Tunguška eksplozija: najrjeđa i najrazornija prirodna katastrofa u povijesti

Zoran Meter

Kada sam početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, još kao osnovnoškolac, u ruke dobio čuvenu knjigu isto tako čuvenog autora Arthura C. Clarcea (čije nevjerojatne i uzbudljive knjige čitaju milijuni ljudi na globalnoj razini) pod naslovom „Misterije svijeta“, u sjećanju mi je ostao jedan od mnoštva nevjerojatnih događaja i pojava zabilježenih diljem svijeta, o kojima isti autor priča na krajnje zanimljiv način.

Riječ je o Tunguškoj eksploziji, koja se, ujutro, 30. lipnja 1908. godine, dogodila u istoimenoj dalekoj sibirskoj regiji – Tunguziji. Razmjeri kataklizme, koji su se godinama osjećali diljem našeg planeta, kao i oskudni dokazni materijali sa samog mjesta događaja koje je poprimilo izgled apokalipse uzrokovane golemom nuklearnom bombom, dugo desetljeća, gotovo sve do današnjih dana, intrigirali su svjetsku znanstvenu zajednicu koja je tražila uzroke eksplozije.

Karta: tunguška eksplozija iz 1908. godine




Prije nekoliko dana naišao sam na zanimljiv članak na tu temu, objavljen u američkom mediju The Big, autora Tima Brinkhofa, kojeg ću sada s vama rado podijeliti, između ostalog, i da barem malo predahnemo od sveprisutnih mračnih tema iz svijeta geopolitike.

Autor govori o „tunguškom fenomenu“, o kojem su dugo raspravljali znanstvenici, da bi konačno, nakon desetljeća istraživanja o njegovoj prirodi, došli do zaključka da ga je uzrokovala kozmička eksplozija a ne pad meteorita, kako se dugo mislilo. Radi se o rijetkoj pojavi iznimne razorne moći, zbog koje znanstvenici predlažu jačanje zaštite Zemlje od svemirskih tijela u budućnosti.





Brinkhof podsjeća i na niz drugih razornih prirodnih sila, poput seizmičkih aktivnosti duž pacifičkog prstena od čega često stradava Japan, kao i od popratne pojave tsumanija, uragana i šumskih požara u SAD-u koji su sve češći (do 70 000 godišnje) i td. Autor spominje i razorne vulkanske erupcije, koje su, međutim, znatno rjeđe, poput „najveće erupcije u povijesti čovječanstva, vulkana Tambur 1815. godine, kada je globalna temperatura pala za 5,4 stupnja“ te je uslijedila “godina bez ljeta” , što je „igrom slučaja, uvelike pobrkalo karte Napoleonu Bonaparteu i njegovim vojnim pohodima“.

„Međutim, prema statistici, najrjeđa i najkatastrofalnija prirodna katastrofa dogodila se nad rijekom Podkamennaya Tunguska 30. lipnja 1908. godine“. koja je opisana od strane očevidaca koji su se zatekli u tom napuštenom području istočnosibirske tajge.

Njihova je svjedočanstva obradio poznati ruski znanstvenik i stručnjak za minerale Leonid Kulik tijekom svoje ekspedicije 1930. godine.

Fenomeni povezani s tunguškom eksplozijom uočeni su diljem svijeta. Brojne seizmičke postaje u Euroaziji zabilježile su potrese koji su dolazili iz Sibira jačine 5 stupnjeva. „Zračni valovi stigli su do Hrvatske, Njemačke, Nizozemske Istočne Indije, pa čak i do Washingtona“, piše američki autor.




Spora reakcija ruske vlasti na spomenutu eksploziju bila je posljedica ne samo ogromne udaljenosti mjesta samog događaja gdje je bilo teško doći, a kamoli dostaviti istraživačku opremu, već i zbog čitavo desetljeće duge političke nestabilnosti u kontekstu revolucije i drugih krvavih događaja i sukoba, navodi autor.

„Prva službena ekspedicija održana je 1921. godine, neposredno prije kraja građanskog rata. Vodio ju je Kulik, koji je otišao u sliv rijeke Tunguske radi geoloških istraživanja za potrebe Akademije znanosti SSSR-a. Iz razgovora s mještanima…, Kulik je zaključio da je to bio pad meteorita. Nakon što je zatražio dodatna sredstva od sovjetske vlade, Kulik se vratio u porječje kako bi potražio udarni krater. Međutim, na Kulikovo iznenađenje, pomoćnici lokalnih lovaca nisu pronašli ništa. No pronašli su šumsko područje s oborenim spaljenim stablima okrenutim u različitim smjerovima od epicentra.“

Objašnjenje Tunguškog fenomena

Nadopune Kulikovih istraživanja nastavljene su 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća te se ispostavilo da se na Tunguskoj dogodila kozmička eksplozija, a ne pad meteorita. „Događaju se kada asteroidi, kometi i drugi objekti iz svemira eksplodiraju nakon ulaska u Zemljinu vanjsku atmosferu.“

Tipične karakteristike kozmičkih eksplozija – udarni val, povećanje temperature i nepostojanje udarnog kratera – u skladu je s onim što znamo o Tunguskom fenomenu. Istraživači su zaključili da su bljeskovi koje su uočili svjedoci bili svjetlost koja prolazi kroz čestice leda na velikim visinama, te su povezali kasniji pad prozirnosti atmosfere s povećanjem koncentracije prašine, navodi se u tekstu američkog The Big-a.

Prema različitim procjenama, svaki dan na Zemlju padne do 25 milijuna meteorita. Na našu sreću, velika većina njih je nevjerojatno sićušna, a oni veći izgaraju u atmosferi prije nego što stignu do površine Zemlje.

Tunguska katastrofa snage nevjerojatnih od 10 do 40 megatona bila je najveća svemirska eksplozija u povijesti čovječanstva, iako ne i jedina. Godine 2013. meteorit Čeljabinsk eksplodirao je iznad Urala, ozlijedivši 1500 ljudi i oštetivši 7200 zgrada. Meteor promjera 20 metara koji se kretao brzinom od 68.700 km/h stvorio je eksploziju usporedivu s 500 kilotona TNT-a, navodi se dalje u tekstu.

Za usporedbu: američka atomska bomba “Kid”, bačena na Hirošimu i sravnivši je sa zemlje, imala je kapacitet od 16 kilotona.

Usprkos njihovoj rijetkosti, nepobitna razorna moć kozmičkih eksplozija uvjerila je mnoge znanstvenike i političare u potrebu jačanja obrane planeta Zemlje. Tako su 2020. inženjeri s  američkog Massachusetts Institute of Technology – MIT, razvili mehanizam koji bi nam mogao pomoći da skrenemo s putanje meteorite koji lete prema Zemlji puno prije nego što se približe planetu.

Tako bi se u budućnosti moglo izbjeći ponavljanje Tunguške katastrofe, zaključuje se u spomenutom tekstu.

 

Komentari

komentar

You may also like