Zoran Meter
„Kant je kazao da mir dolazi ili kroz ljudsko razumijevanje ili kao rezultat neke katastrofe. Mislio je da se do mira može doći razboritošću, ali nije mogao dati jamstva. Mislim otprilike isto. To je dužnost današnjih vođa. Ovo je izazov bez presedana i velika prilika. Na početku smo puta i možemo riješiti te probleme, ali zasad ne ispunjavamo očekivanja.“ – izjavio je „čarobnjak“ američke vanjske politike iz druge polovice Hladnog rata – Henry Kissinger. Precizirao bih samo da ih ne ispunjava nitko i da svetaca u (geo)politici nema
Kina posljednjih tjedana ubrzano jača intenzitet globalne diplomatske aktivnosti i u tom je smislu jasno kako Peking želi osigurati uravnoteženje dvaju ključnih nacionalnih interesa (o njima nešto kasnije u tekstu).
Dokaz tomu su potezi Kine na bliskoistočnoj areni, ne samo kroz ono najvažnije dostignuće – pomirbu Saudijske Arabije i Irana. Tako je ovih dana i kineski veleposlanik u Ankari osudio zapadno, prije svega američko miješanje u izbore u Turskoj, čime je, s druge strane, nedvojbeno ukazao i koga Peking preferira u predsjedničkoj fotelji u toj važnoj euroazijskoj državi – inače, članici NATO saveza – idućih 5 godina. Jasno je: Recepa Tayyipa Erdogfana, iako to, naravno, nikada neće javno izreći – kao što to neće niti Moskva. Uostalom, ni Zapad neće javno kazati da podupire Erdoganovog protukandidata iako je to isto tako vidljivo iz svih njegovih poteza, prije svega medijskog praćenja same kampanje. To jednostavno nije u političkoj i diplomatskoj praksi (iako u njima više nije mnogo toga što se sada događa a trebalo bi biti, već se igra otvorenog garda pa tko koga).
U tom smislu (jačanja diplomatske aktivnosti) Kina, dakle, ima dva prioriteta:
- zaštitu nacionalne sigurnosti i teritorijalnog integriteta, što, dakako, uključuje i Tajvan i dijelove akvatorija Južnog kineskog i Istočnog kineskog mora, što smatra sigurnim vratima u Indopacifik i zbog čega Peking dolazi u sukobe sa susjedima koji sporne zone smatraju svojima;
- osiguranje svojih gospodarskih i trgovinskih interesa u svijetu (što ne može bez onog prvog), po mogućnosti i s ključnim zemljama Europske unije.
Postići ravnotežu tih interesa u sadašnjim je geopolitičkim okolnostima krajnje složeno. Prepreke tomu prije svega dolaze iz Washingtona koji „igra svoje igre“ s Tajvanom – kao ključnim sredstvom pritiska na Peking ne samo po pitanju kontrole Kine u spomenutoj regiji, već i s ciljem slabljenja njegove čvrste privrženosti suradnji s Moskvom. Jer, u protivnom, Tajvan, kako navode pojedini analitičari, lako može postati „druga Ukrajina“.
Međutim, zbog prioriteta nacionalne sigurnosti, sve i da hoće, Kina ne može odustati od jačanja suradnje s Rusijom i to je Washingtonu jasno. Zato on od Pekinga sada traži primarno vršenje snažnijeg utjecaja na Moskvu po pitanju rješavanja ukrajinskog rata – naravno, po uvjetima koji su prihvatljivi samom Washingtonu. Velike sile jednostavno tako djeluju i u tome nema ničeg čudnog. Tako je to oduvijek i tako će biti.
G7 vrši pritisak na Peking
„Grupa sedam bogatih demokracija ujedinila se u pozivanju Kine da izvrši pritisak na svog strateškog partnera Rusiju da prekine rat protiv Ukrajine i riješi teritorijalne sporove mirnim putom. U zajedničkoj izjavi čelnici G7 naglasili su da ne žele naštetiti Kini i traže “konstruktivne i stabilne odnose” s Pekingom, “prepoznajući važnost iskrenog angažmana i izražavanja naše zabrinutosti izravno Kini” – piše danas američki ABC News.
Postoji i još jedna poluga pritiska koju je Washington želio iskoristiti u odnosu na Kinu: smanjenje trgovinskih odnosa EU-e s Kinom i jačanje trgovinske diverzifikacije Europe, kao i zabrana trgovine između dviju strana u sferi visoke tehnologije.
Međutim, po tom je pitanju EU-a, preciznije njene ključne članice Njemačka i Francuska, zauzela znatno tvrđi stav, poglavito u kontekstu što je već ranije dragovoljno raskinula sve gospodarske, prije svega energetske veze s Rusijom, pa još jedan veliki udar na svoje gospodarstvo EU jednostavno ne bi mogla izdržati.
