Zoran Meter
Ako Kilicdaroglu izjavi da je pokraden Tursku bi lako mogao pogoditi ne samo burni ponedjeljak već i duže razdoblje nestabilnosti: optužbi za malverzacije, nepriznavanje rezultata, bojkot drugog kruga – odnosno prelijevanje zatrovane političke atmosfere na ulice kroz prosvjede, možda i sukobe Erdoganovih i oporbenih simpatizera. U tom bi scenariju ključnu ulogu imala turska tzv. duboka država odnosno njezina spremnosti za zaustavljanje mogućih nereda. Ne vjerujem da će se Kilicdaroglu na tako nešto radikalno odlučiti
U Turskoj su u nedjelju, 14. svibnja, održani predsjednički izbori i izbori za zastupnike turskog parlamenta. Prema mnogima odlučujući kada je riječ o budućem smjeru zemlje nakon gotovo dva desetljeća vladavine najmoćnijeg turskog političara Recepa Tayyipa Erdogana. Tko pobijedi, Turskom će upravljati idućih 5 godina, koliko prema ustavu traje predsjednički mandat.
Registriranih birača bilo je više od 64,1 milijuna, uključujući i više od 1,76 milijuna koji su glasali u inozemstvu. U zemlji je bilo ukupno 191.885 glasačkih kutija.
Sva pozornost domaće i svjetske javnosti bila je usmjerena na dva od ukupno četiri kandidata za državnu predsjedničku fotelju u Ankari: spomenutog aktualnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, i njegovog glavnog suparnika – čelnika socijaldemokratske stranke Cumhuriyet Halk Partisi (CHP), Kemala Kilicdaroglua. Treći kandidat Sinan Ogan prema anketama nije imao većih šansi za uspjeh, kao i četvrti Muharrem Ince (za kojeg se govorilo da se u četvrtak povukao iz utrke).
I turske ankete, kao i izviješća zapadnih medija predviđale su vrlo izjednačenu borbu, s tim da su zapadni mediji redom davali prednost glavnom oporbenom kandidatu, dok su ankete iz Turske prednost davale jednom ili drugom kandidatu, ovisno je su li provođene od strane Erdoganovog ili oporbenog „aparata“.
U svakom slučaju većina ih je predviđala drugi krug, iako je bilo i onih koji su pobjedu u prvom krugu davali nekom od dvojice glavnih kandidata.
I konačno, nakon više od 96% pobrojanih glasova, možemo krenuti s analizom samih izbora.
Prema izvješću koje je objavila državna agencija Anadolu (AA)Tursku ipak očekuje drugi izborni krug koji će se održati za dva tjedna.
Naime, aktualni predsjednik Erdogan osvojio je 49,47 % glasova, drugoplasirani Kilicdaroglu osvojio je 44, 82%, na trećem mjestu je Ogan s 5,3%, dok je četvrti Ince sa svega 0,46% glasova.
Al Jazeera je objavila kako Erdogan dobiva 49,4 posto, a Kilicdaroglu 44,9 posto.
Zanimljivo je da je pro-oporbena agencija ANKA iza 23 sata, kada je po državnim medijima Erdogan imao nešto više od 50%, objavila znatno drukčije rezultate: prema njoj Erdogan je imao 48,87 posto, a Kilicdaroglu 45,38 posto glasova.
Ono što je za Erdogana također povoljno (ako izuzmemo rezultate ANKA-e) je i to da je njegova stranka AKP s koalicijskim partnerima osvojila gotovo 50% glasova (što je oko 320 zastupnika), dok Oporbeni savez ima oko 35% (oko 215 zastupnika).
Što će učiniti Kilicdaroglu: priznati rezultate ili reći da je pokraden?
Ako se s ovim rezultatima složi i drugoplasirani oporbeni kandidat, Erdogan gotovo može početi slaviti i prije drugog kruga. Naime razlika između njih dvojice je prilično velikih 4-5%, a s obzirom da je Erdogan bio gotovo na pragu trijumfa u prvom krugu za očekivati je relativno laku pobjedu u drugom (iako su čuda, naravno, uvijek moguća – ali ona se ipak ne događaju često).
Međutim, ako Kilicdaroglu izjavi da je pokraden i da je on pobjednik prvog kruga stvari bi se itekako mogle zakomplicirati, jer bi te riječi mogle postati iskra koja može zapaliti plamen.
Jer ono što u ovom rezultatu upada u oči (iako je on, naravno, u praksi uvijek moguć i s te ga je strane teško osporavati) je da je po Erdogana ovo možda i povoljnija opcija nego da je odnio pobjedu već u prvom krugu. Sada on s lagodne pozicije može govoriti (što već i čini) kako je u Turskoj u nedjelju bio „veliki festival demokracije“, da će građani imati mogućnost izabrati predsjednika u drugom krugu i td. Da je, međutim, odnio pobjedu u prvom krugu, vjerojatno bi navukao bijes ne samo oporbenih simpatizera, već i dobrog dijela onih neutralnih tj. politički indiferentnih koji bi vjerovali anketama koje su većinom predviđale drugi krug (doduše, većinom ne baš s ovakvim rezultatom kakav je sada i koji je skoro pa Erdoganova apsolutna pobjeda).
