Zoran Meter
Po pitanju američkih globalnih interesa, „nestašna“ Indija Washingtonu zadaje sve više glavobolje. New Delhi, usprkos sve snažnijoj suradnji s Washingtonom po svim pitanjima, uključno i onim obrambenim (Indija je članica vojnog „kluba“ QUAD kojeg još čine SAD, Australija i Japan), ne pokazuje interes i prevelik entuzijazam za priključivanje američkoj politici sprječavanja Kine
U kontekstu globalnih geopolitičkih i geoekonomskih sukoba nafta postaje jedno od najvažnijih oružja, pri čemu je Zapad ona strana bojišnice koja tim ključnim energetskim resursom oskudijeva (uz pojedine iznimke, prije svega SAD-a i Kanade). Jedna od svjetskih država, koja tog oružja ima na pretek i s njime se itekako zna služiti – svakako je Rusija! Zemlja je to s druge strane upravo otvorene velike bojišnice na relaciji Istok-Zapad.
U pokušaju promjene stanja stvari i „otupljivanja“ ubojite naftne „oštrice“, države članice grupe G7 (SAD, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Italija, Japan), i EU kao cjelina, sada se zalažu za uvođenje gornje granice cijena ruske izvozne nafte (svakako potez bez presedana, koji, osim političkih, ima snažne konotacije i po pitanju tržišnih zakonitosti) za koju tvrde kako Moskvi omogućuje velike zarade kojima financira ratnu kampanju u Ukrajini. Naravno, uzroci takvih nastojanja su još dublji, a jedan od njih je i vrlo teško gospodarsko stanje u zapadnim zemljama i visoka cijena energenata koja je već dovela do energetske krize u EU i do recesije koja joj prijeti, nakon što je u recesiju od nedavno tehnički ušlo i američko gospodarstvo padom istoga dva tromjesečja za redom.
Ali da bi taj plan uspio, kako priznaje i sam G7, nužno je da mu se priključe i zemlje koje najviše uvoze rusku naftu izvan zemalja tzv. kolektivnog Zapada – u prvom redu Kina i Indija.
Međutim, kako je Peking prošlog tjedna već službeno objavio da neće poduprijeti navedeni plan ograničenja cijena ruske nafte i da takav potez „oštro osuđuje“ (izjava kineskog MVP), sve su nade Zapada sada usmjerene na Indiju. Ali, kako sada stoje stvari, New Delhi će se teško se odlučiti priključiti prijedlogu G7 ne samo zbog izvrsnih indijsko-ruskih odnosa općenito, već i zbog vlastitih interesa. Prije svega zbog činjenice da je Indija drugi najveći svjetski uvoznik nafte, a potrebe za energijom u tom – najbržerastućem gospodarstvu svijeta – i dalje će ubrzano rasti.
U tim i takvim okolnostima, po Indiju je od strateške važnosti voditi uspješnu energetsku politiku i diverzifikaciju smjerova opskrbe, koji su proteklih desetljeća gotovo u cijelosti bili usmjereni prema Bliskom istoku odnosno tamošnjim dobavljačima „crnog zlata“, dok je uvoz ruske nafte praktički bio zanemariv (dijametralno suprotna slika u odnosu na EU i njen sadašnji pokušaj diverzifikacije opskrbe, pri čemu je vidljivo da se količine ruske nafte namijenjene Europi sada preusmjeravaju primarno na azijsko tržište što su tektonski pomaci u geoekonomiji, a onda, naravno, i geopolitici). Ali sve se, kao i mnogo toga drugog, promijenilo nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini 24. veljače.
Na ovu temu jučer je ugledni indijski poslovni medij Business Standard (BS) objavio zanimljiv članak na kojeg vrijedi obratiti pozornost.
U njemu se navodi kako je udio ruske sirove nafte, koji je prije ruske invazije na Ukrajinu bio manji od 1 posto ukupnog volumena uvoza sirove nafte iz Indije, naglo porastao: od 8 posto u travnju, 14 posto u svibnju do 18 posto u lipnju, što su podaci temeljeni na procjenama industrije i službenim podacima indijskog Ministarstva trgovine.
U tekstu indijskog medija navodi se kako Rusija Indiji sada nudi nove cjenovne popuste, veće i od Iraka – tradicionalno, uz Saudijsku Arabiju – najvećeg izvoznika nafte u Indiju, koji je proteklih mjeseci indijskim kupcima davao znatne popuste.
U pokušaju suprotstavljanja navedenim namjerama G7, Moskva je priopćila New Delhiju da je voljna Indiji isporučivati naftu po još nižim cijenama nego prije, prenosi BS pozivajući se na indijske dužnosnike.
