Z. Meter: Izrael odbacuje zahtjev SAD-a za isporuke projektila Ukrajini

Zoran Meter 

Riječ je o projektilima Spike, koji se proizvode u Njemačkoj, u tvornici u izraelskom vlasništvu, zbog čega je potrebna dozvola izraelske vlade za njihov prijenos trećoj strani, u ovom slučaju Ukrajini

Nedavno sam u jednoj od svojih analiza napisao kako svojevrsni „medeni mjesec“ u odnosima Rusije i Izraela eventualno može trajati još neko vrijeme, kao inercija ostavštine bivšeg premijera Benjamina Netanjahua koji je znao čvrsto štititi ključne izraelske nacionalne interese, čak i onda kada bi zbog toga većina svijeta oštro negodovala. Tada sam naveo i kako aktualni izraelski premijer Naftali Bennett ipak nije kova njegovog prethodnika, i da je teško očekivati kako će u sadašnjim, krajnje složenim globalnim geopolitičkim vremenima i novim procesima koji su u tijeku uspjeti održati barem približnu razinu dosadašnjeg rusko-izraelskog partnerstva, nužnog objema stranama. Jer svima je jasno kako vremena za vanjskopolitičku stratešku neutralnost za male zemlje više nema s obzirom da je američki pritisak golem (vidi poveznicu ovdje ili ispod teksta).

Međutim, možda sam se ipak prevario u svezi Bennettove odlučnosti i sposobnosti u očuvanju ključnih izraelskih, prije svega regionalnih interesa, u kojima mu specifični odnosi s Moskvom itekako mnogo znače. Radi se, podsjećam, o svojevrsnom strateškom partnerstva na obostranu korist, a kako to, zapravo, uvijek i biva u odnosima između država. Nema ništa džabe: da bi nešto primio moraš nešto i dati.

Dakle, iako je Naftali Bennett puno neodlučniji i ovisniji o SAD-u od Netanjahua, konkretno o Bidenovoj administraciji nakon čijeg je ustoličenja, uostalom, ubrzo došlo i do Netanjahuovog pada (Netanjahu je, podsjećam, bio veliki pobornik i osobni prijatelj Bidenovog omraženog prethodnika Donalda Trumpa u čije su vrijeme dvije zemlje imale nikad bolje odnose, a vjerojatno takve više nikad neće niti imati pri bilo kojoj budućoj američkoj administraciji: Trump je povukao SAD iz nuklearnog sporazuma s Iranom i uveo mu oštre sankcije, priznao je Jeruzalem glavnim gradom Izraela, donio bliskoistočni mirovni plan s ključnim arapskim zemljama prema izraelskim interesima, pokušao realizirati plan za konačno rješavanje palestinskog pitanja također u interesu Izraela i sl., a sve to u vrijeme istodobnog Netanjahuovog prijateljevanja i s Putinom) – čini se kako i Bennett ima „asa u rukavu“ i da zna, može i hoće „pokazati zube“.




Ako netko pri tom misli da se Izraelu lako tako ponašati prema SAD-u s obzirom na veliki utjecaj financijski moćnog židovskog lobija, prije svega u Washingtonu i New Yorku – griješi.

Jer, iako mu je zbog spomenute činjenice nedvojbeno lakše djelovati u korist svojih interesa u odnosu na većinu ostalih država svijeta, treba uvijek imati na umu kako je američka uloga u očuvanju ne samo izraelske sigurnosti, već i njegove državne opstojnosti – golema i ključna.





Ali je isto tako i činjenica da je Izrael, ne jednom, u ključnim trenucima svoje moderne povijesti ostajao bez potpore Washingtona po pitanju operativne (čitaj vojne) provedbe svojih sigurnosnih planova u potpuno neprijateljskom okružju, u kojem Izrael izgleda poput izoliranog otoka u 200-milijunskom moru arapskoga svijeta. Zbog toga je, kad su se SAD čak i oštro protivile izraelskim vojnim planovima u njegovom okružju, pa mu čak i prijetile sankcijama zbog narušavanja američkih krhkih ali interesima biznisa zasićenim interesima s tim istim arapskim svijetom – Izrael vukao potpuno samostalne poteze, uključujući i samo pokretanje ratova.

Je li to i sada ponovo slučaj, makar i u smanjenom obliku i omjeru jer vremena su ipak drukčija, možda će nam pomoći pronaći odgovor i jučer objavljeni tekst u američkom analitičkom portalu Axios.

U tekstu se navodi kako je Izrael odbio zahtjev SAD-a da dozvoli Berlinu opskrbu Ukrajine protutenkovskim projektilima proizvedenim u Njemačkoj s izraelskom tehnologijom pod izraelskom licencom. O tome su izjavila dva američka i izraelska dužnosnika, kako prenosi spomenuti medij.

Pri tom se pojašnjava kako je riječ o projektilima Spike, koji se proizvode u Njemačkoj, u tvornici u izraelskom vlasništvu, zbog čega je potrebna dozvola izraelske vlade za njihov prijenos trećoj strani.




Axios podsjeća kako je pitanje opskrbe oružjem jedna je od posljednjih političkih razlika između SAD-a i Izraela kada je u pitanju ukrajinski rat.

