Od kolonijalnih carstava do koloniziranih država! SAD će regulirati cijene el. energije u EU

Zoran Meter

O tome koliko je „siromašna“ francuska (i EU) pregovaračka pozicija, dovoljno je podsjetiti na slijedeću kronologiju: Le Maire je problem s visokom cijenom američkog plina i kontroverznim protu-inflatornim zakonom detektirao u francuskom parlamentu još u kolovozu, da bi svoje nezadovoljstvo izrazio formiranjem radne komisije u listopadu(!) kada je SAD-u zaprijetio tužbom unutar WTO-a, a da bi danas konačno stigao „pod noge“ Bidenu i molio ga za „mrvice“ koje bi samo djelomično zaštitile francuske interese

Energetska kriza trese Europu. Zima je sve bliže i klimatološki (počinje sutra) i astronomski (21. prosinca) gledano, a neodrživo skupa električna energija se mora štedjeti s obzirom na ograničene izvore plina kao glavnog energenta – neovisno o tome što su njegove zalihe u podzemnim skladištima uglavnom već svugdje dosegle maksimalne razine.

To je, međutim, u slučaju oštre zime dovoljno samo do veljače, pa su uvedene dodatne mjere štednje na svim razinama – od industrije do širokih potrošača tj. kućanstava. To pak, uz visoku, nerijetko i rekordnu inflaciju, iritira građane s obzirom da moraju (i to u uvjetima štednje energije tj. slabijeg grijanja) plaćati enormno povećane račune za režije,  pa se naraslo nezadovoljstvo sve češće kanalizira kroz masovne prosvjede na ulicama i trgovima velikih europskih gradova.

Ljudi se bore za egzistenciju, žive u strahu za očuvanje radnih mjesta u uvjetima pokrenute masovne deindustrijalizacije unutar EU, prije svega njenih ključnih zemalja. Industrija je najviše pogođena energetskom krizom te je zbog visoke cijene električne energije sve veći broj tvrtki primorano bilo potpuno zatvoriti proizvodnju, bilo je smanjivati na minimum, a sve veći broj njih kao opciju bira i mogućnost prebacivanja proizvodnje u SAD gdje je cijena el. energije puno niža.

Pri tom Bidenova administracija svojim protu-inflatornim zakonom koji stupa na snagu od Nove godine planira subvencije i porezne olakšice visokotehnološkim tvrtkama koje proizvodnju prebace na teritorij SAD-a (vidi poveznicu ovdje ili ispod teksta).





Taj, s pozicije EU krajnje kontroverzni zakon, koji uz to preferira devizu „kupujmo američko“, izaziva sve veći prijepor između prekoatlantskih saveznika i partnera, a što će biti i glavna tema danas započetog Macronovog posjeta SAD-u koji će trajati do 2. prosinca.

Međutim, pragmatičnim Amerikancima redovito sve polazi od ruke. Prostora za ublažavanje spomenutog zakona oni imaju dovoljno ali će i takav eventualni kompromis s Europskom unijom itekako znati naplatiti. I to upravo u onom segmentu koji sada najviše potresa samu Uniju – u sferi energetike. To će pak dodatno povećati ionako već veliki američki politički i obrambeni utjecaj na EU, odnosno njenu potpunu ovisnost o velikom prekooceanskom bratu koja će sada to biti u svim ključnim segmentima.

Naime, nije nikakva tajna kako je električna energija u SAD-u puno jeftinija nego sada u EU (do izbijanja energetske krize, kada su jeftini energenti redovito pristizali iz Rusije, ona je bila podjednaka). Zasluge za to najviše ima američki jeftini ukapljeni plin – LNG, koji se, međutim, u EU isporučuje po znatno većim cijenama – čak između 4 do 7 puta, u odnosu na američko tržište! Upravo je to frustrirajuće za Francuze čiji ministar energetike Bruno Le Maire o tome često govori kao o posve neprihvatljivom i zbog čega je upravo on glavna politička figura koja se s predsjednikom Emmanuelom Macronom danas otisnula preko nemirnog Atlantika u sigurne američke luke.





O tome koliko je „siromašna“ francuska (i EU) pregovaračka pozicija, dovoljno je podsjetiti na slijedeću kronologiju: Le Maire je problem s visokom cijenom američkog plina i kontroverznim protu-inflatornim zakonom detektirao u francuskom parlamentu još u kolovozu, da bi svoje nezadovoljstvo izrazio formiranjem radne komisije u listopadu(!) kada je i SAD-u zaprijetio tužbom unutar WTO-a, a da bi danas konačno stigao „pod noge“ Bidenu i molio ga za „mrvice“ koje bi samo djelomično zaštitile francuske interese (eventualno i one EU).

A da bi Amerikanci itekako mogli profitirati –  ne samo po pitanju biznisa, već i pitanju dodatne političke kontrole nad Europskom unijom – svjedoči i tekst utjecajnog američkog medija Forbes.

