Ništa od embarga na rusko zlato i određivanja najviše cijene ruske nafte
Zoran Meter
Jučer je, u idiličnom ambijentu njemačkih Alpa, u Bavarskoj, održan sastanak zemalja G7. Ali teme sastanka niti približno nisu bile dostojne ljepoti prirode. Bile su krajnje sumorne, a njihovu težinu, koja se mogla osjetiti u zraku, nastojalo se prevladati šaljivom atmosferom između samih sudionika prije početka sastanka.
Bio je to, naravno, smijeh „bez pokrića“, jer nikome do iskrenog smijeha sigurno nije bilo. Stanje u svijetu, prije svega u Europi, nikada nije bilo ozbiljnije u čitavoj povijesti nakon Drugog svjetskog rata – čak niti u doba hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, kada su ipak vrijedila određena pravila i postojali mehanizmi za sprječavanje, ili za rješavanje opasnih kriznih situacija ako se već pojave. Danas više nema niti pravila niti sličnih mehanizama koji su jednostrano uništeni, i jasno je da bilo kakva nepromišljena politička odluka ili vojni potez može čitav sijet ubrzano dovesti na rub katastrofe.
Zato i nije nikakvo čudo da je pozornost čelnika država članica G7 i čelnika EU, jučer, više-manje, bila usmjerena na ukrajinski vojni sukob i Rusiju. Konkretno, na daljnje jačanje sankcija protiv Moskve. Ostali svijet i njegovi problemi, čini se, za G7 ipak su silom prilika (p)ostali drugorazredni. Jasno je i zašto: na ukrajinskim bojišnicama danas se u mnogomu rješava sudbina i budući geopolitički izgled svijeta, a vojno stanje na istima nikako ne ide u prilog Zapadu, prije svega SAD-u kao njegovom predvodniku. O tome je 24. lipnja u Berlinu govorio i američki državni tajnik Antony Blinken, kazavši kako razvoj stanja u Donbasu izaziva zabrinutost na Zapadu s obzirom na uspjehe ruske vojske (vidi poveznicu ovdje ili ispod teksta).
I dok je prema Ukrajini, očekivano, jučer vrlo brzo i lako zauzet zajednički stav i donijeta odluka o nastavku svekolike pomoći i isporuka oružja Kijevu koliko god i do kada to bude potrebno, po pitanju Rusije unutar G7 došlo je do nepredviđenih problema.
Prije nego što se na njih osvrnem, podsjetio bih kako je prošli tjedan, kao preludij u jučerašnji sastanak bilo niz političkih izjava visokih državnih dužnosnika iz ključnih zemalja Zapada, prije svega SAD-a i Velike Britanije, da će se na sastanku G7 dogovoriti maksimalna izvozna cijena ruske nafte, kao i uvesti embargo na izvoz ruskog zlata (o tome je 26. lipnja, kao o sigurnoj odluci poslije summita, pisao i američki The Washington Post podsjećajući da je isto najavio i predsjednik Joe Biden osobno; dok je, prije toga, korekciju ruskih izvoznih cijena nafte najavila američka ministrica financija Janet Yellen, obrazlažući to željom da se popravi globalna energetska „krvna slika“ ali pritom ograniče sredstva koja će se sliti u rusku državnu riznicu koja su sada prevelika jer Moskva zarađuje više nego što je zarađivala prije sankcija uvedenih nakon početka vojne intervencije i tako je uspješno financira).
Proteklih su dana i brojni svjetski mediji glasno najavljivali upravo uvođenje embarga na izvoz ruskog zlata, koji bi Moskvi trebao nanijeti dodatnu štetu u iznosu od cca 19 milijardi dolara godišnje.
Međutim, u svemu ovom nešto je jučer krenulo po zlu.
Ništa od toliko glasno najavljivanih novih proturuskih sankcijskih mjera na kraju sastanka G7 nije usvojeno. Jer čitavu je stvar na kraju blokirala Njemačka odnosno EU.
Njemački kancelar Olaf Scholz izjavio je jučer kako bi pitanje embarga na rusko zlato „trebalo rješavati i u krugu Europske unije“ i da se „rješenje o tome u konačnom obliku ne može donijeti na G7“. Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel izjavio je: „Mi smo spremni razmotriti mogućnost, o tome, može li se na taj način usmjeriti na zlato“, da bi se to (štetno) odnosilo na rusku ekonomiju a ne na nas“.
Zato su, na kraju, embargo na rusko zlato uvele samo Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Što se tiče spomenute želje za određivanjem cijene ruske nafte, što je Biden prošlog tjedna osobno najavio kao već gotov fakt čiji će mehanizmi (poput, npr. zabrane osiguranja ruskih tankera ako cijena nafte koju prevoze prelazi dogovorenu) biti usvojeni na sastanku G7 – i ona je jučer doživjelo sudbinu embarga na rusko zlato.