Pod pritiskom Bidenove administracije, Izrael je prilagodio svoju politiku prema Moskvi i postupno zauzeo više proukrajinski stav nego što je bio kada je Rusija  tek počela svoju invaziju, navodi spomenuti medij, pri tom dodajući, kako, usprkos tome, Izrael do sada Ukrajini nije isporučio suvremeno oružje.

Amir Eshel, glavni ravnatelj izraelskog Ministarstva obrane, posjetio je prije dva tjedna Washington, gdje je razgovarao s dužnosnicima Pentagona o sigurnosnoj suradnji između SAD-a i Izraela. S Eshelom je razgovarao Colin Kahl, američki podtajnik za obrambenu politiku, koji je naglasio kako Bidenova administracija ulaže napore da natjera brojne zemlje svijeta da opskrbe Ukrajinu oružjem.

Na Kahleov upit Eshelu hoće li Izrael dati dozvolu Njemačkoj za prijenos protutenkovskih projektila “Spike” u Ukrajinu, Eshel je odgovorio negativno. Dodao bih, malo tko bi danas od svjetskih političara i državnih službenika zemalja partnera SAD-u u Pentagonu mogao dati takav odgovor. Štoviše, Eshel je, odbivši zahtjev, kazao Kahlu da će Izrael Ukrajinu opskrbljivati ​​samo nesmrtonosnom vojnom opremom, navodi Axios, pozivajući se na dužnosnike.

Eshel je pri tom kazao kako je Izrael zabrinut da će ruski vojnici biti ubijani oružjem izraelske proizvodnje, što bi moglo dovesti do toga da Rusija nanese štetu izraelskim sigurnosnim interesima u Siriji.

A tamo, kao što sam više puta navodio u svojim analizama, Rusija, osim što ima golem utjecaj, dozvoljava Izraelu da slobodno djeluje protiv aktivnosti proiranskih snaga za koje Tel Aviv procijeni da su potencijalno opasne po izraelsku sigurnost. To Moskva dozvoljava čak i pri svijesti da joj takvi postupci nerijetko štete po pitanju ugleda ne samo u Siriji. Naime, postavlja se logično pitanje kako to Moskva štiti interese Assadove vlade u Damasku kada se zna da su proiranske snage na tlu Sirije saveznice službenoj sirijskoj vojsci – dakle i onoj ruskoj, stacioniranoj od jeseni 2015. g. u toj zemlji upravo na poziv predsjednika Assada. Naravno, odgovor na to pitanje je višeslojan i jasno je da takvo ponašanje Moskve itekako ima svoju logiku, čak pozitivnu i po same konačne sirijske interese, a što bi ipak bio predmet neke druge analize.

Ali vratimo se opet Axios-u koji također podsjeća kako je prije dva tjedna u Washingtonu boravio i izraelski ministar obrane Benny Gantz, koji je američkom ministru obrane Lloydu Austinu i Bidenovom savjetniku za nacionalnu sigurnost Jake Sullivanu kazao kako je Izrael predan potpori Ukrajini i da ju je počeo opskrbljivati ​​nesmrtonosnom vojnom opremom, ali i da istovremeno zadržava svoje sigurnosne interese na Bliskom istoku.

Upravo na dan kada je Gantz stigao u Washington, Izrael je poslao pošiljku od 2000 kaciga i 500 zaštitnih prsluka za hitne službe i civilne organizacije u Ukrajini. Koliko je to u sadašnjim ratnim uvjetima bitno za Kijev prosudite sami.

Zato bih zaključio slijedeće:

Teško je očekivati da će Jeruzalem postupiti drukčije od rečenog i ići u opasno zaoštravanje odnosa s Moskvom, koji su proteklih tjedana ionako dovoljno potreseni (namjerno izbjegavam riječ destabilizirani s obzirom kako to ne želi niti jedna od dviju strana). Sjetimo se samo nedavne izjave ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova u intervju za izvjesni talijanski medij, gdje je koristio navodno nespretne usporedbe poteza sadašnjeg ukrajinskog državnog vrha s politikom nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, ili pak optužbi od strane Moskve da Izrael podupire radikalnu ukrajinsku vojnu postrojbu Azov i da se u noj bore čak i pojedini Izraelci i sl.

Te i takve izjave prije svega treba shvatiti kao upozorenje Izraelu da ne ide predaleko u priključivanju otvorenoj proturuskoj politici koju protežiraju Washington i njegovi europski saveznici. Naime, Izrael još uvijek ne želi uvoditi sankcije protiv Rusije ali u izraelskom društvu, prije svega medijskom prostoru (ali i među pojedinim članovima aktualne vlade i parlamenta – Knesseta) sve više jača proturuska retorika i osude Moskve zbog njene intervencionističke politike u Ukrajini.

To je ono što Moskva želi spriječiti, a ako je suditi prema američkim „putešestvijima“ izraelskih političara – to isto želi i službeni Jeruzalem. Jer Rusija je ona koja presudno može utjecati i na najvećeg izraelskog regionalnog konkurenta – Iran. A upravo su se jučer Moskva i Teheran dogovorili integraciju platnih sustava i prijelaz trgovanja u nacionalnim valutama. Da o perspektivama daljnjeg jačanja vojno-sigurnosne suradnje u vrijeme kad su obje zemlje izložene snažnim američkim sankcijama i ne govorimo.

Z. Meter: Ruska vojska po prvi put uporabila sustav S-300 u Siriji za napad na izraelske zrakoplove

Komentari

komentar

You may also like