Zoran Meter
Godina 2023. vjerojatno će biti presudna za sudbinu i izgled buduće Ukrajine. Ne samo zato što su sve strane na bilo koji način uključene u ovaj ratni sukob već itekako iscrpljene, već i zbog činjenice da se iduće godine održavaju i američki i ruski predsjednički izbori. Kaotično stanje koje bi se protegnulo i na iduću godinu, kao i veliki vojni porazi – teško bi išli u prilog i Putinu i Bidenu
Francuski predsjednik Emmanuel Macron poznat je po svojim nerealnim vanjskopolitičkim ambicijama (sličnim onima iz po Francusku slavnog kolonijalnog doba) kojima nastoji svojoj javnosti i svijetu pokazati kako je važnost Francuske na međunarodnoj pozornici još uvijek nezamjenjiva i neupitna.
Međutim, do sada u tome baš i nije bio pretjerano uspješan: Francuska posljednjih mjeseci ubrzano gubi do ne tako davno svoje čvrste pozicije i utjecaj na tlu Afrike; od strane anglosaksonskog bloka izbačena je iz igre oko formiranja trojnog saveza AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) u Indo-pacifičkoj regiji a čak je izgubila i potpisane unosne sporazume o izgradnji podmornica za australsku mornaricu); u pokušajima posredovanja između Moskve i Kijeva o zaustavljanju ukrajinskog rata kroz česte pozive ruskom vođi Vladimiru Putinu Macron je doživio potpuni fijasko.
Nakon ovog posljednjeg u potpunosti je prešao na stranu Kijeva i prigrlio totalnu proturusku politiku i retoriku kreiranu od strane Washingtona i prihvaćenu od strane Bruxellesa i svih prijestolnica članica EU.
Ali Macron je nezaustavljiv usprkos (ili baš zbog) velikih nemira u svojoj zemlji izazvanim njegovom nepopularnom mirovinskom reformom.
Macronov „suludi“ plan
O tome svjedoči i današnji tekst američkog Bloomberga koji kaže kako Macron „nastoji preokrenuti niz razočaravajućih diplomatskih pohoda približavanjem Kini s planom za koji vjeruje da bi eventualno mogao dovesti do pregovora između Rusije i Ukrajine“.
Naime, Macron je zadužio svog savjetnika za vanjsku politiku Emmanuela Bonnea da surađuje s kineskim glavnim diplomatom unutar Politbiroa kineske KP (i bivšim ministrom vanjskih poslova) Wang Yijem s ciljem uspostave okvira koji bi se mogao koristiti kao temelj budućih pregovora.
Bloomberg, pozivajući se na svoje izvore, napominje, kako bi kontakti između Moskve i Kijeva mogli početi ovog ljeta “ako sve bude u redu” i dodaje da će Macronov plan biti podržan dugoročnim sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu.
Kako navodi američka agencija, dužnosnik iz ureda francuskog predsjednika potvrdio je da Bonn planira razgovarati s kineskim kolegom, ali nije naveo detalje budućeg susreta.
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova napomenulo je kako nije upoznato s izvorom informacija, što je otežavalo provjeru njihove autentičnosti.
Podsjećam kako je Macron prošlog tjedna posjetio Kinu zajedno s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen i da je jedna od glavnih tema njegovih razgovora s kineskim vođom bila Ukrajina, ali i bilateralni kinesko-francuski odnosi. Macron je, naime, u Peking stigao s brojnom poslovnom delegacijom francuskog krupnog biznisa i pri tom potpisao pojedine vrijedne sporazume, poput onog o kineskoj kupnji putničkih zrakoplova Airbus – europske mega-kompanije i najvećeg konkurenta američkog Boeinga sa sjedištem u Francuskoj.
Kineski predsjednik Xi Jinping pozvao je Macrona da razvije svoj plan za rješenje ukrajinskog rata i kazao da će ga Kina podržati (naravno, ni jednoj ga strani neće nametati).
