EU ne želi ostati “tehnički koordinator sankcija” protiv Rusije

Zoran Meter

Kako se približava datum američko-ruskih pregovora u Ženevi 10. siječnja o sigurnosnim jamstvima, kao i dva dana kasnije sastanka ruskih i predstavnika NATO saveza u Bruxellesu i onih dan kasnije u Beču na platformi OESS-a, sve više raste nervoza u najvišim strukturama Europske unije da će EU, kao samostalni subjekt izostati iz pregovora s Rusijom o stvarima koji se odnose na europsku sigurnost.

Prije nekoliko dana upravo se na tu temu oglasio i visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell kazavši kako je takvo nešto po EU posve neprihvatljivo i da ona mora biti uključena u spomenute pregovore koji se odnose na europsku sigurnost.

S druge strana Moskva je u više navrata izjavljivala kako već godinama Bruxellesu šalje svoje prijedloge o međusobnoj suradnji po svim ključnim pitanjima, uključno i onim sigurnosnog karaktera, ali da je redovito bivala odbijana pri čemu je na nju uvijek „gledano s visoka“. Zbog toga se okrenula direktnim pregovorima s onim kojeg smatra ključnim ne samo po pitanju svoje sigurnosti, već i ukupnog ponašanja EU prema Ruskoj Federaciji – s Washingtonom.

Posljednjih dana pojedini ruski analitičari, reagirajući na navedene Borrellove riječi, otvoreno govore kako Rusiji u sigurnosnom smislu problem ionako ne predstavlja EU, pa čak u tolikoj mjeri niti sam NATO kojim u osnovi upravlja Washington, već joj ugrozu predstavljaju isključivo Sjedinjene Države i njihov vojni potencijal na tlu Europe (prije svega onaj nuklearni koji je već davno razmješten i zaostao još iz doba hladnog rata, poput onog na teritoriju Njemačke i Turske, kao i namjere Pentagona za razmještaj novih nuklearnih raketa i izgradnju ili proširenje zračnih luka na istoku EU za prihvat američkih strateških bombardera poput one koja se gradi u Estoniji i s koje bi za nekoliko minuta ti zrakoplovi mogli stići do drugog najvećeg ruskog grada Sankt Peterburga).




Drugim riječima Moskva više ne želi razgovarati s onima koji ni o čemu bitnom po rusku stratešku sigurnost ionako ne odlučuju, i smatra kako bi to briselskim političarima služilo isključivo da bi sami sebi i svojoj javnosti ukazali na nekakvu njihovu važnost i da se eto i njih o nečemu tako važnom pita – a u čemu ona ne želi sudjelovati tj. omogućavati im besplatni PR.

Međutim ne isključujem mogućnost da će Moskva prije ili kasnije pokrenuti određeni dijalog i s Bruxellesom po pitanju strateške sigurnosti (iako ne znam što EU samostalno Rusiji u tom pogledu može ponuditi ili jamčiti bez prethodne suglasnosti SAD-a i NATO-a), ali mislim da će to tada itekako htjeti naplatiti. U prvom redu s pozicije da će u tom slučaju od EU zahtijevati korjenitu promjenu otvorenog proturuskog garda – poglavito onog vezanog uz proturuske sankcije uvedene još 2014. g., ali i sankcija koje se, najčešće pod egidom kršenja ljudskih prava u Rusiji, poput afere Navaljni, svako toliko nadovezuju na prethodno nametnute. Takva sankcijska politika Bruxellesa po Moskvu je već dugo neprihvatljiva i ona je smatra umjetno insceniranom i politički motiviranom, a sasvim je sigurno i jedan od glavnih razloga njenog ignoriranja Europske unije kada je riječ o bilo kojim pitanjima geopolitičkog karaktera – regionalnog ili globalnog. Rusija Europsku uniju sada promatra kao svojevrsni instrument Washingtona (isto kao i NATO) za njegov geopolitički obračun s njom na europskom tlu i u tom je smislu još od pokretanja ukrajinske krize 2014. g. upozoravala EU što joj se može dogoditi ukoliko bude slijepo slušala direktive koje joj stižu s druge strane Atlantika: da će prestati postojati kao bitni subjekt globalne geopolitike!





Hoće li EU u svrhu i svog uključenja u predstojeće ključne razgovore s Moskvom biti spremna na spomenute sankcijske ustupke koji se tiču i njenih tzv. temeljnih načela (demokracija, ljudska prava) ili neće ostaje za vidjeti. Ali je činjenica da nervoza u Bruxellesu raste, da se on ne zadovoljava izjavama američkog predsjednika Bidena kako će se SAD prije bilo kakvog sporazuma s Rusijom o svemu prethodno konzultirati sa svojim saveznicima i partnerima u Europi, i da se o tom problemu sve češće u Bruxellesu otvoreno govori. A o tome svjedoči i slijedeća vijest:

Zahtjevi za sigurnosnim jamstvima koje je Rusija postavila SAD-u i NATO-u protivni su interesima Europe. Međutim, Europska unija ne želi biti “koordinator sankcija” protiv Moskve. Ovo je mišljenje iznio predsjednik Finske Sauli Niinistö, a prenosi ga TASS.

“Zahtjevi koje je Rusija postavila u prosincu protiv Sjedinjenih Država i NATO-a tiču ​​se Europe”, rekao je finski predsjednik, dodavši kako su “oni u suprotnosti s europskim sigurnosnim poretkom.” Niinistö je napomenuo da 2022. nema mjesta za sfere interesa pojedinih zemalja: osnovno načelo koje bi svi trebali poštivati ​​temelji se na jednakosti svih država.

“Nemoguće je izgraditi održivu budućnost prijetnjom uporabom vojne sile ili drugim oblicima nasilja”, naglasio je Niinistö, dodavši kako Europa “ne može samo slušati”, već mora i sudjelovati u toj izgradnji. Pojasnio je kako su suverenitet nekoliko zemalja, uključujući Finsku i Švedsku, “dovedeni u pitanje” od strane političara izvan EU.




“To čini EU uključenom stranom, Europska unija se ne bi trebala zadovoljiti samo ulogom tehničkog koordinatora (proturuskih) sankcija”, naglasio je finski predsjednik.

Je li EU u tome zakasnila još je prerano konstatirati. Ali da se, prije svega svojim vanjskopolitičkim djelovanjem opasno dovela u situaciju da drugi razgovaraju i odlučuju o sudbini europske sigurnosti bez nje – to je nepobitno.

Geopolitičke posljedice, ako to na kraju tako i bude – po EU će biti više nego ozbiljne. Jer kako će ona, primjerice, u tom slučaju željeti sudjelovati u rješavanju ključnih međunarodnih sigurnosnih problema ili se u njima nuditi kao mogući posrednik, ako će joj nad glavom visjeti činjenica da niti svoje sigurnosne probleme nije bila u stanju samostalno riješiti već su to za nju učinile druge sile, pa makar joj neke od njih bile i savezničke.

A bez projekcije vlastite moći u svijetu, nema niti realizacije ključnih nacionalnih interesa. U geopolitičkom smislu – povijest je to već bezbroj puta dokazala – slabome nikada nitko ništa nije poklonio.

 

Komentari

komentar

You may also like