Zoran Meter
Sve je više onih zemalja u EU, koje, makar i stidljivo, počinju misliti svojom glavom kada je riječ o njihovim strateškim interesima. Još kad bi se službeni Zagreb na isti način usudio usprotiviti (nije mi jasno zašto to ne čini, jer vremena za popravak više neće biti) i bošnjačkim izvitoperenim pogledima na demokraciju tj. njihovom odbijanju promjene neustavnog izbornog zakona na štetu BiH Hrvata
Europska unija i dalje raspravlja o uvođenju embarga na uvoz ruske nafte ali, čini se, nikako ne uspijeva postići zadovoljavajući unutarnji konsenzus s obzirom kako njene pojedine članice uvelike ovise upravo o ruskoj nafti. Do sada smo, uglavnom, govorili o Mađarskoj i Slovačkoj, pa i Češkoj kada je riječ o zemljama koje bi mogle biti privremeno izuzete iz spomenutog embarga dok ne pronađu alternativne izvore „crnog zlata“, pri čemu je mađarski premijer Viktor Orban prošli tjedan i otvoreno zaprijetio bojkotom tzv. šestog sankcijskog paketa EU protiv Moskve ako se bude odnosio na naftu.
Međutim, prema navodima američkog Bloomberga od 8. svibnja, još se jedna članica EU spominje u kontekstu onih koje „prijete jedinstvu bloka“ po pitanju uvoza ruske nafte tijekom idućih 6 mjeseci i prestankom kupnje njihovih derivata do kraja ove godine. Riječ je, uz Mađarsku i Slovačku – o Hrvatskoj!
Bloomberg dalje navodi kako EU naporno radi na zabrani uvoza ruske nafte iz Rusije, ali da EU treba shvatiti kako je cilj svođenja ruskog izvoza nafte na nulu i nedostižan i nepoželjan.
Američki medij navodi kako se stav spomenutih triju država treba shvatiti ozbiljno, čak i ako se njihovi argumenti ne sagledaju u cijelosti.
Kroz njih prolazi južni krak naftovodnog sustava Družba – više od 4800 kilometara cijevi kojima se sibirska nafta transportira duboko u Europu. Njihove rafinerije izgrađene su posebno za preradu određene vrste sirove nafte koja dolazi iz Rusije. I svi će biti u teškom položaju ako do jeseni budu morali tražiti alternativu.
Alternative postoje, kaže Bloomberg, ali su skupe. Pri tom se ne govori kako rafinerije u Mađarskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj neće moći raditi, već je bit da neće moći raditi s istom produktivnošću i profitabilnošću kao prije.
Davanje roka odgode ovim zemljama ne bi potkopalo politiku sankcija EU, ali bi im dalo ogroman financijski poticaj jer nastavljaju rafinirati jeftinu rusku naftu dok njihovi konkurenti moraju tražiti skuplje alternative, navodi američki medij.
Europskoj uniji sada je isplativije prihvatiti postupno smanjenje količina ruskog uvoza nafte nego riskirati čitavi paket sankcija.
U međuvremenu, uvođenje sankcija protiv ruskog izvoza naftnih derivata sa sobom nosi i druge poteškoće, navodi dalje Bloomberg.
Cijene će rasti, ali će ići gore za sve. Ključna pitanja su: što zapravo podrazumijevamo pod ruskim naftnim proizvodima? I je li moguće bez njih?
Što se definicije tiče, izvršni direktor britansko-nizozemskog Shella Ben van Beurden odgovorio na to pitanje koje je autor Blombergovog teksta postavio prošli tjedan: ako se dizel proizvodi u indijskoj rafineriji, ali koristi rusku naftu, smatra li se to indijskim ili ruskim proizvodom?
Odgovorio je slijedeće: “Ne postoje sustavi na svijetu koji bi vam omogućili da uđete u trag je li ova ili ona određena molekula iskopana iz geološke formacije u Rusiji.” Komentirajući pitanje što bi točno trebalo biti sankcionirano, dodao je, da, ako se proizvod “podvrgne značajnim preradama i promjenama, on zapravo gubi porijeklo”. Drugim riječima, dizel izvezen iz indijske rafinerije koja rafinira rusku naftu treba smatrati indijskim dizelom.
Alternativa bi bila uvođenje sankcija na sve proizvode bilo koje rafinerije nafte koja koristi rusku naftu. Na globalnom tržištu gdje je ponuda već ograničena, poglavito dizela, to bi bilo ekonomsko samoubojstvo, navodi američki medij.
Uostalom, svrha sankcija nije nanošenje ekonomske štete Rusiji kao takvoj – bez obzira što Kremlj govori. Svrha sankcija je primorati Vladimira Putina da prekine svoju vojnu operaciju u Ukrajini. Autor Bloombergovog teksta pri tome kaže kako nije siguran hoće li ovo pomoći, ali da ipak vrijedi pokušati.
Međutim, lako je eksperimentirati na tuđim leđima. Neka Bloombergov autor kaže kako bi “vrijedilo pokušati”, primjerice, i u hipotetskom slučaju kada bi Sjedinjene Države trebale uvesti bojkot nekog po sebe strateškog proizvoda od strane zemlje iz koje ga najviše uvozi, a koju istodobno želi kazniti. Tada bi se vidjeli junaci. Osim toga SAD navodno i dalje itekako uvozi tu istu rusku naftu, a modaliteti i opcije za isto itekako su uvježbani. Drugim riječima, ruska nafta sebi uvijek pronađe put. Osim, možda, uskoro u Europsku uniju. Jer Bruxelles, sa svojom klimavom i često naizgled posve bezidejnom politikom, “guta” u ime proklamiranog Zapadnog jedinstva na proturuskoj platformi sve ono što od njega traži Washington.
Međutim, ipak primjećujemo kako je sve više onih zemalja u EU koje, makar i stidljivo, počinju misliti svojom glavom kada je riječ o njihovim strateškim interesima. Još kad bi se službeni Zagreb na isti način usudio usprotiviti (nije mi jasno zašto to ne čini, jer vremena za popravak više neće biti) i bošnjačkim izvitoperenim pogledima na demokraciju tj. njihovom odbijanju promjene neustavnog izbornog zakona na štetu BiH Hrvata. Zanimljivo, njih zdušno podupiru formalni hrvatski euroatlantski saveznici SAD i Velika Britanija. I opet, Bruxelles, kao nedonošče, ne može ništa drugo nego se i u tom pitanju priključiti moćnim Anglosasima iako je, do ne tako davno, po tom, strateški važnom pitanju ne samo za Hrvate u BiH već i Hrvatsku – imao svoje “izdvojeno mišljenje” – sklono opravdanim hrvatskim zahtjevima.
Ako sami nećemo voditi brigu o svojim nacionalnim strateškim interesima, za nas to neće činiti nitko drugi. Svatko se prije svega brine sam za sebe, a uzdati se, poput naivnog djeteta u nečiju zaštitu ili, još više – u svjetsku pravdu, koja će stići u neka skora bolja vremena – složit ćete se – više je ludilo nego naivnost. Bolja vremena za one koji se izboriti za svoje interese ne znaju, ne žele, ili nemaju hrabrosti – nikada ne dolaze!