Međutim, kako je primijetio glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov, sada je teško zamisliti Francusku kao posrednika, budući da je Pariz i izravno i neizravno uključen u sukob na strani Kijeva.
Što će reći Washington?
Naravno, o svemu ovome tj. o Macronovim planovima nešto će se itekako morati pitati i Washington koji ima presudni utjecaj na Kijev ali i vlastite geopolitičke interese u ovom sukobu – koji je odavno prešao granice Ukrajine i prerastao u globalni geopolitički sukob između SAD-a i Rusije, ali i Kine koja pak ima svoje nacionalne interese i puno je bliža ruskim vanjskopolitičkim stavovima s obzirom da s njom želi formirati tzv. multipolarni svijet (kako izgleda, to čine neočekivano uspješno i brzo). Uostalom, ukrajinski rat to je bio od samog početka: globalni sukob, o čijem će rezultatu uvelike ovisiti izgled budućeg svijeta i međunarodnih odnosa.
Kako se sada čini – sve će strane u tom sukobu, i one koje u njemu sudjeluju izravno (Rusija i Ukrajina), i formalno neizravno ali vrlo aktivno (SAD i NATO) itekako morati učiniti značajne ustupke ukoliko se bude željelo postizanje istinskog i dugoročnog mira.
Sada je glavno pitanje koliko takav mir u ovom trenutku njima odgovara tj. nastoje li uključene strane još uvijek postići pobjedu na bojnom polju, ili je sve ovo s najavljenom velikom ukrajinskom ofenzivom i spremnim ruskim protuodgovorom samo dio goleme propagandno-psihološke igre i pripreme javnosti za pokretanje dijaloga?
„Curenje“ tajnih informacija iz Pentagona
U tom kontekstu nemalu ulogu igra i nedavno dramatično curenje tajnih i neugodnih informacija iz Pentagona – prije svega za sam Kijev. Mišljenja oko toga je li to „curenje“ bilo namjerno ili pak plod nečije zle namjere (a prvi krivac već je pronađen u vidu 21-godišnjeg pripadnika američke Nacionalne garde iako se tu postavlja niz pitanja, prije svega kako je jedna takva osoba uopće mogla dobiti pristup tajnim Pentagonovim informacijama i to u takvoj količini) podijeljena su.
Osobno mislim (što, naravno, ničim ne mogu potkrijepiti osim vlastitom prosudbom temeljenom na dugogodišnjem iskustvu bavljenja geopolitikom) da se ipak radilo o onom drugom – ali to je sad ionako manje važno. Šteta je učinjena, iako (također prema mom mišljenju) ne tako velika po same Sjedinjene Države ali s mogućim značajnim efektom na predsjedničke izbore iduće godine.
Ovo je presudna godina
Kako god bilo, 2023. godina vjerojatno će biti presudna po pitanju sudbine i budućeg izgleda Ukrajine. Ne samo iz razloga što su sve strane na bilo koji način uključene u ovaj ratni sukob već itekako iscrpljene, već i zbog činjenice da se iduće godine održavaju i američki i ruski predsjednički izbori. Kaotično i neizvjesno stanje koje bi se protegnulo i na iduću godinu, kao i veliki vojni porazi, teško bi išli u prilog i Putinu i Bidenu. Prvom, jer je pokrenuo ovaj rat, a drugom – jer je u njega utrošio golema sredstva američkih poreznih obveznika i najavljivao ukrajinsku (odnosno američku) pobjedu i strateški poraz Rusije.
Svatko će svoje „vruće krumpire“ iz ukrajinskog rata prije ili kasnije morati vaditi, a možda će im najmanje bolno biti ako to učine zajedno. Zbrajanje uspjeha i neuspjeha, kao i tumačenje završnih rezultata, ionako će svaka strana činiti samostalno – veličajući upravo sebe kao pobjednika ili barem najvećeg dobitnika. Ali jedini istinski i ispravni sudac bit će povijest – nakon što sumira sve dugoročne posljedice ovog rata – i po Ukrajinu i po svijet u cjelini.
