Z. Meter: Briselske elite same sebi „kopaju jamu“. Problemi ubrzano izmiču kontroli

Zoran Meter

Jučer je Kijevski institut ekonomije objavio zanimljiv podatak o tome koje su zemlje EU (odnosno njihove tvrtke-operateri) prihvatile, a koje odbile plaćati ruski plin u rubljama. Navodim rezultate njihovog istraživanja, dajući svakome od vas priliku da o svemu ovome što se događa u EU – dobro razmislite

Jutros smo izvijestili o eksploziji i požaru na najvećem američkom izvoznom LNG terminalu Freeport LNG smještenom na obali Meksičkog zaljeva, u saveznoj državi Teksas. Incident će taj terminal „izbaciti iz stroja“ na najmanje tri tjedna.

Foto: Freeport LNG, SAD (izvor: wikimedia commons)





To bi, prema predviđanjima, trebalo imati pozitivne posljedice po SAD gdje je posljednjih mjeseci zbog snažnog izvoza ukapljenog plina došlo do višestrukog povećanja njegovih cijena za domaće potrebe. S druge strane najlošije bi mogle proći Europa i Azija, gdje se i plasira najveća količina proizvedenog ukapljenog plina iz spomenutog terminala.

Upravo je sada na navedeni incident reagiralo europsko tržište. Jasno je i zašto: zalihe američkog LNG-ija sada mogu pasti, u trenutku dok se Europa postupno odriče ruskog prirodnog plina i sada joj treba gotovo svaki kubik onog američkog. Washington joj to i osigurava u ime „viših ciljeva“ – solidarnosti sa svojim saveznicima, ali je jasno da se primarno rukovodi interesima svog biznisa – tj. da „u ime solidarnosti“ itekako dobro zarađuje. S druge strane američki potrošači, kako sam i kazao, zbog toga trpe posljedice velikih cijena plina na domaćem tržištu.

Tako je u četvrtak, 9. lipnja, na londonskoj energetskoj burzi ICE trgovanje počelo naglim porastom cijena plina. Ako se jučer zalihama plina iz najvećeg europskog plinskog čvorišta – nizozemskog TTF trgovalo ispod 900 dolara za tisuću kubnih metara za mjesec dana unaprijed, one su jutros naglo porasle na 1000 dolara. Glavni europski kupci ukapljenog plina iz terminala Freeport LNG su britanski BP i francuski Total Energy.





Azijska tržišta još ne reagiraju. Cijena LNG-a za sjeveroistočnu Aziju (JKM) i dalje je ostala na 800 dolara, a stanje poglavito pozorno prate japanski i južnokorejski uvoznici. Glavni kupci  američkog LNG plina iz spomenutog terminala su japanske tvrtke JeraOsaka Gas, i korejski SK E&S, s tim da je Jera ujedno i najveći svjetski uvoznik LNG-a. Zato i nije čudno da je ista kompanija već objavila kako će istražiti implikacije zatvaranja američkog terminala s obzirom kako od njega kupuje čak 2 milijuna tona godišnje (2,8 milijardi kubičnih metara) ukapljenog plina.

Ali to nikako nisu svi problemi. Ono što se u EU nerado spominje i od strane stručnjaka i od strane medija (bolje rečeno, rukovodi se „logikom noja“ – ako se pred opasnošću zabija glava u pijesak ona ne postoji), je to, da politički i energetski mudraci u Bruxellesu sami sebi kopaju jamu. Naime, neovisno o tome što se (još) nisu odrekli ruskog plina, sama najava istog i s tim u svezi usvajanje plana EU o postupnom smanjenju ovisnosti o ruskom plinu i njegovom odbacivanju do 2025. dovela je do naglog skoka cijena tog energenta. Logično, jer se povećala potražnja s obzirom kako EU nastoji ubrzano LNG-jem popuniti svoje ispražnjene skladišne kapacitete do zimske sezone koja je već pred vratima, a krajnje nestabilni – zapravo neprijateljski odnosi s Rusijom ne daju prilike za opuštanje. Time je cijena ukapljenog plina u Europi skočila dovoljno visoko da bude itekako prihvatljiva za američke proizvođače koji su do tada preferirali azijska tržišta gdje su dobivali puno veće cijene tj. ostvarivali veće profite.