S druge strane Erdoganu dodatni „vjetar u leđa“ i potpunu samouvjerenost daje uvjerljiva pobjeda njegove stranke na parlamentarnim izborima. Nju je ipak nemoguće krivotvoriti jer je razlika u broju glasova ipak ogromna. Time parlament Erdoganu neće moći stvarati probleme po bilo kojim „osjetljivim pitanjima“.
Zapad za Kilicdaroglua, Rusija za Erdogana
Kako se moglo i pretpostaviti s obzirom na uzavrelu političku atmosferu u Turskoj i velike uloge koji su u igri – glavni globalni geopolitički igrači zapravo su postali navijači – što je apsurd s obzirom kako je načelo nemiješanja u unutarnje stvari drugih država navodna „svetinja“ u koju se svi spremno zaklinju.
Tako Zapad, predvođen SAD-om, zapravo i nije skrivao svoje otvorene simpatije i želje za pobjedom oporbenog kandidata. S druge strane ruski državni vrh formalno je iskazivao neutralnost kroz izjave da se radi isključivo o odluci turskih građana koju treba poštivati kakva god bila, jer je Turska demokratska država. Međutim svima je otpočetka bilo jasno kako službena Moskva i ruska javnost velikom većinom priželjkuju Erdoganovu pobjedu. Poglavito nakon sve otvorenije iskazivanih proturuskih stavova oporbenog kandidata Kemala Kilicdaroglua (iako je na početku kampanje ponavljao kako želi zadržati dobre odnose s Rusijom) kako je tijek kampanje odmicao i kako je shvatio da je čitav Zapad otvoreno stao iza njega. Tako je prije nekoliko dana Kilicdaroglu otvoreno optužio Rusiju da se miješa u turske izbore, ali i da će, kada dođe na vlast, pokrenuti reviziju svrsishodnosti projekta prve turske atomske centrale Akkuyu (koju grade Rusi), i čiji je prvi blok nedavno svečano pušten u rad, što su video konferencijom pratili i uzvanicima i javnosti se svečanim govorima obratili predsjednici R.T. Erdogan i Vladimir Putin.
Najvažnija je turska „duboka država“, a ona ne želi nestabilnost u opasna globalna geopolitička vremena
Dakle, ako Kilicdaroglu izjavi da je pokraden Tursku bi lako mogao pogoditi ne samo burni ponedjeljak već i duže razdoblje nestabilnosti: optužbi za malverzacije, nepriznavanje rezultata, bojkot drugog kruga – odnosno prelijevanje zatrovane političke atmosfere na ulice kroz prosvjede, možda i sukobe Erdoganovih i oporbenih simpatizera.
U tom bi scenariju puno toga ovisilo o turskoj tzv. dubokoj državi i njenoj spremnosti za zaustavljanje mogućih nereda i opasnosti koje iz njih mogu proizići za tursko društvo i državu u ionako tradicionalno nestabilnoj regiji ali i u još lošijoj globalnoj geopolitičkoj situaciji. Smatram da je Turska preozbiljna zemlja da bi si nešto takvo, u ovim krajnje neizvjesnim i opasnim vremenima dozvolila. Zato i ne vjerujem da će se Kilicdaroglu na nešto radikalno odlučiti. Jer i ovako je ostvario veliki rezultat, o čemu je na početku kampanje mogao samo sanjati.
Naime, nakon neuspjelog vojnog puča protiv Erdogana u srpnju 2016. godine turski sigurnosni aparat odnosno nadležne institucije imale su dovoljno vremena analizirati svoje greške i propuste koji su Erdogana umalo koštali glave, i kada su ga, zapravo, spasili samo građani koji su ga bili spremni braniti i svojim životima na ulicama i trgovima Istanbula i Ankare (to su i učinili, jer je bilo na desetke mrtvih golorukih civila u sukobima s vojnicima koji su bili na strani pučista). Pouke su definitivno izvučene, a siguran sam i povučeni potezi koji tako nešto u buduće čine ako već ne posve nemogućim, ono barem teško izvedivim.
Naravno da Erdogan u javnosti više nema tako snažnu potporu kao onda, međutim ona je još uvijek vrlo respektabilna – i to je činjenica koju svi moraju prihvatiti – željeli je ili ne.
Međutim, kako se god stvari dalje odvijale, nakon ovih izbora ostaje ipak jedna vidljiva činjenica: Turska je, poput mnogih drugih zemalja, postala politički duboko podijeljena zemlja. A duboke političke podjele, ukoliko potraju (ili im se još pridodaju i one ideološke) – najgore je što se po neku zemlju može dogoditi jer joj jamče samo nestabilnost i trošenje energije na beskrajne političke sukobe umjesto fokusiranosti na gospodarski, socijalni, odnosno ukupni društveni razvoj.
Erdoganu su, čini se, građani ovoga puta oprostili ali mu je upozorenje itekako jasno odaslano. Morat će pozornost s vanjske politike kao do sada dominantne, ipak više skrenuti na unutarnje probleme koji tište građane ma koliko im i vanjska politika bila važna (a Turcima je, poglavito kada je vezana uz islamski ili nešto uže – tzv. turski svijet).
Ali pričekajmo ipak i drugi izborni krug!
