Većina zemalja NATO-a ujedinila se u osudi ruske specijalne operacije u Ukrajini. No, koliko god Zapad pokušava ovu reakciju predstaviti kao “univerzalnu”, mnoge nacije nisu zadovoljne njegovom bahatošću i dive se Putinu, siže je komentara Maxa Hastingsa u američkom mediju Bloomberg čije dijelove prenosimo.
SAD i Europa su se okupile da podrže Kijev – ali pukotine .u solidarnosti već postaju očite, navodi autor.
Rusija je napala i opustošila Ukrajinu bez i najmanje provokacije. Većina zemalja Sjevernoatlantskog pakta, predvođenih SAD-om – pridružuje se osudi agresije predsjednika Vladimira Putina, a neki daju vojnu pomoć, o čemu se prije 2 godine moglo samo sanjati.
Ipak, u Europi nema ništa slično jedinstvu, a kamoli drugdje. Stare hladnoratovske sigurnosti, pomno pripremljeni planovi za stvaranje zajedničkog cilja u scenarijima sukoba između Sovjetskog Saveza i Zapada, više ne postoje, navodi američki medij.
Čini se da je Francuska opasno blizu izbora predsjednice, Marine Le Pen, koja se otvoreno divila Putinu i prošlog tjedna pozvala na zbližavanje s Rusijom nakon završetka rata u Ukrajini. Idući u drugi krug izbora s predsjednikom Emmanuelom Macronom, ona je navodno govorila o uklanjanju Francuske iz integrirane vojske NATO-a i odbija podržati tvrdnje Zapada o ruskim zločinima u Ukrajini, piše Bloombergov komentator.
Novoizabrani mađarski premijer Viktor Orban žestoko je kritičan prema vladi u Kijevu. Njemačka tvrdi da podupire akciju NATO-a, ali još nije pružila značajnu vojnu pomoć, i financira Putinove ratne napore nastavljajući kupovati njegov plin i naftu, navodi autor dalje.
Upozorava i na druge zemlje koje ne osuđuju Putina. Tako za Izrael navodi da se „upadljivo distancira od NATO-a jer smatra da je njegov obrambeni odnos s Rusijom previše važan da bi mogao riskirati“. Navodi kako „Indija s entuzijazmom kupuje sniženu rusku energiju i odbija zauzeti stav uz Zapad, usprkos njezinoj navodnoj privrženosti QUAD-u predvođenom SAD-om za sprječavanje Kine“.
Iako naši političari i mediji ističu “svjetsku” osudu najnovije ruske agresije, daleko više nacija nego što mi želimo priznati ne voli i zamjera se percipiranoj zapadnjačkoj aroganciji – mi to radije nazivamo povjerenjem, utemeljenim na postignućima. Više od njih nekoliko ne mare ništa za Ukrajinu i dive se Putinu što prkosi zapadnoj hegemoniji, baš kao što rado trguju s Kinom, ravnodušni prema njezinom užasnom stanju ljudskih prava, navodi Bloomberg.
Svijet je krenuo dugim putem, a ne u smjeru koji većina nas pozdravlja, od Strategije nacionalne sigurnosti Bijele kuće iz 2002. godine. U tom vrhuncu posthladnoratovske oholosti, SAD su izjavile da postoji “jedan održiv model za nacionalni uspjeh: sloboda, demokracija i slobodno poduzetništvo”.
Ta je težnja bila vrijedna divljenja. Međutim, nakon toga smo otkrili da, iako je odgovarao onim društvima koja snažno napreduju od slobode, tehnologije, poduzetništva i liberalizma, apsolutno ne odgovara onima koji nemaju takve vještine ili odbacuju takve slobode, navodi autor dalje.
Ušli smo u eru globalnog nereda, multipolarnog svemira, što je bila norma za veći dio povijesti prije Drugog svjetskog rata, ali je nestalo usred neprijateljske nuklearne stabilnosti koju je stvorio Hladni rat.
Danas se stari savezi kolebaju i stvaraju se nova partnerstva, na način manje predvidljiv, a time i opasniji nego ikad nakon Drugog svjetskog rata. Najveća promjena od raspada Sovjetskog Saveza je, naravno, pad priznate dominacije SAD-a, stoji u Bloombergovom tekstu.
„Štoviše, ostaje veliko pitanje hoće li se europsko jedinstvo i snaga cilja održati dok se ukrajinski sukob odugovlači, a globalna energetska kriza i dalje traje. Putin na zapadna društva gleda s prijezirom, jer nas smatra dekadentnim, za razliku od ruske muževnosti koja je tako živopisno prikazana u razaranju Čečenije, Sirije i sada Ukrajine“, tvrdi, između ostalog, autor ne baš optimističnog komentara u američkom Bloombergu, koji razmatra teme o kojima se na Zapadu inače nerado piše i govori.
Upravo suprotno, dominantan je medijski, ali i politički stav – o nikad većem jedinstvu tzv. kolektivnog Zapada i jedinstvenoj osudi Rusije od strane međunarodne zajednice – pri čemu se pod istom očito podrazumijeva samo taj isti kolektivni Zapad kao da „ostatak“ svijeta od 7 milijardi ljudi uopće i ne postoji ili je jednostavno „manje vrijedan“.
