagorno Karabah te brzo i spretno nametnula sukobljenim snagama svoj mirovni plan, koji uključuje i prebacivanje ruskih vojnika u Nagorno Karabah (gdje ih nikada do sada nije bilo), što de facto znači i na azerbajdžanski teritorij, i pri tom stavila Armeniju pod još jači utjecaj Moskve svevši prozapadne ambicije njenog vojno-poraženog premijera Pašinjana „na nulu“, ima i nekih drugih razmišljanja. O jednom od njih svjedoči i slijedeći tekst američkog analitičkog medija The National Interest kojega donosimo u cijelosti, i koji u pobjedi Azerbajdžana vidi mogućnost za novi američki pristup Turskoj, uz čiju bi se pomoć, eventualno, moglo utjecati, kako se navodi, na sprječavanje daljnje ruske ekspanzije. Evo prijevoda teksta, čiji original možete pogledati na ovom linku: https://nationalinterest.org/feature/america-must-reshape-its-future-nagorno-karabakh-172697.
Sporazum između Azerbejdžana i Armenije uz posredovanje Rusije o Nagorno-Karabahu privremeno je okončao rat koji je izbio 27. rujna. Može se samo pozdraviti prestanak nasilja i neposredna prijetnja civilima. Međutim, izvještaji o valu etničkih Armenaca koji su bježali iz sporne regije i krenuli prema Erevanu ukazuju na to da temeljni uzroci sukoba nisu bili riješeni. Ovo se može pokazati krhkim mirom koji ovisi o prisutnosti 1.950 ruskih mirovnih snaga, čija uloga, prema sporazumu, ima petogodišnji rok. Taj se kalendar preklapa s vremenskim okvirom buduće američke administracije. Sjedinjene Države bi se uskoro mogle naći pod pritiskom da se umiješa u ovu situaciju, pa je istu važno procijeniti utvrđivanjem prednosti i nedostataka sporazuma kako bi se utvrdile mogućnosti za američku vanjsku politiku.
Primarna strateška korist za Washington temelji se na rezultatu šestotjednog rata u korist Azerbajdžana. Taj je rezultat osigurao koridor na zapad koji može olakšati protok energetskih resursa Kaspijskog mora cjevovodom kroz Gruziju do Crnog mora. Ovo je jedini energetski put istok-zapad od Srednje Azije do svjetskih tržišta koji ne prolazi niti kroz Rusiju niti kroz Iran. U svjetlu važnosti koju su administracije Baraka Obame i Donalda Trumpa pridavale prijetnji ruske energetske ucjene povezane s plinovodom Sjeverni tok 2, azerbejdžanski energetski put poprima značajanu važnost u smislu globalne energetske politike.
Daljnji pozitivan ishod po Sjedinjene Države uključuje iransku dimenziju. Usprkos dosljednim nastojanjima Teherana za ostvarenje regionalne hegemonije, on se iznenađujuće suzdržao od intervencije u sukobu. Iran se pokazao ne samo nemoćnim za vršenje utjecaja u svom neposrednom susjedstvu, već je i azerbejdžanska kampanja za učvršćivanje nadzora nad Nagorno Karabahom pozitivno odjeknula u velikoj azerbejdžanskoj manjini na sjeveru Irana. Unutariranske etničke napetosti ili čak perspektiva azerbejdžanskog iredentizma možda su ograničile iransku vanjsku politiku: solidarnost iranskog Azerbajdžana s Republikom Azerbajdžanom, s vrlo otvorenim vezama s Izraelom, Iranu je stala na put.
Ipak, unatoč svemu tome, uključno i spomenutom energetskom koridoru – neto učinak rezultata rata za Nagorno-Karabaha mora se smatrati negativnim sa stajališta američkih strateških interesa. Teoretski Sjedinjene Države, Francuska i Rusija predsjedavaju Minskom grupom OESS-a, odgovornom za rješenje karabahskog problema, i osnovanom 1992. godine. Međutim, trenutačni sporazum između Azerbajdžana i Armenije stvorila je samo Moskva: zapadna diplomacija je marginalizirana.