Osim što je cijena LNG-ja drastično skočila i time usmjerila američki plin u Europu a izazvala nervozu u Aziji, nastao je ozbiljan problem o kojem se u EU javno nerado govori: u svijetu jednostavno nema dovoljno infrastrukturnih kapaciteta za dopremu plina do prihvatnih terminala. Preciznije, raspoloživa globalna tankerska LNG flota nije dovoljna za podmirivanje naglo naraslih potreba, što, logički, dovodi do velikog povećanja cijena usluga prijevoza.

I u tako krajnje složenim novonastalim odnosima (naraslih cijena plina i troškova prijevoza) sada dolazi i do navedenog incidenta na terminalu Freeport LNG koji će samo dodatno otežati stanje.

Ovdje treba podsjetiti i na vrlo ozbiljne probleme u EU koji su se pojavili nakon što je Rusija zatražila da se daljnje isporuke njenog plina u Europu plaćaju u rubljama. Nakon početnog šoka, čelnici EU su takve zahtjeve proglasili protupravnim i sugerirali državama članicama da na to ne pristaju. Naravno, sugestije su jedno a primoravanje nešto sasvim drugo – a za ovo posljednje Bruxelles nema zakonskih ovlasti, već o tome odlučuju države samostalno. Međutim, pojedini naivci (ili samo slijepi poslušnici tuđih interesa), poput Poljske, Bugarske, baltičkih država, požurili su se ostalim zemljama članicama EU „dati primjer“ tj. dokazati da se to može – te su i službeno odbile prijedlog Moskve za plaćanje u ruskoj nacionalnoj valuti. Uslijedio je automatski odgovor Gazproma koji je tim zemljama jednostavno zaustavio isporuke zbog čega su se Poljska i Bugarska našle u ozbiljnom problemu. Varšava je to kompenzirala uvozom plina (naravno, radi se o ruskom plinu) iz Njemačke kojoj i samoj nedostaje plin (ne navodi se cijena iako je sigurno da je ona veća od one od neposrednih isporuka iz Rusije) posredstvom reversa kroz plinovod Yamal-Europe koji spaja Rusiju, preko Bjelorusije i Poljske s Njemačkom. U Bugarskoj je stanje puno gore jer je ta zemlja gotovo u potpunosti ovisna o ruskom plinu, pa je došlo do ozbiljnih potresa i oštrih reakcija prema vladi u Sofiji od strane predstavnika tamošnjeg industrijskog sektora, kao i malih potrošača. Stanje po ove zadnje je podnošljivo samo utoliko što je kasno proljeće i što više nema potrebe za grijanjem.

Jučer je Kijevski institut ekonomije objavio zanimljiv podatak o tome koje su zemlje EU (odnosno njihove tvrtke-operateri) prihvatile, a koje odbile plaćati ruski plin u rubljama. Navodim rezultate njihovog istraživanja, a time ću i završiti – dajući svakome od vas priliku da o svemu ovome što se događa u EU – dobro razmislite. Jer cijenu avanturističkih politika plaćat ćemo mi. Već je i plaćamo a da se kraj problemima, zapravo, niti ne nazire na horizontu. Upravo suprotno – oni će se samo dodatno gomilati.

Prihvatile su:

  1. Mađarska (MVM)
  2. Njemačka (VNG, RWE, Uniper)
  3. Francuska (Engie)
  4. Italija (Eni)
  5. Austrija (OMV)
  6. Češka (CEZ)
  7. Slovačka (SPP, Geoplin)
  8. Grčka (DEPA Commerce, Mytilineos, Prometheus Gas)

Nisu prihvatile:

  1. Poljska (PGNiG)
  2. Bugarska (Bulgargaz)
  3. Finska (Gasum)
  4. Nizozemska (GasTerra)
  5. Njemačka (Shell Energy)
  6. Litva (Amber Grid)
  7. Estonia (Eesti Gas)
  8. Latvija (JSC Conexus Baltic Grid)

 

Komentari

komentar

You may also like