“U načelu, zauzvrat se traži da Indija ne bi trebala podržati prijedlog G7. Odluka o ovom pitanju bit će donesena kasnije nakon razgovora sa svim partnerima”, rekao je dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova.
Ovi “značajni popusti” bit će veći od onih koje je Irak nudio u posljednja dva mjeseca, navodi se dalje u tekstu.
U svibnju je ruska sirova nafta bila jeftinija za 16 dolara po barelu za Indiju u usporedbi s prosječnom cijenom indijske uvozne košarice sirove nafte od 110 dolara po barelu. Popust je smanjen na 14 dolara po barelu u lipnju, kada je indijska košarica sirove nafte poskupila i u prosjeku iznosila 116 dolara po barelu. Od kolovoza ruska sirova nafta košta 6 dolara manje od prosječne cijene uvozne košarice sirove nafte.
Irak, kao najveći izvoznik nafte u Indiju, „potkopao“ je Rusiju krajem lipnja, isporučujući indijskim kupcima naftu koja u prosjeku košta 9 dolara po barelu manje od ruske nafte pa se „iznimno cjenovno osjetljivo tržište, stoga, značajno pomaknulo u korist Iraka“, navodi BS. U srpnju je tako pao uvoz ruske nafte (ali treba naglasiti da je pritom pao i ukupni uvoz nafte u Indiju).
Kao posljedica toga, Rusija je skliznula na treće mjesto na popisu zemalja iz kojih potječe većina indijske nafte, i ona sada podmiruje 18,2 posto svih potreba te zemlje za „crnim zlatom“ (sjetimo se onih 1 posto prije ruske intervencije u Ukrajinu!). Saudijska Arabija (20,8 posto) i Irak (20,6 posto) i dalje su dva najveća dobavljača, piše BS.
Čak i bez argumenta cijene, indijski dužnosnici smatraju da bi se stabilna opskrba sirovom naftom zemlje trebala uspostaviti izvan zapadnoazijske regije (Bliski istok). “Dok je uvoz nafte iz Iraka ostao glavni oslonac naše kupnje, s obzirom na globalne komplikacije i nestabilnu unutarnju situaciju u Iraku, Indija mora stvoriti alternativne mehanizme”, kazao je izvjesni dužnosnik čije riječi prenosi BS.
Ovdje treba podsjetiti i naglasiti kako je prošli tjedan, obraćajući se posredstvom videokonferencije sudionicima međunarodnog Istočnog ekonomskog foruma u Vladivostoku, indijski premijer Narendra Modi izjavio kako Indija želi nastaviti snažnu energetsku suradnju s Rusijom , između ostalog i u njenim energetskim projektima na Arktiku i gospodarskim projektima na ruskom Dalekom istoku (u ovaj potonji Indija već uložila sredstva u iznosu od 1 milijarde dolara).
Po pitanju američkih globalnih interesa, „nestašna“ Indija Washingtonu zadaje sve više glavobolje. New Delhi, usprkos sve snažnijoj suradnji s Washingtonom po svim pitanjima, uključno i onim obrambenim (Indija je članica vojnog „kluba“ QUAD kojeg još čine SAD, Australija i Japan), ne pokazuje interes i prevelik entuzijazam za priključivanje američkoj politici sprječavanja Kine.
Upravo suprotno: nije se htjela priključiti američkoj kampanji po pitanju Tajvana, koju je inače odmah podržao Japan, službeno priopćivši kao se ne želi miješati u pitanje Tajvana. Osim toga, prošli je tjedan, temeljem postignutog sporazuma New Delhija i Pekinga, počelo povlačenje vojnika dviju zemalja iz spornih pograničnih područja na Himalaji gdje su tijelom 2020. Izbili opasni vojni incidenti u kojima je bilo mrtvih vojnika s obije strane.
To je rješenje usvojeno kao gesta dobre volje dviju zemalja uoči predstojećeg summita na vrhu Šangajske organizacije (ŠO, hrv; SCO, engl.), koji će se 15. i 16. rujana održati u Uzbekistanu i na kojem se očekuje donošenje niza geopolitički snažnih poteza, o kojima ćemo više govoriti nakon samog saummita na kojem će, između ostalih, sudjelovati i čelnici triju azijskih divova – Kine, Rusije i Indije. Jedan od najzvučnijih svakako će biti prijam Irana u punopravno članstvo Šangajske organizacije.
Dakle, velika se „igra“ globalnih „igrača“ ne samo nastavlja, već se geopolitički procesi razvijaju takvom dinamikom da su vidljivi ne samo jasni obrisi, već i ukupni izgled slike budućega svijeta. Sve to, naravno, s potpuno neizvjesnim posljedicama.