Štoviše, provedba sporazuma uključuje raspoređivanje ruskih trupa na sporni teritorij. Rusija je ponovno potvrdila svoj utjecaj na Južnom Kavkazu, baš kao što je to učinila u Siriji i Libiji, a da ne spominjemo Krim i istočnu Ukrajinu. Iako općenito nema moć ili resurse za uspostavu uvjeta za trajni mir, Rusija je više puta djelovala kao odlučujući igrač na postsovjetskom prostoru i daleko šire. U konkurenciji velikih sila između Sjedinjenih Država i Rusije, Nagorno-Karabah predstavlja još jedan korak u širenju ruskog utjecaja i nastojanja Vladimira Putina da povrati utjecaj koji je Rusija izgubila na kraju hladnog rata.
Rusija je također polučila novi utjecaj u Armeniji. Vlada premijera Nikole Pašinjana došla je na vlast demokratskom revolucijom u Erevanu 2018. godine s nadom u izgradnju jačih veza sa Zapadom. Ipak, vojni poraz od Azerbajdžana prisilio je Pašinjana na priznanje istoga, snažno predajući armenska potraživanja u Nagorno-Karabahu. Sada se suočava s bijesnom javnosti. Hoće li moći zadržati vlast, tek će se vidjeti, ali dinamika je neupitna. Prozapadni čelnik Pašinjan snosi krivnju i oslabljen je, dok se ruska moć širi. Svjedoci smo nove Brežnjevljeve doktrine: tamo gdje je nekoć bila Rusija, tamo će se i vratiti.
Zapad je također izgubio poziciju u odnosu na Tursku, koja je podržala Azerbajdžan kao dio ambicija predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana za većom regionalnom ulogom. Posebno oštar sukob razvio se između Ankare i Pariza, gdje je francuski predsjednik Emmanuel Macron kritizirao ulogu Turske, istodobno kada je pokrenuo obnovljenu raspravu o islamizmu uslijed terorističkih napada u Parizu i Nici. Erdogan je iskoristio priliku da Macrona prikaže kao neprijatelja islama. Iako je ovo samo rat riječima, on snažno dijeli dva ključna saveznika u NATO-u : nuklearnu silu Francusku i Tursku, čija je vojska po veličini druga nakon SAD-a u tom savezu. Konačna odluka o granicama na Južnom Kavkazu možda se Washingtonu ne čini od velike važnosti, ali ovaj unutarnji spor unutar NATO-a može nagristi ključnu instituciju američke međunarodne sigurnosne arhitekture. Što se nože označiti kao još jednu rusku pobjedu.
Iako sporazum uključje Rusiju, Armeniju i Azerbejdžan, on također neizbježno uspostavlja temelje za interakciju između Rusije i Turske. Erdogan je, zapravo, najavio da će turske snage igrati ulogu u nadgledanju mira, iako detalji ostaju nejasni. U mjeri u kojoj se pojavi rusko-turska suradnja, to će utjecati na daljnje pogoršanje odnosa između Washingtona i Ankare. Međutim, također je moguće da rusko-turska blizina u Nagorno-Karabahu postane izvor napetosti i sukoba među njima, što bi Tursku moglo gurnuti natrag prema Zapadu. Američka diplomacija mogla bi istražiti ovu perspektivu.
Primarni cilj američke vanjske politike trebao bi biti popravljanje štete nanesene odnosima s Turskom. Bilo je pogrešnih koraka s obje strane, ali najlošija je bila nepromišljena odluka Obamine administracije da se u Siriji udruži s kurdskim snagama koje Ankara smatra terorističkom prijetnjom. Stvari su od tada pogoršane. Washington bi, stoga, trebao tražiti mogućnosti za sanaciju štete. Sukob oko Nagorno-Karabaha još uvijek može pružiti Americi „otvor“ za neizravni pristup Turskoj, istovremeno je gurajući protiv ruskog ekspanzionizma.
Autor teksta Russell A. Berman viši je suradnik u Hooverovom institutu u kojem surađuje s Radnom skupinom za Bliski istok i islamski svijet.
