Zoran Meter
Po pitanju Turske savjetovao bih Washingtonu promjenu pristupa – i to čim brže, jer problemi tek stižu! Ankara ne želi igrati ulogu vazala i čekati na mrvice sa stola gospodara. Ona želi povoljniji status – status ravnopravne saveznice. Smatra kako politikom vazalstva, koja ju koči, nikada neće ostvariti svoje ključne strateške interese za koje, nedvojbeno, ima potencijala ostvariti ih samostalno
U Turskoj jačaju politički obračuni između vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i oporbe, ne samo zbog vrlo lošeg gospodarskog stanja u zemlji (oko čega se uvijek mora reagirati, jer čemu se, u protivnom, politikom uopće i baviti), već, prije svega, zbog predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji se održavaju (istodobno) u lipnju 2023. godine. Jer vlast je slast, a sve su ostalo, ipak, sporedne stvari – ma koliko se političari iskreno trudili boriti za svoje građane i njihove interese. Oni osobni, kod velike većine njih, uvijek su bili i bit će u prvom planu.
Naime, logično je da loši gospodarski pokazatelji i krajnje visoka inflacija u zemlji idu na ruku turskim oporbenim snagama za koje je, po onoj „što gore to bolje“, važno isticati duboke probleme ekonomske i socijalne prirode jer drugih aduta u rukavu i nemaju. U tzv. domoljubnim temama i onim vanjskopolitičkim, u kojima je Erdogan praktički nedodirljiv jer se u njima snalazi poput „ribe u vodi“, oporba jednostavno nema što tražiti.
Erdogan je, naime, taj, koji je Tursku, u 20-ak godina svoje vladavine, od „vazala“ Zapada pretvorio u važnog geopolitičkog igrača na regionalnoj i globalnoj razini kao nikad u povijesti te zemlje nakon raspada Otomanskog carstva poslije Prvog svjetskog rata. I to mu priznaju svi – i oni koji ga dižu u nebesa i oni koji ga mrze.
Štoviše, čak i u slučaju oporbene pobjede na predstojećim izborima, što uopće nije isključeno iako se „starog lisca“ Erdogana nikada ne smije podcjenjivati a kamoli prerano otpisivati (on je sebi, nakon propalog vojnog puča 15. srpnja 2016., velikim čistkama u kompletnom državom aparatu i ključnim medijima osigurao prostor za gotovo neometano djelovanje i obračune s nepoćudnim „pro-Gullenovim“ ili FETO-ovim simpatizerima koji su iza puča stajali, zajedno sa svojim zapadnim kuratorima), za očekivati je da će Ankara nastaviti uhodanim Erdoganovim vanjskopolitičkim stazama. Vjerojatno ne na tako radikalan način kako to čini Erdogan, ali sigurno težeći istom efektu tj. krajnjem učinku.
Jer u velikim i ozbiljnim zemljama (Turska to nedvojbeno je: ona, osim snažno izražene državotvorne svijesti u narodu, ima i vrlo snažne institute za proučavanje i razvoj strateških politika u kojima turski strateški interesi imaju prednost nad onim (dnevno)političkim – stranačkim, a kako to treba i biti da bi se donosile ispravne analize i prosudbe zbivanja, što je pak nužno za donošenje ispravnih odluka izvršne vlasti, ma tko joj bio na čelu) oporba nakon dolaska na vlast ne ruši „pozitivne tekovine“ koje su joj u „amanet“ ostavile prethodne političke snage ma koliko im omrznute bile.
Ali političke bitke će nesumnjivo biti snažne i beskompromisne, i one to već jesu. Jer, kako ne bi bilo zabune i što god tko o tome mislio, Turska je ipak demokracija, sa svojim parlamentarizmom, političkim strankama različitog ideološkog spektra – od krajnje ljevice do krajnje desnice, od polu-separatističkih kurdskih političkih snaga koje također djeluju u parlamentu, do onih velikoturskih – sklonih mijenjanju turskih i širih regionalnih granica i td. i td.
Druga je stvar, naravno, koliko i kako u zemlji funkcioniraju pojedini demokratski elementi zapadnoga tipa poput ljudskih prava i sl. Ali Turska si ostavlja pravo izbora svog razvoja i razvoja vlastitog modela demokracije, što često iritira Zapad, kao što ga iritira i, prema njegovom mišljenju, pretjerana vanjskopolitička samostalnost Ankare što smeta provedbi širih geopolitičkih interesa Zapada jer se oni, nerijetko, sudaraju pa i potpuno kose s onim turskim.
