Zoran Meter
Građani od političara traže samo jedno: vodite politiku i u ime interesa onih koji su vas birali, a ne samo u ime svojih. Jer kada završiš na ulici, bez kuće i stana, kada se ne možeš grijati, a plaće zamjeni socijalna mizer – posve je svejedno tko je na vlasti i o kakvim visokim i „uzvišenim“ političkim načelima i vrijednostima vlasti mudruju. Od parola se nikada nije živjelo pa neće niti sada
U utorak se predstavnici država članica EU nisu uspjeli dogovoriti o uvođenju gornje granice na uvoz prirodnog plina, nakon što je to isto već rezultiralo neuspjehom i prije nekoliko tjedana, kada se nije usvojila predložena cijena od cca 2700 dolara za tisuću kubičnih metara „plavog energenta“.
Naime ta je cijena bila vrlo visoka, a i samo ju je tržište posljednjih mjeseci dosezalo vrlo rijetko, a i tada samo kratkotrajno, pa su mnoge zemlje, koje u EU sada traže niže zaštitne cijene nabave plina radi smanjenja energetske krize, postavljale pitanje zašto se onda ona uopće i predlaže od strane Europske komisije?
S druge strane intencija predlagača očito je bila da ne prouzroči strah od preniskih uvoznih gornjih cijena kod dobavljača ukapljenog plina (LNG) koji bi u tom slučaju svoje terete radije isporučivali na azijsko tržište na kojem se postižu više cijene.
Kao pokušaj novog kompromisa, u utorak se ponudila smanjena granična cijena u iznosu od cca 2300 dolara, ali ni to nije prošlo.
Već je od ranije bilo jasno kako po pitanju uvođenja gornje cijene plina unutar EU postoje nesuglasice. Pojedine zemlje s „južnog krila“, poput Italije i Španjolske, traže uvođenje što nižih cijena, dok su s druge strane zemlje poput Njemačke koje se zalažu za višu cijenu, a ima i onih, poput Mađarske, koji tvrde kako je čitav pokušaj limitiranja gornje uvozne cijene plina neučinkovit – i zapravo, po EU štetan potez.
Ovdje je bitno naglasiti kako se radi o pokušaju ograničavanja gornje cijene plina za sve zemlje dobavljače plina u EU, a ne samo za Rusiju – kako je to bilo po pitanju izvoza ruske nafte, za koju je početkom prosinca uvedena gornja cijena od 60 dolara za barel.
Bilo kako bilo predstavnici zemalja članica EU odlučili su odgoditi to pitanje za sljedeći tjedan. To je upravo potvrdio njemački ministar gospodarstva i energetike Robert Habeck čije riječi prenosi američki Bloomberg:
“O značajnim točkama, važnim sa simboličkog gledišta, nije se bilo moguće dogovoriti, o njima će se morati nastaviti raspravljati u ponedjeljak.” No, kako je dalje kazao, zemlje EU-a uspjele su dogovoriti “90-95 posto onoga o čemu su razgovarale u utorak”.
I ministar industrije i trgovine Češke Republike, koja trenutačno predsjeda Vijećem EU, Josef Sikel, na medijskoj konferenciji u utorak navečer izrazio je uvjerenje da se preostale nesuglasice mogu riješiti. Siguran je da su se ministri u utorak uspjeli dogovoriti o mnogim pitanjima, ali nisu se dogovorili oko toga na kojoj razini treba biti cjenovni plafon i pod kojim se uvjetima on treba primjenjivati.
Međutim, ako se samo malo razmisli – upravo je to i ključno pitanje u čitavom ovom problemu pa nije jasno od kuda taj veliki optimizam.
Ali Europska unija već duže vrijeme funkcionira po načelu da joj je pod svaku cijenu važnije postići unutarnji konsenzus i dogovor oko planova koje Bruxelles osmisli (u ime izvanjskog dokazivanja svoje unutarnje snage i kohezije) pa makar oni na kraju ispali ne samo upitni u smislu same svrsishodnosti tj. učinkovitosti odnosno pozitivnih efekata koje bi morali omogućiti, već i štetni po vlastite gospodarske ili energetske interese.
Najvećim se dijelom to čini u ime geopolitike kojoj se sada baš sve podređuje. Cijena koju zbog toga plaća Europska unija je golema: i po njenu industriju i po građane.
Što se tiče ove prve, u tijeku je ubrzana deindustrijalizacija ključnih država članica čiji kapital bježi u sigurnije prekooceanske luke i zbog čega upravo prijeti pravi trgovinski rat između EU-e i SAD-a (sporni američki protuinflatorni zakon koji omogućuje porezne olakšice i subvencije stranim ulagačima iz visokotehnološkog sektora tj. „zelene tehnologije“, koji stupa na snagu od Nove godine).
Što se tiče građana, osim što već plaćanju visoke režijske račune, spomenuta deindustrijalizacija dovodi do gubitaka radnih mjesta odnosno povećanja nezaposlenosti, a sve to u uvjetima vrlo visoke inflacije.
Zanimljivo je kako na nezavidno stanje u Europskoj uniji sve češće upozoravaju i utjecajni američki mediji. Tako Bloomberg prije dva dana u autorskom članku Javiera Blasa raspravlja o energetskim problemima u EU, obnovljivim izvorima energije i prirodnom plinu bez kojeg se još uvijek ne može i neće se moći još dugo (vidi poveznicu ispod teksta). Blas svoj tekst zaključuje slijedećom konstatacijom: „Europa se, vjerojatno, više nikada neće vratiti na stare dugoročne (plinske, op. ZM.) ugovore s Rusijom, te će najvjerojatnije s vremenom morati uvoziti manje plina zahvaljujući obnovljivim izvorima energije. „Ali ako želi zadržati svoju kemijsku, prehrambenu i tešku industriju konkurentnom, trebat će joj mnogo jeftinog plina. A jeftinijeg plina od ruskog za Europu nema.“
Proliberalni i prodemokratski Bloomberg sve je prije samo ne proruski medij i sigurno mu nije cilj propagirati ruski energetski sektor. Ali on nikako nije i jedini veliki medij koji s druge strane Atlantika (i ne samo njega, već i iz Japana, Južne Koreje) koji upozorava na opasno stanje unutar EU, među čijim se elitama bilo kakvo drukčije mišljenje ili dobronamjerna kritika onog njihovog smatraju blasfemijom, uz gotovo redovito popratno etiketiranje slično onom iz mračnog doba dogmatskog komunizma.
A građani od političara traže samo jedno: vodite politiku i u ime interesa onih koji su vas birali, a ne samo u ime svojih. Jer kada završiš na ulici, bez kuće i stana, kada se ne možeš grijati, a plaće zamjeni socijalna mizer – posve je svejedno tko je ti je na vlasti i o kakvim visokim i „uzvišenim“ političkim načelima i vrijednostima vlasti mudruju. Od parola se nikada nije živjelo pa neće niti sada.
Američki medij: Ako želi ostati konkurentna, jeftinijeg plina od ruskog za Europu nema