Zato je na summitu G7 u Hirošimi i rečeno kako će se trgovinski odnosi ključnih zapadnih zemalja s Kinom rješavati bilateralno i da je „suradnja s Kinom potrebna s obzirom na njenu globalnu ulogu i gospodarsku veličinu, apelirajući na zajednički rad na izazovima kao što su klimatske promjene, bioraznolikost, dugovi i potrebe financiranja ranjivih zemalja, globalna zdravstvena zabrinutost i ekonomska stabilnost.
Ali što s nacionalnom sigurnošću?
Međutim opet se vraćamo na početak i na pitanje nacionalne sigurnosti – kako dominantno i ključno u prijeporu.
Tako su čelnici G7 u Hirošimi izrazili “ozbiljnu zabrinutost” zbog situacije u Istočnom i Južnom kineskom moru, „gdje Peking širi svoju vojnu prisutnost i prijeti da će uporabiti silu kako bi izvršio svoju kontrolu nad samoupravnim Tajvanom.“ Pozvali su na “mirno rješenje” kineskih pretenzija prema Tajvanu.
Istodobno su članice G7 obećale da će zauzeti stav protiv raznih vrsta “ekonomske prisile” (od strane Pekinga), kazavši da će se “suprotstaviti zloćudnim praksama, poput nelegitimnog prijenosa tehnologije ili otkrivanja podataka”, dok će također izbjegavati “neopravdano ograničavanje trgovine i ulaganja”.
Kineski dužnosnici su bijesni
Kineski dužnosnici s bijesom su reagirali na razne izjave G7 o ekonomskoj prisili i drugim pitanjima.
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da je G7 “iskoristio pitanja koja se tiču Kine da ocrne i napadnu Kinu i drsko se upliću u kineske unutarnje poslove. Kina snažno osuđuje i čvrsto se protivi tome te je napravila ozbiljne demarše prema domaćinu summita Japanu i drugim zainteresiranim stranama.” (info: ABC News).
“G7 mora prestati upirati prstom u Kinu, u Hong Kong, Xinjiang i Tibet i ozbiljno pogledati vlastitu povijest i ljudska prava”, stoji u priopćenju kineskog MVP.
Danas je pak glasnogovornica kineskog MVP Mao Ning izjavila kako Kina poziva zemlje G7 da odigraju svoju ulogu u rješavanju ukrajinske krize. Time je jasno kako je intenzivirana negativna „ping-pong“ diplomacija – u kojoj jedna strana drugoj prebacuje zadaću „vađenja vrućeg kestenja“ iz užarene ukrajinske zbilje. Preciznije, Kinezi optužuju Amerikance da „podgrijavaju rat“ i da ga „ne žele završiti“.
„Zabijanje klina“ je stari recept čiju recepturu svi već odavno znaju
U ovakvom ozračju i međusobnoj retorici računati na „zabijanje klina“ između Kine i Rusije je iracionalno. Ne „otkrivam toplu vodu“ kada kažem da dvije zemlje jednostavno znaju što stoji u pozadini – i da to što stoji nije dobro ni za jednu od njih.
O tome jasno svjedoči i današnja vijest iz Moskve. Tamo je u ponedjeljak, kako prenosi ruska agencija TASS, tajnik ruskog Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev na rusko-kineskim konzultacijama o javnoj sigurnosti i pravosuđu koje se održavaju danas, kazao da je ruski predsjednik Vladimir Putin pozvan da kao glavni gost održi govor na međunarodnom forumu Jedan pojas, jedan put – koji se tradicionalno održava u Pekingu i na kojem sudjeluju čelnici svih država koje su uključene u istoimeni kineski infrastrukturni mega-projekt.
Strateški smjer Moskve usmjeren je na daljnje širenje suradnje s Kinom, poglavito na povećanje udjela obračuna između zemalja u nacionalnim valutama, što odnose između Moskve i Pekinga čini neosjetljivima na vanjske pritiske – kazao je tom prigodom Patrušev i dodao kako se „svi sporazumi o suradnji u praktičnim područjima dosljedno provode usprkos pritisku sankcija“ i da „bilateralna trgovina nastavlja postavljati nove rekorde“.
Konzultacije se održavaju u Moskvi. Kinesku delegaciju predvodi član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Kine, tajnik Političko-pravne komisije Chen Wenqing.
Kissingerova mudrost
Završit ću s jednom nedavnom izjavom Henrija Kissingera s kojom se u potpunosti slažem:
„Kant je kazao da mir dolazi ili kroz ljudsko razumijevanje ili kao rezultat neke katastrofe. Mislio je da se do mira može doći razboritošću, ali nije mogao dati jamstva. Mislim otprilike isto. To je dužnost današnjih vođa. Ovo je izazov bez presedana i velika prilika. Na početku smo puta i možemo riješiti te probleme, ali zasad ne ispunjavamo očekivanja.“ – izjavio je „čarobnjak“ američke vanjske politike iz druge polovice prošlostoljetnog Hladnog rata.
Precizirao bih samo da ih ne ispunjava nitko i da svetaca u (geo)politici nema.
