Z. Meter: “Dobro došli!”: Iran postao član Šangajske organizacije. Što se mijenja?

Zoran Meter

SCO uključuje gotovo polovicu ukupnog svjetskog stanovništva (neki ga analitičari na Istoku zbog toga već nazivaju drugim UN-om), kao i četiri nuklearne sile, čime izaziva veliku pozornost Zapada, prije svega SAD-a koji se na samom početku djelovanja SCO njemu želio priključiti ali su se tome suprotstavili Peking i Moskva. Već je tada bilo jasno kako je SCO stvoren s ciljem uspostave potpuno nove međunarodne platforme, ako ne otvoreno protuameričkog karaktera a onda sigurno one koja želi dokazati da se bez Amerike može

Kako je i najavljeno, Iran je u četvrtak, 15. rujna, postao punopravni član Šangajske organizacije (za suradnju) – SCO, potpisavši memorandum o pristupanju i punopravnom članstvu na danas započetom dvodnevnom summitu na vrhu te organizacije, u uzbekistanskom gradu Samarkandu. O tome je izvijestio britanski Reuters, a objavljuju i mnogi svjetski mediji.

Memorandum o razumijevanju u Samarkandu potpisali su iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian i glavni tajnik SCO Zhang Ming.

Glavni ciljevi te organizacije, u skladu s Poveljom SCO-a iz 2002. godine, su jačanje međusobnog povjerenja, prijateljstva i dobrosusjedstva, poticanje učinkovite suradnje na političkom, trgovinskom, gospodarskom, znanstvenom, tehničkom, kulturnom, obrazovnom, energetskom, prometnom, ekološkom planu. i u drugim sferama. Te druge sfere sve se više odnose na vojno-sigurnosnu suradnju kroz zajedničku borbu protiv međunarodnog terorizma, izvođenja vojnih vježbi i sl.

Arapsko-turska komponenta i mini Euroazija

Članice SCO-a su Indija, Kazahstan, Kina, Kirgistan, Pakistan, Rusija, Tadžikistan, Uzbekistan, i od danas Iran. Slijedeći vjerojatni član bit će Bjelorusija, dok  Afganistan i Mongolija imaju status promatrača, a Azerbajdžan, Armenija, Nepal, Kambodža, Turska, Saudijska Arabija, UAE i Šri Lanka dijaloških partnera organizacije.





Posebno je zanimljiva ta bliskoistočna komponenta jer bi se uključivanjem spomenutih država te regije u SCO de facto stvorio jedinstveni geopolitički prostor na azijskom kopnenom masivu – svojevrsna politička “velika Azija” ili umanjena “Euroazija” (minus EU) koja uključuje europski dio Rusije i ostali dio najvećeg svjetskog kontinenta. O toj mini Euroaziji, kao novom modelu suradnje za tamošnje države, sada se otvoreno govori u ruskim strateškim koncepcijama, a prihvaćaju je i u Kini. Ona je, naime, itekako komplementarna s kineskom inicijativom Jedan pojas jedan put.

Kako SCO u sebi uključuje gotovo polovicu ukupnog svjetskog stanovništva (neki ga analitičari na Istoku zbog toga već nazivaju i drugim UN-om), kao i četiri nuklearne sile, izaziva sve veću pozornost i zabrinutost Zapada, prije svega Sjedinjenih Država. One su se na samom početku djelovanja SCO njemu željele priključiti ali to nije prošlo, jer su se tome usprotivili Moskva i Peking, kao inicijatori čitavog projekta početkom XXI. stoljeća. Već je tada bilo jasno kako je SCO stvoren upravo s ciljem uspostave potpuno nove međunarodne platforme, ako ne otvoreno protuameričkog karaktera a onda sigurno one koja želi dokazati da se bez Amerike može.

S obzirom da su u međuvremenu globalne geopolitičke tenzije rasle, a vrhunac napetosti doseže se upravo sada, jasno je kako će antagonizam između tvz. kolektivnog Zapada i SCO samo rasti, prije svega između SAD-a i njegovih azijskih saveznika s jedne, i Kine i Rusije s druge strane. Zato je, sada već i formalno svrstavanje Irana na stranu ovih dviju – definitivno jedan od najvažnijih geopolitičkih pomaka globalnog karaktera još od  završetka Hladnog rata ali i poslijeratnog ustroja svijeta općenito.





Teheran, time, mogli bismo reći, odustaje od svoje uporne politike vanjskopolitičkog nesvrstavanja tj. “svoga puta” – formirane nakon islamske revolucije 1979. godine (iako je ta politika konstanta još od doba Perzijskog carstva, a samo nakratko prekinuta u razdoblju između završetka Drugog svjetskog rata i spomenute islamske revolucije), od kada se i nalazi pod strogim međunarodnim sankcijama. Naravno, ne odustaje u potpunosti, kao, uostalom, i sve druge članice SCO. Ali u svakom slučaju, od sada će Teheran u svojim vanjskopolitičkim potezima morati voditi računa i o zajedničkim politikama koje formira ta organizacija, čiji je od danas i punopravni član. Osim toga, Iran je sada konačno uspio izići iz okvira međunarodne izolacije i postati dio “velikog tima” u kojem će moći aktivno i punopravno afirmirati svoje stavove i pokušati ostvarivati sve svoje ključne interese, naravno, u onoj mjeri koliko to bude moguće jer ih nitko i nikada nije ostvario u cijelosti.

Posve je sigurno kako zbog ovog poteza – ulaska u SCO, Zapad (čitaj: SAD) Iranu neće žuriti s ukidanjem sankcija. Ali nije žurio ni prije toga.

 

Komentari

komentar

You may also like