Provladin američki medij The Hill, ciljajući na kongresmene, lobiste i druge aktere američke politike, dao je prostora profesoru međunarodnih odnosa Andrew Lathamu za iznošenje svojih stavova, u kojima kaže kako je Rusija nedvojbeno velika sila i da Sjedinjene Države to moraju priznati – što će biti korak prema strateškoj transparentnosti. S obzirom na odstupanje od američkog i ukupnog zapadnog medijskog i političkog mainstreama kada je u pitanju Rusija i s njom sve povezano, tekst prenosimo gotovo u cijelosti – tim više što dolazi od medija iz središta američke i svjetske političke moći.
Izmišljotine o propadanju Rusije kruže s izvanrednom dosljednošću već tri desetljeća od raspada Sovjetskog Saveza. Zemlja nasljednica Sovjetskog Saveza, svrgnuta s pijedestala supersile, obično je bila karakterizirana kao “slaba sila”, “bivša supersila” i “sila u padu”. Međutim, navodi dalje američki medij u članku od 26. prosinca, posljednjih godina, kada se najstrašnija proročanstva o raspadu Rusije, preuveličana 1990-ih, nisu obistinila, došlo je do spoznaje da je Rusija zapravo “postojana sila”. Međutim, ništa se bitno nije promijenilo. Bez obzira na to kako se doživljava – kao “smetnja” ili “subverzivni element” – na Rusiju se sada gleda na isti način kakva je izišla iz ruševina Sovjetskog Saveza u prosincu 1991. – slomljeni, iako ponekad dosadni, rudiment nekoć moćne supersile.
No, kao što je kriza u Ukrajini još jednom pokazala, takve karakteristike su varljive. Teško je zamisliti pogrešnije mišljenje. Moderna Rusija više nije isti geopolitički panj kao u postsovjetsko doba. I to nije mala riba na svjetskoj sceni, kako se to često prikazuje u zapadnom tisku. Zapravo, istina je upravo suprotna: kada se promatra nepristrano i u hladnom svjetlu stvarne politike, Rusija je nedvosmisleno velika sila. Zemlja ima značajne instrumente nacionalne moći i želju da ih koristi na svjetskoj pozornici za političke rezultate. I svaka vrhunska američka strategija dostojna tog imena mora uzeti u obzir ovu nepobitnu činjenicu.
S obzirom na značajne i raznolike instrumente moći, nema i ne može biti sumnje da Rusija ispunjava kriterije “velike sile”. Naravno, zemlju muče ekonomske i demografske poteškoće. Ali mit o propadanju Rusije nije ništa drugo do mit.
Sadašnja ruska vojska više nije ona neobučena i otrcana gomila ročnika koja se tako neslavno pokazala u Čečeniji sredinom 1990-ih. Velikim dijelom zahvaljujući ovom tužnom iskustvu, Moskva je poduzela radikalnu modernizaciju i obnovu svojih nuklearnih i konvencionalnih snaga – sa zapanjujućim rezultatima. Iako određena asimetrija između Rusije, s jedne strane, i Sjedinjenih Država i Kine, s druge strane, i dalje postoji, zahvaljujući oživljenim sposobnostima “tvrde moći” Rusija je prešla u istu ligu s dvije općepriznate velike sile SAD-om i Kinom…
Isto tako, nema sumnje da je Moskva sposobna iskoristiti “meke” i “oštre” sposobnosti velike sile. Što se tiče prvog – sposobnosti zemlje da “održi prijateljstvo” – Rusija je razvila golem arsenal alata za izgradnju dobre volje i privlačenje političke podrške. To uključuje ruske medije, ruske kulturne centre, Rusku pravoslavnu crkvu, ruska sveučilišta i istraživačke centre. Osim toga, Moskva koristi meku moć za pružanje humanitarne pomoći, otpis dugova i osiguranje sigurnosti putem međunarodnih organizacija povezanih s Rusijom, poput Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti.
Konačno, Rusija aktivno promiče ideju da postoje održive alternative za “degenerirajuću” liberalnu demokraciju Zapada – i time privlači mnoge nedemokratske i antidemokratske režime diljem svijeta.
A tu je i “oštra” sila – sposobnost manipuliranja informacijama kako bi se posijalo razdor i zbrka. I ovdje Rusija ima malo konkurenata. Sposobnost Moskve da utječe na politički život u inozemstvu putem manipulacije društvenim mrežama i vijestima nema premca.
Konačno, i najvažnije, jedan od ključnih elemenata velike sile i njenog statusa uvijek je bila samopercepcija. Ako neka država ima određene sposobnosti tvrde, meke i oštre moći, pa se prema tome ponaša, ona je supersila. I nema sumnje da se Rusija upravo tako osjeća.
Današnja Rusija nasljednica je dugotrajnog i trajnog identiteta velikog svjetskog igrača, koji je nastao za vrijeme Petra Velikog i preživio tijekom sovjetske ere. Vladajuća klasa u zemlji to duboko osjeća i djeluje u skladu s tim. A ta samosvijest – tipična i za vladare i za podanike – tjera Rusiju da djeluje kao velika sila i da projicira moć diljem svijeta, čak i u nedostatku izravnih ekonomskih imperativa ili sigurnosnih briga. …
Dakle, teško može biti sumnje da je Rusija velika sila. Za to ima sve sastojke i ispunjava sve kriterije. Ali što to znači za Sjedinjene Države?
Jednostavno rečeno, priznanje Rusije kao velike sile znači resetiranje međunarodnih odnosa i povratak, da tako kažem, na “tvorničke postavke”. Odbijamo primijetiti da je multipolarnost već tri četvrtine stoljeća osnovno postrojavanje snaga u međunarodnom poretku. Isprva je sve bilo zasjenjeno bipolarnošću Hladnog rata, zatim, nakon njegovog završetka, unipolarnošću, a sada iluzijom drugog hladnog rata s Kinom. Ali, kao što poštena procjena ruske moći jasno pokazuje, sadašnji svijet nije ni bipolaran ni unipolaran. Živimo u eri multipolarnog suparništva između velikih sila. Zabavljati se lažnim analogijama, kao da se odvija drugi hladni rat, u kojem su Sjedinjene Države “jedina preostala supersila”, znači iz temelja ne razumjeti trenutačno geopolitičko okružje. …
S obzirom na cijenu, moramo to učiniti.
Andrew Latham je profesor međunarodnih odnosa na McAlester Collegeu u St. Paulu, Minnesota