Ali vratimo se opet malo oporbi. Turski medij Hurriyet jučer je objavio stručno izvješće oporbenog čelnika Kemala Kılıçdaroğluua, koje kaže kako je tursko gospodarstvo na rubu bankrota.
Studija je pripremljena uz sudjelovanje predstavnika vodeće oporbene Republikanske narodne stranke (CHP), na čijem je čelu Kılıçdaroglu, a u njoj se predviđa pojava ozbiljnih problema u otplati turskog javnog duga nakon predstojećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora iduće godine. Štoviše predviđa se vjerojatnost da će otplate inozemnih zajmova biti zaustavljene.
“Zbog kaosa koji će sadašnje vlasti ostaviti iza sebe, nova vlada je u opasnosti da propadne u svojoj ekonomskoj politici”, ističu autori i dodaju kako će država teško isplaćivati plaće i mirovine.
Ostvarila se ta predviđanja ili ne, nešto je puno važnije u svemu ovome.
Turska je, jednostavno, zbog svog geografskog položaja mosta između Istoka i Zapada, Azije i Europe, Bliskog istoka i Europe, geostrateški i sigurnosno prevažna za sve ključne igrače da bi ju mogli ignorirati ili ne uvažavati i njene geopolitičke interese. „Igranje džonom“ na Ankaru od strane Zapada do sada ne samo što nije dalo rezultata, već je bilo i kontraproduktivno.
Sjedinjene Države ne uspijevaju nametnuti Turskoj svoje interese kao primarne, a što im uspijeva prema svim drugim saveznicama i ključnim strateškim partnerima poput Japana i Australije. Jasno je i zašto. Amerikanci već desetljećima (pa i duže) djeluju s pozicija čistog pragmatizma, bitni su im samo vlastiti interesi a interese drugih podupiru samo dok služe njihovim. Mogu bez ikakve zadrške reći kako zbog takve vanjske politike SAD u svijetu imaju samo vazale i neprijatelje – stvarnog savezništva a kamoli prijateljstva tu nema niti će ga ikada biti.
Međutim, po pitanju Turske savjetovao bih Washingtonu promjenu pristupa – i to čim brže! Ankara, jednostavno, ne želi imati ulogu vazala i čekati na mrvice sa stola gospodara. Ona želi povoljniji status – status ravnopravne saveznice. Smatra kako politikom vazalstva, koja ju koči, nikada neće ostvariti svoje ključne strateške interese (nitko i nikada ih ne ostvari sve ali se trude ostvariti one najvažnije!) za koje, nedvojbeno, ima potencijala ostvariti ih samostalno.
Čekati promjene unutarnjih prilika, koje bi Tursku eventualno vratile na „ispravni put“, po Washington je krajnje rizično. Turski „antiamerikanizam“ poprimio je proteklih godina zabrinjavajuće razine. Ubrzana islamizacija turskog društva uništava desetljećima građeni sustav „komformizma“ zapadnoga tipa kod njenih građana, prije svega u ruralnim područjima. Koliko je taj komformizam degradirao i u onim urbanim još je teško reći, ali nedvojbeno je da je strpljivost turskih građana na nevolje puno veća od onih kod nas, na zapadu.
Za čekanje da se u Turskoj promjeni nešto samo od sebe, tj. smatranja da se od američkog pragmatizma (teze vazali i neprijatelji) po pitanju Ankare ne treba odustati, Washington više nema ni vremena. Već 15. rujna Erdogan će, u Uzbekistanu, na summitu na vrhu Šangajske organizacije (SCO) razgovarati po treći put u cca dva mjeseca (Teheran, Soči), s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o nizu regionalnih i bilateralnih pitanja. Nedvojbeno će to isto učiniti i s kineskim čelnikom Xi Jinpingom.
Naime Turska ne skriva svoju želju da postane punopravna članica Šangajske organizacije usprkos činjenici da je članica NATO saveza. Znaju se dobro geopolitičke posljedice eventualnog takvog razvoja događaja s obzirom na to, tko u SCO vodi glavnu riječ.