Prema navodima njemačkog medija der Spiegel Francuska nema ništa protiv te odluke ali želi da se sve to najprije raspravi s ostalim zemljama proizvođačima nafte. Dakle, rekao bih prije svega s OPEC-om, gdje je iluzorno očekivati da će oni podržati jednu takvu odluku koja ne samo što njih stavlja u neugodan položaj jer bi ruska nafta (koju Moskva ionako prodaje s popustom pa je protekli mjesec tako preuzela od Saudijske Arabije drugo mjesto po izvozu nafte u Indiju, a prvo po istom u odnosu na Kinu) postala još jeftinija, a njihova još nekonkurentnija na tržištu, već i zato što bi to bio presedan – da političari drugih zemalja (izvan kruga vodećih izvoznika nafte) određuju cijene nafte. A ako to jednom učine – sada s Rusijom – sutra će to isto moći činiti prema bilo kojoj drugoj zemlji izvoznici „crnog zlata“. Zanimljivo je kako je sličnu izjavu ovoj francuskoj dala i Ursula von der Leyen, predsjednica EK, što, zapravo, potpuno onemogućuje usvajanje ovog američko-britanskog prijedloga.
Drugim riječima – on postaje fantazija. Uostalom, privatni biznis na Zapadu nikad se neće složiti da mu cijenu njegovih proizvoda diktira država odnosno politika. To je protivno čitavom društvenom ustrojstvu Zapada odnosno predstavljalo bi opasan odmak od kapitalističkog tj. tržišnog modela ekonomije prema onom socijalističkom – državnom. Bi li, ako bi eventualno ovaj prijedlog i prošao, i američki privatni proizvođači ukapljenog (LNG) plina mogli biti mirni, ili bi i oni tada mogli očekivati da im Biden (ili neki drugi predsjednik) sutra kaže kako u ime zaštite Europe i njenih potrošača oni moraju smanjiti cijene isporuka svog plina Starom kontinentu. Krajnje teško, ili bolje reći – potpuno nezamislivo. Tim više što se ta ista EU i sama odriče ruskih energenata i promiče svoje energetske planove.
Ali na stranu kapitalizam i njegove zakonitosti – propast ovog, kao i prijedloga o embargu na rusko zlato, jasno ukazuje kako je EU (vjerojatno prije svega Njemačka koja je suočena s velikim problemima s opskrbom energentima –ponajprije zbog uvedenih oštrih proturuskih sankcija zbog kojih se, u ime solidarnosti s Ukrajinom, a zapravo SAD-om, gotovo odrekla svoje industrijske proizvodnje odricanjem od plinovoda Sjeverni tok 2, ne htjenjem plaćanja ruskog plina u rubljama od strane njenih pojedinih (ne svih) tvrtki i sl.) – koja se odrekla najprije ruskog ugljena, pa djelomično ruskog plina i, na posljetku, krajem ove godine i ruske nafte koja stiže tankerima – došla do ruba svojih mogućnosti uvođenja daljnjih sankcija, a da time ne ubrza i vlastitu propast.
Drukčije ove odluke – preciznije ne donošenje istih, ne mogu protumačiti. Privid zapadnog jedinstva potvrđen je jučer ponovo iskazanom solidarnošću s Ukrajinom, ali je na konkretnom problemu – a to je pokušaj brzog i bolnog ekonomskog slamanja Rusije od kojeg, to je sada već posve sigurno neće biti ništa – prvi put javno pokazao ozbiljnu slabost. Interesi zapadnih država – prije svega onih iz anglo-američkog s jedne i kontinentalno-europskog tabora s druge strane, jednostavno nisu u svemu isti niti to ikad mogu biti. To je bezbroj puta do sada potvrdila povijest.
Naravno, šansa za popravak jučer pokvarenog imidža o jedinstvu Zapada stiže već danas, s početkom dvodnevnog summita NATO saveza u Madridu. Tamo će se, kako ne bi bilo zabune, posve sigurno i bez ikakvih problema usvojiti sve planirane odluke vojne tematike -otvoreno proturuskog karaktera.
Ali od njih se ipak ne živi. One su bitne za sigurnost, ali proizvoditi, grijati se zimi i jesti ipak će se morati i dalje. A kako sada stoje stvari – bez ruske pomoći po tim pitanjima Europa sada jednostavno ne može. I neće moći još dugo.
Zato nas ne bi trebale iznenaditi odluke koje bi idućih mjeseci mogle biti donijete, prije svega po pitanju rješavanja ukrajinskog sukoba. Ali to je već ipak tema za neku novu analizu.
