U hrvatskim je medijima gromko odjeknula jučerašnja vijest o podnošenju ostavke austrijskog kancelara Sebastiana Kurza. Barem za one neupućenije, koji nisu upoznati „s likom i djelom“ mladog, 35-godišnjeg političara, a još više s istražnim radnjama koje su protiv njega i njegove vlade pokretane, pa i posljednjih tjedana i dana.
Naime, istražna tijela izvršila su provjere u samoj vladi, a 9 osoba iz najužeg kruga njezinog čelnika sumnjiči se za moguće dogovore s novinarima oko namještanja „imidža“. Pretpostavlja se kako je Ministarstvo financija u razdoblju 2016.-2018. koristilo proračunski novac za plaćanje oglasa u tabloidu Österreich, koji je davao “točna” mišljenja i ispitivanja javnog mišljenja o Sebastianu Kurzu, nešto slično za što se u Izraelu optužuje bivšeg premijera Benjamina Netanjahua, s kojim je Kurz, uzgred, imao vrlo bliske odnose. Tko je od koga „učio“ teško je reći ali ne i pretpostaviti s obzirom na dob i političko iskustvo, koje je, naravno, uvelike na strani bivšeg premijera židovske države.
Kada smo već kod političkog iskustva, treba podsjetiti kako je Sebastian Kurz jedan od najmlađih europskih političara koji je postigao tako strelovit uspjeh i zasjeo na najmoćniju fotelju zemlje. U tome je „potukao“ i svog francuskog kolegu, preciznije predsjednika zemlje Emmanuela Macrona čiji je uspon na tron također bio strelovit, štoviše, za razliku od Kurza u visoku je politiku uletio kao potpuni anonimus – iz sfere bankarskog biznisa – osnovavši vlastitu stranku i pobijedivši puno poznatije suparnike ispred dugo etabliranih francuskih stranaka.
Kurz je imao nešto drukčiju političku povijest, ali nikako ne manje impresivnu. Štoviše!
U redove Narodne stranke ušao je još kao školarac. Kako bi se što više približio svom narodu, dragovoljno je otišao na služenje vojnog roka. Studirao je pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beču, ali ga nije uspio završiti zbog strelovitog političkog uspona, tako da će mu ova detronizacija možda omogućiti da konačno i diplomira i stekne formalnu visoku naobrazbu. Zbog te činjenice austrijska politička elita uvijek ga smatra “početnikom”.
Sebastian Kurz je sa samo 23 godine postao čelnik gradske organizacije Narodne stranke u Beču. S 25 godina imenovan je državnim tajnikom za pitanja integracija, tj. bio odgovoran za integraciju migranata u austrijsko društvo. Godine 2013. postaje zastupnik u državnom parlamentu, a istodobno mu je ponuđeno i mjesto ministra vanjskih poslova. Ta je činjenica odmah pobudila interes daleko izvan granica Austrije, jer voditi vanjsku politiku zemlje s 27 godina stvar je bez presedana. Ali mladi Sebastian Kurz pokazao se i na tom području neobično snalažljiv i ni po čemu nije zaostajao za svojim iskusnijim kolegama što je znak nevjerojatne političke inteligencije i političke kulture, ali i općeg znanja koje se danas tako često pogrešno obezvrjeđuje a prednost daje uskim specijalizacijama.
Međutim, Kurz se pokazao mnogo bistrijim od svojih puno starijih kolega. Ponašao se izvan zadanih okvira i pravila igre, time se našavši u nemilosti Bruxellesa i glavnih silnica u ključnim metropolama EU kojima se nije svidio austrijski „upstart“. Ne treba zaboraviti njegove oštre kritike migracijske politike Angele Merkel iz 2015. g. i potporu tim istim politikama, ali potpuno suprotnog predznaka, koje provode Mađarska, Poljska i Češka. Ne treba zaboraviti niti njegov gotovo fizički sukob s Emmanuelom Makronom 2020. godine, kada je zajedno s nizozemskim premijerom Markom Rutte odbio odobriti proračun EU. Frau Merkel tada je osobno morala smirivati mlade „jastrebove“ i političke suparnike.
Bruxellesu se nije svidjelo niti Kurzovo koaliranje s krajnje desnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom (2017.-2019.), što je smatrano pravim grijehom, ali se Kurz i tu spretno snašao – formirajući novu koaliciju sa Zelenima.
Kurzov „krimen“ u očima Bruxellesa ogledao se i kroz njegovo pokretanje zakona „O islamu“, kojim je zabranjeno inozemno financiranje džamija. Inzistirao je da se propovijedi imama petkom drže isključivo na njemačkom jeziku, koji je postao i jedini prihvatljivi jezik za djecu u vrtićima (zapravo, što je tu čudno, pa radi se o Austriji, a ne Afganistanu, Bosni, Hrvatskoj ili Srbiji…?). Uvedene su i novčane kazne za pridošlice koji ne žele učiti njemački.
Suprotno od elita EU politika Sebastiana Kurza kod kuće primana je općenito pozitivno, tj. Austrijanci su većinom odobravali poteze svog mladog kancelara. Zbog toga Kurzov sinoćnji odlazak vjerojatno ne znači i kraj njegove političke karijere. Štoviše! Nakon najave ostavke i prijedloga predsjedniku Alexanderu van der Bellenu da sadašnjeg ministra vanjskih poslova Alexandera Schallenberga imenuje za novog šefa vlade, Kurz ostaje na čelu Narodne stranke i preuzet će dužnost zamjenika predsjednika austrijskog parlamenta. Ukoliko istražitelji ne otkriju ništa ozbiljno, Kurz itekako ima priliku vratiti se na dužnost kancelara. Dovoljno je popularan u društvu, a, osim toga, uvijek će biti onih koji sumnjaju u istražne radnje i pokrenute procese kao politički motivirane, a takve je stavove dovoljno samo malo medijski jače pogurati pa da sve opet krene u suprotnom smjeru.
I za sam kraj: Kurz je vodio i posebnu „balkansku politiku“ koja nije išla „niz dlaku“ Bruxellesu i Berlinu. Nije tajna da se zalagao za promjenu granica između Kosova i Srbije tj. za razmjenu teritorija – sjever Kosova nastanjen većinom Srbima pripao bi Srbiji (što bi omogućilo pretpostavke za srpsko priznanje Kosova), a dvije južne srpske regije nastanjene većinom Albancima Kosovu.
Sada već bivši kancelar otvoreno se zalagao i za dovršetak ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2, u čemu je bio kompatibilan politici Angele Merkel, a s Rusijom je ostvarivao korektne odnose iako ga se, da ne bi bilo zabune, nikako ne može smatrati proruskim političarem. Riječ je, puno prije, o pragmatizmu tj. o Kurzu koji u svemu gleda najprije austrijske nacionalne interese. Izgradio je i vrlo prijateljske odnose s Izraelom, a one s Turskom sveo gotovo na nulu. Po pitanju ovog drugog paradoks je kako je po tome na identičnoj „liniji“ sa svojim političkim suparnikom Emmanuelom Macronom. Eto što je politika.