U njemu se pravilno detektira sadašnje, kako se navodi, neodrživo energetsko stanje u Europi zbog visokih cijena električne energije (uzrokovanih visokim cijenama plina i nestabilnim isporukama tog energenta u kontekstu poremećenih odnosa s Rusijom). Pri tom se kaže kako mnogi Europljani traže rješenje problema od Norveške, a da je,  zapravo, „proizvodnja ukapljenog prirodnog plina (LNG) u SAD-u ono što će najvjerojatnije diktirati buduće cijene energije u Europi“.

U tekstu se podsjeća kako je prije rata u Ukrajini „veliki dio opskrbe energijom u Europi koja je omogućila njezinu stabilnost, između ostalih čimbenika temeljen na pristupačnim, sigurnim opskrbama iz Rusije“, čega više nema.

Kako električna energija proizvedena u plinskim elektranama (a to je sada njezin glavni izvor s obzirom na nedostatne količine energije iz obnovljivih izvora, poput vjetroelektrana, solarnih elektrana i hidrocentrala, kao i poznatih kontroverzi i tehničkih problema vezanih uz nuklearke u Njemačkoj i Francuskoj) i diktira njezinu cijenu, jasno je kolika je važnost prirodnog plina kao ključnog energenta koji će to još određeno vrijeme biti – kao supstitut do realizacije tzv. zelene tranzicije tj. potpunog odustajanja od uporabe fosilnih goriva, navodi Forbes.

Pri tom podsjeća kako su, kao najvažniji element u toj priči, „eksplozije u Baltičkom moru“ plinovode Sjeverni tok I Sjeverni tok II učinili beskorisnim, što dodatno jača „potrebu Europe da pronađe trajno rješenje“ i „zacementira politiku da zauvijek bude neovisna o ruskom plinu“.

Kako norveške količine prirodnog plina koje se dostavljaju plinovodom po EU nisu dovoljni – nameće se logično rješenje: spas iz SAD-a u vidu isporuka ukapljenog plina.

LNG se može kupiti na svjetskom tržištu, ali je skuplji od plina iz cijevi i ima ograničenu ponudu, navodi Forbes uz konstataciju da je to trenutačno ipak najbolja opcija.

LNG postrojenja su složena i ne mogu se postaviti preko noći. Obično je za njegovu izgradnju potrebno do 10 godina. Nakon što se ukapi, LNG se može transportirati brodom i pretvoriti u plin u postrojenju za ponovno plinofikaciju. Njih je puno jednostavnije izgraditi.

S obzirom da bi uvoz LNG-a iz SAD-a rezultirao cijenom električne energije ispod sadašnje enormno visoke razine, to se čini kao izvedivo privremeno rješenje za Europu, navodi Forbes. „Naravno, to također ovisi o stalnom prihvaćanju plina iz škriljca i frackinga u Sjedinjenim Državama. To nikako nije zajamčeno jer povećanje proizvodnje plina iz škriljevca nije održiva praksa usprkos situaciji sigurnosti opskrbe.“ – piše dalje američki medij.

I epilog, kao i uvijek, ide u smjeru nužnosti provedbe energetske tranzicije u EU za koju je, kako se smatra, upravo sada vrijeme s obzirom na visoke cijene fosilnih goriva. Tako Forbes svoj tekst zaključuje slijedećom konstatacijom: „Uspjeh takve strategije za Europu ovisi o tome koliko brzo se obnovljivi izvori energije mogu prilagoditi za smanjenje ovisnosti o plinu… Zamah koji stoji iza Green Deal-a sve više raste.“

A dok se to ne dogodi, američki plinski (LNG) biznis, kao navodni spas jer omogućuje ipak blaže cijene električne energije u EU od onih koje su trenutačne i koje su neizdržive (ali više nikada onakve kakve su bile u vrijeme prije ove energetske krize) – ostvarit će enormni profit. Imat će novo zajamčeno veliko tržište, a Europska unija će moći preživjeti i vjerojatno preživljavati dok nam jednog dana svima ne zasja „zeleno sunce“.

Problem će, međutim, biti u tome, što će zelena tehnologija uvijek biti skupa pa bi oni koji svu potrebnu energiju budu dobivali preko njih (tj. od obnovljivih izvora energije) mogli postati nekonkurentni u odnosu na one zemlje koje se neće tako brzo odreći „dobrih starih“ fosilnih goriva – nafte i plina. Barem ne dok se u razvojnom smislu ne približe industrijski razvijenom Zapadu. Tu prije svega mislim na Indiju i afričke zemlje. Kina i Rusija očito će nastaviti kombinirati oba izvora energije – odnosno energetsku tranziciju prilagođavati ritmu koji u razvojnom smislu njima odgovara. Do tada će intenzivirati suradnju upravo na korištenju fosilnih goriva, o čemu svjedoče i izjave s rusko-kineskog energetskog foruma koji je upravo u tijeku.

Osim toga, i SAD i Kina i Rusija tu će tranziciju provoditi (ili s njom čekati) uz znatno povoljniju cijenu energije nego što će ju na raspolaganju imati EU – potpuno energetski ovisna o tuđim izvorima ključnih (zamjenskih) fosilnih goriva, nafte i plina.

Guten Morgen, Deutschland! Zbog ugroženih interesa njemačke elite bude se iz sna

 

Komentari

komentar

You may also like